Krenimo od Egipta.
Al Ahlai – Zamalek, gradski derbi Kaira. Prvi meč odigran je 1917, a do sada ih je bilo 238. Najveća zabeležena poseta je 120.000 gledalaca. Najteža utakmica za suđenje u ligi ove zemlje. Ime sudije drži se u najvećoj mogućoj tajnosti do same utakmice. I uvek su to stranci, jer se domaćim sudijama ne poverava deljenje pravde na meču dva najuspešnija egipatska kluba. Škotski sudija, Keni Klark, sudio je najveći afrički derbi 2001. Sećanja na to iskustvo su još uvek veoma „živa“.
Klark nije bio prvi Evropljanin koji je sudio egipatski derbi, a pristao je da sudi ovaj meč i pored toga što je već bio veteran jer je nekoliko sudija odbilo da sudi derbi te godine.
„Godinu pre toga, francuski sudija je prekinuo meč samo deset minuta nakon početka zbog nereda na tribinama, tako da smo moji pomoćnici i ja znali u šta se upuštamo.“
„Obično kada putujemo, oblačimo zvanična odela Fudbalskog saveza Škotske, ali rečeno nam je da doputujemo „u civilu“ jer bi nas u suprotnom prepoznali već na aerodromu. Ipak, i pored te mere opreza, na aerodromu je bilo ljudi koji su prepoznali zvaničnike egipatskog Saveza i od tog momenta su krenuli da nam dovikuju da moramo da sudimo u korist Zamaleka ili Al Ahlija, u zavisnosti od toga čiji su navijači bili u pitanju.“
Klarku i njegovim pomoćnicima su dodeljeni telohranitelji. Ovo čudno iskustvo postalo je još čudnije na nacionalnom stadionu koji prima 70.000 gledalaca:
„Stigli smo 90 minuta pred meč i bilo je neverovatno tiho. Navijači su već bili tu. 70.000 ljudi koji samo sede i čekaju. Krenuli smo sa redovnim pregledanjem terena i tada je jedan od linijskih sudija odlučio da napravi nekoliko fotografija navijača. Telohranitelj nam je tada objasnio da, ukoliko slikamo navijače iza jednog gola, moramo isto da učinimo i na drugoj strani terena da ne bi bilo negodovanja navijača.“
Sama utakmica prošla je bez incidenata. Sve do 10 minuta pred kraj. Tada su flaše i cigle počele da uleću na teren i Klark je morao da kaže linijskim sudijama da se ne približavaju korner zastavicama.
„Rekao sam im da se ne približavaju kornerima. Manje je strašno ukoliko ne vide ofsajd od onoga što je moglo da im se dogodi ukoliko priđu previše blizu navijačima. Uspeli smo da nagovorimo policiju da udalji navijače ka gornjem delu tribina i priveli smo meč kraju.“
Zamalek je pobedio tada sa 2:1.
Možda kvalitetom nije na nivou evropskih derbija, ali meč Al Ahly – Zamalek je priča za sebe iz više razloga.
U zemlji faraona i u gradu kao što je moderni Kairo lako je izgubiti osjećaj da ste usljed najstarije civilizacije na svijetu. Kairu pripada čak četvrtina od 70 miliona ljudi koji žive u Egiptu i, pored piramida koje su tu već 4500 godina, veliku pažnju privlači i nogomet ili barem ta jedna utakmica o kojoj se vrti cijela prošlost ove zemlje.
U srednjoistočnom glavnom gradu Egipta žive kršćani i muslimani. Prilično skladno. I u gradu koji se može vidjeti iz svemira, ne zbog mamutnog podviga ljudske domišljatosti, već zahvaljujući ogromnom oblaku onečišćenja koji ga ističe na satelitskim slikama, postoje dvije priče i dvije zasebne istine. Postoje Al Ahly i Zamalek.
Ideološki, Al-Ahly predstavlja niži stalež, siromašne, ponosne na egipatski nacionalni identitet, dok je Zamalek klub konzervatovnih rojalista, buržoazije i gornje srednje klase.
Derbi ovih velikana nadilazi fanatično. Naizgled je to samo jedna nogometna utakmica, ali ponekad puno više od toga. Dijelom je to politički miting, dijelom lekcija povijesti i općenito razlog da se građani istog reda gađaju kamenicama i mrze barem na nekoliko dana godišnje. I ne zato što su različitih religija, političkih opredjeljenja i imovinskog stanja, već isključivo jer navijaju za suprotne timove.
Ni jedan od ovih klubova nema za tako veliki grad posebno veliki stadion. Zamalekov stadion Hassan Helmi ima kapacitet oko 40.000, dok je veći klub Al Ahly domaćin na svom Mokhtar el Tetchu i, paradoksalno zvuči, iako je veći, ima duplo manji stadion – s 20.000 mjesta.
Za ove derbije i poseban stadion – nacionalni. Na dan derbija navijači napuštaju svoje domove kako bi se spustili na nacionalni stadion od 100.000 sjedala za Likaa El Kemma ili u prevodu za “Meč najboljih”. Možda nedostaje nogometnog kvaliteta i poznatih imena u duelu dva velikana iz Kaira, ali sve to nadoknađuje se neoubuzdanom opsesijom.
Priče oi faraonima i mumijama su glavne teme taksistima širom zemlje sve dok ne dođe nekoliko dana pred derbi, taj dan kada se on odigrava i nekoliko dana kasnije. Onda su i turisti prisiljeni slušati samo priče o “našim” i “njihovim”, o Zamaleku i starijem Al Ahlyju.
“Ova utakmica je veća od Old Firma”, svojevremeno je govorio veteran Hugh Dallas, sudija koji je sudio utamice Celtic – Rangers.
“Jednostavno ne možete da shvatite koliko je to veliko sve dok to sami ne vidite”, oduševljeno je govorio. “Odradio sam 14 ili 15 utakmica Old Firma, pa čak se ni one ne mogu mjeriti s ovima u Egiptu. Iskreno vjerujem da je ovo još veće i snažnije od drugih derbija”.
Nogomet je u Egipat stigao tokom britanske vladavine. Iako niti jedan engleski klub nije preživio iz tog doba, Zamalek je formiran da predstavlja tadašnje migrante. Prvobitno je osnovan 1911. godine kao Kaser-el-nil ili “Mjesto na Nilu”, da bi 1923. godine bio preimenovan u Al Mukhatalat ili “Mješoviti”, što znači klub u kojem zajedno igraju Egipćani i Evropljani, što je predstavljalo ideju Egipta kao lidera u spajanju Evrope i Arabije.
U međuvremenu, Al Ahly osnovan je 1909. godine, njegovo ime znači “nacionalni”, klub koji je formiran da predstavlja studente i rastući nacionalistički pokret koji je žudio za neovisnom egipatskom republikom.
U Drugom su svjetskom ratu tenzije porasle na neviđene razine. Iako su oba kluba pokušala zadržati apolitični furnir, to nije bilo moguće. Kralj Farouk, koji je previše često nogomet koristio kao svoje PR sredstvo, podario je svoje veliko pokroviteljstvo Mukhatalatu, bio je naklonjen klubu koji je nosio i njegovo ime jedno vrijeme, dok snije smijenjen 1952. godine.
Kada se to desilo, liga je suspendovana i klub je bio prisiljen još jednom promijeniti ime – odražavajući svoje bogate, kraljevske korijene – u Zamalek, ime koje nosi po bogatoj četvrti odakle potiče kraljevska porodica.
Politički proboj se nastavlja. Ahly je 1954. godine imenovao novog vladara Republike Egipta, generala Gamal Abdal Nassera, za predsjednika kluba. Uslijedile su godine oštre borbe. Kako se Zamalek borio da drži korak s Al Ahlyjevom dominacijom, rivalstvo je postajalo sve manje sportsko, a sve više političko. A samo da bi pooštrio stvari, Ahly je sebi osnovao stadion u srcu okruga Zamalek. Neprijatelji su tada dijelili otok manji od tri kilometra.
Krizna tačka desila se 1966. godine, kada je prekinuta utakmica između ovih klubova jer je vojska provalila na stadion. U nemiru koji je uslijedio preko 300 ljudi je povrijeđenp, a neutvrđen broj ubijen. Samo nekoliko mjeseci kasnije izbio je Arapsko-izraelski šestodnevni rat i liga je suspendovana.
Sve se vratilo u normalu 1973. godine, Ahly je odmah ponovo uspostavio svoju superiornost, osvojivši sedam od sljedećih osam naslova. U stvari, kada je Ismaily početkom 2000-ih godina ponio titulu, bio je tek četvrti klub od rata Yom Kippur da jedan od kairskih velikana nije bio prvak. Za to vrijeme Ahly ne samo da je osvojio 18 od 27 titula u Egiptu, već je osigurao i tri afričke Lige prvaka i četiri Kupa pobjednika afričkog kupa. Do danas, Al Ahli kao najtrofejniji klub ima 41 nacionalnu titulu i rekordnih osam naslova afričke Lige prvaka te nikada nije bio izbačen u 2. ligu.
Ali ko podržava koji klub i zašto? Možda je iznenađujuće da religija nema mjesta u ovom rivalstvu. Čak i navijači tvrde da ne mogu vidjeti očitu podjelu između muslimana i kršćana.
Walid Darwish, redovni egipatski nogometni promatrač i ključna osoba u transferu lbrahima Saida u Everton, pričao je o odanosti klubovima u Egiptu.
“50-ih, 60-ih i 70-ih bile su o politici, a ne o sportu. Tada su porodice imale jasan izbor – nacionalističku ili rojalističku, pa Ahli ili Zamalek, ali to nikada nije bilo religiozno. Današnji interes je isključivo sportski. Tradicionalna porodična odanost zasigurno se vraća u politiku, a tradicija je da djeca odrastaju navijajući za tim svojih roditelja, bez obzira gdje žive”, svojevremeno je pisao Darwish.
„Starija generacija prešla je iz mržnje koja je podijelila našu zemlju. Egipat je liberalno društvo po standardima Bliskog Istoka, pa čak i oni koji su bili usred političke borbe uživaju relativnu stabilnost, pa ne žele živjeti u prošlosti. Jedini ljudi koji još uvijek pridonose bilo kakvim političkim podjelama su mediji”, dodao je.
On ističe da je to tradicija koja je ugrađena u egipatsku svijest zbog koje se klasificiraju svi najjednostavnijim riječima – muškarac/žena, musliman/kršćanin, sjever/jug, Al Ahly/Zamalek.
“Moja pretpostavka je da ćemo uskoro imati klupsku klafisikaciju i na našim ličnim kartama ili pasošima”, zaključio je.
Dok današnji navijači uživaju u relativnom primirju, dva igrača su dala sve od sebe da to poremete: Hossam i Ibrahim Hassan.
Proslavljeni i oživljeni u jednakoj mjeri, blizanci su dominirali egipatskim nogometom više od dvije decenije. Hossam je najslavniji igrač u povijesti egipatskog nogometa, međunarodni inspirativni vođa sa 157 mečeva i 76 golova, dok je manje poznati Ibrahim vjerojatno najgori nogometaš u Africi.
Oni su postali prvi igrači generacije koja je zaustavila sjajnu podjelu kada su Ahly napustili zbog Zamaleka. Transfer je stigao kada je Ahly ponudio Hossamu samo jednogodišnje produženje ugovora, a pritom je tražio od njegovog brata Ibrahima da se potpuno povuče. Zamalek je obojici ponudio ugovore. Izazvalo je to haos u Kairu, njima je prijećeno smrću od strane navijača Ahlyja, pa su godinama kasnije morali da hodaju sa naoružanim osiguranjem.
“Voljeli smo ih i željeli im sve najbolje, bili smo spremni umrijeti za njih. Da su otišli bilo gdje ili se povukli, napravili bismo im veliku zabavu, ali otići u Zamalek? Neoprostivo. Kao da prodaš Sfingu. Čak i zbog novca, majka se tako ne prodaje”, svojevremeno se govorilo po kultnim kafićima u centru Kaira, prenosili su egipatski mediji.
Teško je zamisliti događaj s jačim policijskim nadzorom od utamica Al Ahly – Zamalek. Tri sata prije početka derbija, stadion okružuje dvostruki prsten policajaca u punoj opremi. Vojnici čuvaju svaki izlaz, a policajci sa psima čuvarima hodaju stazom koja razdvaja ograđenu gomilu od terena.
Prema izboru World Soccer Magazina, kairski derbi je 10. najžešći derbi na svijetu. Osim procijenjenih 50 miliona domaće TV publike, igra je praćena diljem Sjeverne Afrike, Bliskog Istoka i cijelog svijeta. I uglavnom su derbije sudile sudije izvan Egipta.
Vremena su drugačija, stvari se mijenjaju iz dana u dan, ali u Egiptu možeš da se izjasniš sa jednom od dvije opcije – Al Ahly ili Zamalek i najmanje će biti važno kako se zoveš, koje si vjere i iz kojeg dijela grada. Ali kada se jednom prodaš, zauvijek ćeš biti neprijatelj.
