VREDI PROČITATI. ODVOJITE PET MINUTA, ZNATE DA VAS NIKADA NISMO PREVARILI.

PORUKA KOJA NAM JE STIGLA U INBOKS OD JEDNOG NAVIJAČA PARTIZANA.

Ovih dana smo svedoci neke nove podele, nekih novih/starih ljudi koji se pojavljuju na tribini, novih prepucavanja i novih dokazivanja.

Pitam se samo dokle će to ići? Već par godina od kako je istok utišao, svedoci smo nekih novih poraza, kako na tribini tako i na ulici. Napustili su nas neki ljudi, a među njima i naš Demir.
Zašto spominjem ovog dečka koji je jedva napunio 17 godina kada je ubijen u Blokovima?

Demira sam lično poznavao i par puta smo sedeli ispred zgrade i pričali, njegovi drugari iz kraja i ja. Demir je bio miran i pametan dečko, nije bio kao ova današnja dečurlija namršten, brze patike i lud. Sa njim je moglo normalno da se razgovara, kao mlađi Grobar pomno je slušao neke priče o tribini i utakmicama, koje smo pričali te letnje večeri i još par puta u kraju na Fontani.

Ono što sam mogao zaključiti po njemu je to da je Demir bio ono što jeste u njegovim godinama, a što mnogi na žalost nisu.

Demir je bio dete. Išao je preko letnjeg raspusta kod babe u Sjenicu, školu je uredno pohađao, kući je dolazio na vreme, nije se smucao do kasno napolju. Jedne prilike tokom te bleje, kako je svi danas zovu, rekao mi je citiram ”E, brate, kasno je, sutra ujutru idem u školu, moram kući”.

Mislim, šta reći drugo?

Verovatno se pitate zašto ovo pišem? Pišem zato što je bio ono jeste, bio je klinac. Vidim danas ga razvlačite po tribini skandirate mu ime kao da je neki ratnik, kao da je neki huligan. Demir to nikada nije bio. Možda je mogao da postane ratnik, da se bori protiv nepravde, da postane umetnik, da postane lekar, da postane profesor. Umesto toga sad je na nekom drugom mestu. Ko će njegovim roditeljima da objasni što je tamo gde jeste, a sigurno to nije zaslužio.

Kada sam čuo da je jedan navijač upucan iz vatrenog oružja, prvo što mi je palo na pamet je da je neko ko je, Bog zna radio tokom svog života i desilo se to što se desilo, a onda kasnije kao iz vedra neba, Demir Jukić. Mnogi će reći, pa što je bio tamo gde ne treba da bude ako je zaista bio takav?

Reći ću vam što. Zato što u današnjoj navijačkoj priči ne postoje kodeksi, ne postoji selekcija ko ide da se bije, a ko radi nalepnice, ne postoji selekcija ko je za šta sposoban na tribini. Dodeljuju se uloge kako kome padne na pamet pod parolom ”Pa, brate, moraš da se dokažeš”. Kome da se dokazujemo pitam vas, braćo? Dok neko drugi vuce konce, mi pucamo na decu?

Prvo se kunemo u decu i srpsku krv, pa je vikendom prolivamo kao da je čaša vode. Je l tim ljudima da se dokazujete? Demir je bio tamo jer je voleo Partizan onako iskreno i klinački, samo kako neki mogu da sanjaju i bio je spreman na sve, sve da da za Partizan.

Pamet u glavu, neka ovaj mali dečko bude heroj sve iskrene dece koja vole Partizan, sve iskrene emocije koju čovek moze da ponese sa sobom, sve patnje i radosti, a ne samo još jedan u nizu ubijenih navijača.

Dobri dečko naš, nisi ti u nikakvom odredu, nisi i nikada nećeš biti deo te huliganske priče, bićeš simbol iskrene emocije i ljubavi prema jednom klubu, a ja ne mogu opisati tu sreću što je to naš Partizan.

I KAD DOĐU NEVOLJE I KAD DOĐE TUGA!