Navijačke priče

Navijačka scena Balkana općenito i država sa balkanskog područja
admin
Site Admin
Postovi:72
Pridružen/a:sri srp 05, 2017 6:01 pm
Navijačke priče

Post Postao/la admin » pon srp 17, 2017 10:46 am

Tema za navijačke priče, kao i za diskusiju u vezi istih.

admin
Site Admin
Postovi:72
Pridružen/a:sri srp 05, 2017 6:01 pm

Re: Navijačke priče

Post Postao/la admin » pon srp 17, 2017 10:48 am

Priča pripadnika Torcide: Sukob na trgu

“Što reći kada se nađeš u toj situaciji? Svatko se zapita da li je vrijedilo, da li opet ići na utakmice… Još kad si neispavan, gladan i pokriven dekom kojom su se pokrivale generacije kurvi i pijanica, a pored tebe, na otvorenom, sere mali Pepe, tako da čuješ i osjećaš… Dođe ti da se **** sve.”

Ako se po jutru dan poznaje, ovaj mi svakako nije dobro započeo. Em krevet tvrd, em ga dijelim s muškarcem. Ma nisam gay, a moj priležnik još manje. Jer Jozo Mucić, s kime sam dijelio tu pritvoreničku strunjaču u Zagrebu je bio skinheads, osoba s nultim stupnjem tolerancije po pitanju istospolnih ljubavi.

Pa kako smo se našli u toj ustanovi, zajedno s još trideset kolega s tribine u našoj ćeliji i još po toliko u druge dvije?

Priča ne počinje dan prije, 11. studenog 2006., kada je u Zagrebu gostovala nogometna reprezentacija Engleske, već četiri dana prije, kada su naši igrali formalnu utakmicu s jako lošom Andorom.

Iako je Torcida, osim velikih završnica, jako slabo pratila nacionalnu vrstu, pogotovo iz revolta što su najčešća domaćinstva imali u Zagrebu, postojala je grupica od par desetaka ljudi koja je bila redovita na gotovo svim utakmicama. Osim tog legendarnog Joze – kojeg su voljeli pripadnici svih skupina, bio je tu još i Žeki, Ante i da ne nabrajam sad poimenice sve te individualce, od kojih je dosta bilo i iz moje ekipe.

I baš taj zadnje spomenuti, inače moj brat, je pohodio tu dosadnu utakmicu s još četiri momaka i nakon nje išao u izlazak. Opušteno kao i uvijek. Zagreb je, osim u vrijeme utakmice s Dinamom, bio grad u kojem se jako dobro osjećao. A i bio je svjestan da Boysi znaju sve što smo učinili za toliko priželjkivani mir na tribinama u vrijeme kada igra Hrvatska. Znali su oni da smo protiv Bugara zajedno stali na crtu u par navrata, da nismo dali da se njihovi tuku protiv Njemačke u Splitu 2004. godine. Jednostavno, ta Danska i zadnji sukob u Splitu – davne 1997.g. – je bio prošlost.

Ili smo barem tako mislili. Bilo je to doba procvata navijačkih podgrupa koje su same sebi bile važnije nego matična grupa i neke od njih su napadale sve živo, ne bi li stekli popularnost i respekt na tribinama. Jedna od njih je bio zagrebački Agram Crew, grupa od nekoliko desetaka mahom mladih navijača, koji su svoju popularnost stekli jako brzo. Često i na krive načine. Napadajući “drugačije” po parkovima ili dalmatinske studente po savskim domovima.

Ali jedan napad je bio koban i na duže vrijeme je promijenio povijest u tom krhkom navijačkom primirju Sjevera i Juga. To je bio napad na tu splitsku petorku, koji su ničim izazvani dobili od njih nekoliko boca u glavu.

Odmah se Split zapalio kao Brač u srpnju, a Torcida je već sljedeću noć održala burnu raspravu. Ne treba napominjati kako je većina bila za rat svim sredstvima, a onda šok i nevjerica. Pred ekipu staje momak zavijene glave i kaže;

– Ja nisan za to da se Boysi napadaju. Bila su pijana posla i ‘ajmo dalje. – bio je to Ante koji je i dalje vjerovao u primirje i suživot na nacionalnim tribinama.

Neki mlađi su rekli da je to stav grupe i da se Boysima drskost treba naplatiti.

Ante je ustao i kredibilitetom navijača od respekta uperio prst u buntovnike.

– ‘Ko si ti? Možeš li m reći ‘ko si ti? – sugovornik nije ni udahnuo zrak da odgovori, a Ante je nastavio rešetati pitanjima;

– Pratiš li reprezentaciju? Na kojoj zadnjoj si utakmici bija? Ja te Bogami nisan nigdi vidija… – i tako u krug. Na kraju je donesen zaključak da se ode u Zagreb u najjačem sastavu i da se ne provocira sukob, ali je oprez i spremnost zahtijevana od svakog navijača koji je izrazio želju za gostovanjem.

Ja sam za to vrijeme već bio u Zagrebu. Puna dva dana prije. Zajedno s nekoliko zagrebačkih Torcidaša sam izlazio vani i prikupljao informacije o stanju. Naravno da gore nisam prošao neopaženo, pa sam s nekoliko važnijih Boysa i razgovarao. Osjetilo bi se da je situacija napeta, ali je odgovor od svih bio otprilike ovakav;

– Ma kakav sukob? Klinci briju da su mangupi, treba im malo ***** obrisati pod pa će naučiti da se takve bedastoće na rade kada igra Hrvatska! A vi? Kaj vi smjerate?

Imao sam utisak da oni sada nama ne vjeruju i da su zabrinuti kako nas sad odjednom dolazi na stotine u Zagreb. Zadnji susret je bio poprilično napet. Prva ekipa, ona s kojom smo bezbroj puta bili u sukobu, nas je presrela na Ribnjaku. Njih oko dvadeset, nas četvero. Sve prekaljeni navijači s kojima nema ****. Šanse su nam bile kao Židovu u Auschwitzu. Samo da su nas htjeli napast.

Stajali su zloslutno u protusvjetlu, kao one siluete iz filma Paklena naranča. Jedan od njih je, onako mangupski, rekao;

– I kaj sad Juka? Je l’ sutra dolazite raditi sranja u moj grad?

Bio sam jedan od ljudi iz prve ekipe i nikakva knedla u grlu nije dolazila u obzir. Iako je u želucu vrilo od uzbuđenja. Odgovorio sam ravnodušno, koliko god sam se mogao pretvariti;

– Ne. Dolazimo popratiti Hrvatsku i ***** se s Englezima. Osim ako čete opet dopustit mulcima da kurvanjski napadaju naše?

– Kaj briješ ti? Da tvoji nisu pjevali po Zagrebu ono što se ne pjeva, ne bi ni dobili po lampi.

Nakon kratke prepirke na relaciji pjevali su/nisu pjevali, ćelavi me za kraj upita;

– Brata ti je prebilo i ti tvrdiš da sukoba neće biti?

– ‘Oće prijo, prvom prilikom, ali ne na utakmici Hrvatske. Viruj mi!

Šutke su nestali u tami parka, a mi smo još napravili patrolu autom po gradu. Sretali smo razne grupe Engleza, ali ni jedna nije bila manja od deset ljudi. A tako sam se nadao nekoj Stone Islandjaknici…

Ujutro sam, po dogovoru, išao pred Musu, Bičinu i druge iz ekipe, koji su sa ostatkom Torcide doputovali vlakom iz Splita. Nisam se iznenadio brojem od preko sto ljudi, ali je bilo lijepo vidjeti neke stare njuške koji su također došli. Ipak, pogled na svu onu silu omladine – kojih je bilo najviše – je budio u meni neku sumnju. Imali su neki divlji pogled u očima i bili su svijet za sebe. I poput tih Agram Crewa, svi su bili dio neke splitske podgrupe. Počeo sam da sumnjam da li će slušati naredbe starijih o primirju.

Prošli smo u grupi cijeli centar i došli na dogovoreno mjesto. Park iznad Tkalčićeve ulice. Tu smo čekali ekipu iz Zagreba, Slavonije i inozemstva.

Bilo je 15 sati i skupilo nas se skoro stotinu i pedeset, sada već pripitih navijača. Odugovlačili smo koliko smo mogli, ali smo na kraju i mi popustili zahtjevima mlađih.

– Amo na trg…moramo se pojaviti…ispast će da se sakrivamo ovde…svi su došli, šta se čeka?…– bila su samo neka od njihovih dobacivanja.

Iako sam znao da to neće na dobro, nabrijao sam se i ja da se pojavimo. Pa što bude. Vrag je alkohol. Barem od mene uvijek napravi klauna koji sutradan žali zbog postupaka.

Ali pravila su bila jasna. Držanje u grupi, navijanje i eventualni napad na Engleze. Spuštali smo se tako u napetom žamoru preko Dolca, praćeni preplašenim prolaznicima. A kako i ne bi. Cijeli prvi red je bila moja ekipa, sve jaki i iskusni momci, a iza nas nepregledna kolona suboraca.

Kada smo ušli u onaj hodnik pred sami izlazak kod kipa Bana Jelačića, spontano je zagrmjelo – “TOOOOORCIDAAA..!!”

Svi ljudi su zanijemili na trgu, a manje grupice Engleza su se odmah povukle prema Cvjetnom trgu. Grupirali smo se pokraj konjanika i tako stajali. Punih par minuta. Dok pokraj nas nije prošlo tridesetak navijača Dinama. Ona ekipa od sinoć. Vidjelo se da su iznenađeni, ali su ipak prošli pokraj nas. Hladnokrvno. Gotovo smo se dodirivali ramenima. Namignuo sam nekima od njih i okrenuo glavu na lijevo, a oni su nastavili u pravcu sata.

Iako se napetost mogla sjeći rukom, mislio sam da je sve dobro prošlo. Ali *****. Taman kad su prolazili pokraj zadnjih iz naše grupe, netko od mlađih – čini mi se iz podgrupe Fjuba – je pljunuo jednog od lidera BBB i trenutačno je došlo do žestokog sukoba.

Boysi su hrabro stali na crtu, čak su upalili baklju, izvadili nešto hladnog oružja, ali jednostavno nisu imali šanse protiv nas. Višestruko brojniji smo iz samo pregazili, a one, koji nisu u prvom naletu pali, smo gonili sve to kraja trga. Ili bolje rečeno, dijela gdje je stajala policija.

Englezi, koji su očekivali napad na njih, su stajali u čudu i šutke promatrali događanja na trgu. Ubrzo smo se našli u okruženju gotovo stotinu policajaca protiv kojih nismo imali nikakve šanse. Pola sata su nas držali u okruženju pokraj Bana, a onda je po nas došla cijela kolona transportnih vozila, popularno zvanih “marica”.

Nekako su nas strpali u njih i odveli bez objašnjenja. Bilo mi je smiješno kada sam vidio da je s nama završio i Babilon, jedan od vođa Kohorte. Ni kriv ni dužan.

Ubrzo su se vozila zaustavila, a mi nismo mogli doći sebi kada smo shvatili da se ne nalazimo ispred policijske postaje, već sjeverne tribine Maksimira. One na kojoj su Boysi. – Tko je ovdje lud? – pitali smo se.

A još kad su nam ponudili gornju etažu sjevera, ja sam se skoro upišao u gače od smijeha. Situacija je bila kao da je nekome u interesu da dođe do žrtava. Naše pametne glave su insistirale na istoku, jer je sjever neprijateljska tribina, pa je ispod časti da Torcida kroči na nju. Meni je, međutim bila simpatična ideja da odemo gore i cijelu utakmicu bombardiramo ove stolicama ili uriniramo po njima.

– Kad je već krenulo naopako, neka onda bude show do kraja... – mislio sam, ali nitko nije prepoznao tu vizionarsku ideju. Većina je bila da se ide na Kenedijev trg kada se već ne može na istok. I krenuli smo tamo. Bilo mi je jasno k’o dan da će se desiti zlo, ali sad više nije bilo povratka. Povlačenje iz te situacije je kukavičluk i to sebi nitko od nas nije htio dopustiti. Ja sam se potpuno pomirio sa sudbinom i čak sam uživao u toj neizvjesnosti.

Prvi problemi stotinjak metara od trga. Pedesetak Engleza je razvilo svoje zastave i pilo pivu ispred jednog puba. U trenu je krenula pjesma;

– FUCK YOU, FUCK YOU, ENGLAND…ENGLAND... – a ovi su na provokaciju ustali, podigli ruke i odgovorili sa;

– WHO ARE YOU? WHO ARE YOU? …

Razmijenilo se nekoliko boca, sve po redu i običaju, a policija je hitro stala između dvije sukobljene strane.

– Alo ekipa, nemojmo se ovdje trošiti. Razbit ćemo se zbog policije u više skupina, a onda ća nas Boysi poist. **** Engleze! – rekao sam momcima, a mnogi su me u tome i podržali. Pa smo se povukli na trg, zauzeli bašte dvaju kafića i čekali napad. Svatko od nas je imao u ruci po barem jedan rekvizit.

Bičina je pogledao na sat i rekao;

– Sad ćemo štopat koliko im do ovdje treba. – Nije ni izgovorio, a jedan kamen mu je proletio pokraj glave. I to koji! Ona granitna kocka od kolnika, karakteristična za srednjoeuropske gradove. Pa ih se onda još nekoliko odbilo od poda i završilo u nečijem mesu ili staklu kafića.

– EVO IH!! – netko je povikao i onda je počelo. Iz svih ulica je neprijatelj jurišao na nas, a mi smo ih odbijali s bocama, stolovima, ma čime god smo mogli. Bilo ih je sada više od nas. Po nekim procjenama i preko dvjesto.

Ludi Bičina je u jednom trenutku završio ispred njih deset, čuvajući glavu stolicom – od koju su se odbijale boce. Zaletjelo se i nas nekoliko iz ekipe da mu pomognemo, a onda su se Purgeri počeli povlačiti. Ne zbog tog našeg samoubilačkog juriša, već zbog konjice koja je, kao u svakom dobrom westernu, uvijek dolazila na vrijeme i razbila zle Indijance. U ovom slučaju nas.

Boysi su se uglavnom razbježali, a nas su jednog po jednog, uz tešku muku, izvlačili iz kafića i gurali u te famozne marice, koje nas ovaj put nisu iskrcale na stadionu, već su nas odveli nešto dalje, u neku postaju na periferiji grada.

I tako sam se našao u tom krevetiću pored mog dobrog Joze. Što reći kada se nađeš u toj situaciji? Svatko se zapita da li je vrijedilo, da li opet ići na utakmice… Još kad si neispavan, gladan i pokriven dekom kojom su se pokrivale generacije kurvi i pijanica, a pored tebe na otvorenom sere mali Pepe, tako da čuješ i osjećaš…dođe ti da se **** sve.

Ali kad taj isti Pepe izjavi, i to u trenutku dok briše guzicu – Brale, ovo je Torci punat u gostima ka’ Gospa, a? – onda zaboraviš na sve jade i iskreno se nasmiješ. Jer, kako bi dobri Damir Odak – Prika znao reći;

– Brale, Torcida je zakon!

Sukob na trgu. Autor: Jurica Galić Juka – izvor: www.themladichi.com

Avatar
Buldog
Postovi:45
Pridružen/a:ned stu 18, 2018 8:56 pm

Re: Navijačke priče

Post Postao/la Buldog » ned stu 18, 2018 9:10 pm

,,Krenulo nas je 50-80 iz Bgda. U vozu, neshto sto nisam ocekivao – ljudi kao na struju (ja mislio, sedimo I putujemo do odredishta), zuje, smeju se, vrishte I stizu od jednog kraja voza do drugog u rekordnom roku, razjapljenih celjusti I raskolacenih ociju ( za one sto su sedeli, ucili I pametovali ceo zivot - to je bila zelja za zivotom, ono sto oni dobiju kasno, pa polude pod stare dane). Mada, vec oko 15-tog minuta putovanja neki me prilicno pristojno pitaju da im pozajmim neku kintu, sa neverovatno interesantnim razlozima za to (videli ljudi gushtera), a potom slede I oni koji je zahtevaju. Hvala bogu za cuveni dzep na Kangaroo patikama.
Povlacim se sam u neki kupe, da se saberem gde sam I sa kim sam. Covek sa kojim sam krenuo isao je sa mnom u prvi razred srednje, s tim shto sam ja imao 14, a on 17 godina, i nema ga nigde. Taman sam seo da se sredim, kad u panici utrcava neki klinac poput mene, a za njim par vidjenijih Grobara, koji krenu da ga cimaju, prete mu silovanjem, krenu da ga razvlace (kasnije ce se uspostaviti, naravno, iz zezanja..ali te face, Mr. Stanley iz dzepa, za`ebi radnju..).

Uredno kupljenu kartu sam, naravno, vec predao nadleznom Grobaru, koji ce je pokazati kontroloru i onda mi je svakako vratiti. Stizemo do Rume I krece mala panika. Buka je utihnula, ekipa me sada tiho I brzo mimoilazi po vozu. Nestaju ko bubashavabe. Ulazi dosta rudnapa, koji sa voza skidaju sve sto, po njima, ne lichi na ljude na koje su navikli. Mene skidaju prevashodno zbog nemanja karte. Mislim da sam u ostalom mogao da prodjem..

Napolju nas postrojavaju. Meni ipak drago da tu ima poznatih faca sa Juga, nas negde 40-tak (Vecernje Novosti su izbacile tacan podatak u ponedeljak). Boli me uvo, sa ekipom sam. Iza nas, iz voza me neko zove: “Mali, baci nam zastavu shto drzis, da okacimo na ogradu u osijeku”. Naravno. Nikada vishe nisam video kevin mukotrpan rad.

Ovamo, pandur koji se ocigledno tripovao na SS iz partizanskih filmova, seta unakros I gleda nas postrojene nakrivljenom glavom I sa rukama iza ledja. Odjednom se zbuni I vracamo se u Rumu `85. Gleda neshto dole, a ekipa se smeje. Pita lika Grobara, koji ima polu-chiroki, polu- new wave frizuru: “ A, gde si ti tako pos`o?!”… Covek u onim klasicnim penzos braon kariranim papuchama. Ovaj mu, naravno, odgovori: :”Na utakmicu”.

Navodno je lik, a takvih prica ima puno I neproverene su, da bi izasao iz kuce, jer se sumnjalo da ce na gostovanje, rekao svojima da ide da baci djubre I zapalio za osijek. Sa jos vise neproverenosti, pricalo se da ga je po dolasku kuci cale ironicno pitao: “ Gde si ti do sada? Je si li otpushivao smetlarnik?”.
Ono sto sam siguran je, da sam jednom sa ortakom krenuo za Suboticu na away stvar I da ga cekam u 6 ujutro na stanici trole, kad majstor ladno pretrcava ulicu na 10 metara od mene, obucen kao Fara Fosit, sa nekim znojnicama oko ruku I glave, I nestade u parku. Par minuta kasnije prolazi njegov cale u jutarnjoj setnji I mi se pozdravimo, pita me kako sam I ode dalje. Ovaj moj par minuta kasnije izvire iza nekog drveta u parku, i kao `ajde idemo..Rek`o sam mu da idem da dzogiram. Ja rekoh :”dobro, samo skini tu fluorescentnu znojnicu sa glave..”

U Rumi, u stanici, interogacija. Navodno, par incidenata sa putnicima, a i neka navodna kradja nakita (?!). Mene neki osioni kljun odmah provaljuje I postavlja mi niz nezgodnih pitanja pred svima, ali ja ne znam nishta. Istina je I da sam njegovim mangupiranjem nad klincem bio na ivici placa, zbog cega su me kasnije **** Tomas I Glisha, meni takodje deo legende Juga o kojima se malo prica, ali ostaje i zadovoljstvo sto sam ostao sa svojima, sa svojom ekipom. Ostali su, naravno, iskusno odradili, inace, besmisleno izdrkavanje odavno rastrojenih.

Vracamo se za Bgd, bez mog prvog gostovanja. Kasnije, u prebrojavanju gostovanja to mi se nepravedno oduzimalo, kao i Novi Sad, jer odavno se zna da NS nije gostovanje.
Na putu nazad, neko umalo da me obradi da zavucem ruku u Kangaroo..

Par dana kasnije, rudnapi me zovu da posetim 29-ti, roditelji u shoku. Odlazim, sledi slikanje, redovna procedura I dobijam redni broj 9 hiljada I neshto. To je bio neki odeljak za nas koji idemo na tekme. Kasnije, po kraju i okolo vidimo da ima likova i sa 5,6, 7 hiljada I neshto..
A, tek je `85-ta..

Sledeci vikend, kako je onda bila tradicija, na kraju tekme se oglasi vodja ili se ostane kod shipke radi instrukcija (kakvi fiksni, mobilni, net), I cujem sam da se ide na sledece gostovanje u Zenicu...A, sto ne bi?''
Footie fan

Avatar
Buldog
Postovi:45
Pridružen/a:ned stu 18, 2018 8:56 pm

Re: Navijačke priče

Post Postao/la Buldog » ned stu 18, 2018 9:13 pm

,,Pre neki dan se čujem sa drugarom iz detinjstva, iz kraja, Grobarom i likom koji je često išao na gostovanja. Čovek je inače sada naučnik, drži ponekad predavanja preko, i svaki put kada se čujemo, dodao je neku titulu uz svoje ime. Ma, klasičan bandit i Grobarska skitnica 80-tih., kakvih sigurno i danas ima, u ne malom broju, na Južnoj tribini hrama.

Zakačimo se malo i teme „gostovanja“, a majstor me podseti na nešto što nema veze sa gostovanjima, ali on smatra da je bilo jednako veselo.

Naime, jednog leta, pred početak sezone, ja sam uveren da nam je trener bio Jusufi, mada se moj drugar koprca sa Golcem, Partizan odluči da napravi „Open Day“, da se pre sezone okupe navijači i klub na stadionu, kao što je to slučaj u Engleskoj i nekim drugim zemljama, i malo proćaskaju.

Taj podatak se sitnim slovima provukao kroz štampu, a „ludi naučnik“ i ja se noć pre zaputimo u jedan Bgd kraj na bahanalitet, kod jedne drugarice. Na žalost, bez drugarice, jer je ona bila na moru, ali su se negde „zaturili“ ključevi kod nekog ko je obećao da će revnosno zalivati cveće, te se omanja grupa ljudi skupi u nečemu što je tada bilo zlata vredno – prazna gajba. Uprkos natezanjima sa mnogobrojnim pripadnicama lepšeg pola da nam se pridrže, nijedna nije bila dovoljna hrabra ili luda da dodje na takav jedan spektakl, tako da smo ostavljeni na milost i nemilost alkoholu, što se pretvorilo u nešto što se završilo time da kompletna porodica u čijem smo stanu bili nije htela da razgovara sa nama nekoliko narednih godina.

Pred zoru smo se smirili i pridremali, da bi me iz one najsladje dremke uzbudjeno trgnuo moj drugar:
„Ustaj.. JNA.. degustacija!!“.

Njemu se nije spavalo, i u nekim novinama je video omaleni članak u kome se kaže da se u 9 ujutro na Džej-En-Eju organizuje druženje navijača i kluba uz nešto zakuske. Sjurimo se sa jednog od Bgd brda na Sveto Topčidersko, u nameri da nam dan posle besane noći krene laganim prehrambenim petingom. Stižemo na stadion, odlučni da se pored potencijalno brojnih bahatih četvoročlanih porodica izborimo za koji nabod na čačkalicu.

Medjutim, oko stadiona nikog, a na samom stadionu, tek nekih 70-tak ljudi, od kojih barem 67 znamo sa gostovanja!! Kakvi likovi! Ladno su i oni snimili ovu malu vest iz novina. Stojanović Brothers, Sudanac, Nosonja, Kiza Škot..

Letnje jutarnje sunce već zapržilo, svi se okupimo u šesnaestercu kod Juga, vesela atmosfera. Revnosno čekamo razvoj dogadjaja. Pojavljuje se Jusufi (naučnik tvrdi Golac, ali on baš nešto nije pratio kadrovske promene) i još neko iz kluba sa njim.. Nije to baš kako bi trebalo da izgleda, kako se možda planiralo, ali čovek je tu i priča sa ljudima, dok u jednom momentu neko ne primeti konobara koji izlazi iz tunela na severoistočnoj strani stadiona sa kolicima prepunim onih epruvetica piva od 0.25L koje je čovek najčešće vidjao po vagon-restoranima. Sledi utrka atletskom stazom koja prejabava svaki vidjeniji atletski miting. Mislim da je prvi na cilj stigao Nosonja sa NBG-a, sa vremenom 5,60.

Konobar se iskusno odmiče od kolica, Grobari posrću na „cilju“, padaju jedni preko drugih, neminovno pršti i srča, ali se uskoro svi vraćamo u naš „kazneni prostor“ na ležernu partiju ćaskanja uz po nekoliko malih flašica. Jusufija se dalje ne sećam, kao ni toga da je iznesena neka zakuska ili još neka kolica.
Lep prizor na svetinji. Grobari leškare u šesnaestercu, sunčaju se, uživaju, neki poput meksikanaca dremaju naslonjeni na stative..Prepodnevna siesta.

Na veliku žalost, ne sećam se da je neko ponovo organizovao ovakav hepening, a to je mogla da postane jedna lepa tradicija..
Sa druge strane..''

Фути Фан

Avatar
Buldog
Postovi:45
Pridružen/a:ned stu 18, 2018 8:56 pm

Re: Navijačke priče

Post Postao/la Buldog » ned stu 18, 2018 9:17 pm

''Negde na jesen 85-te sam uskraćen za svoje prvo gostovanje jer je nas nešto skinuto sa voza u Rumi na putu u Osijek. Nije bilo toliko bitno, jer je iskustvo bilo prilično intenzivno i nenormalno. A, bila je i sreda pa si spojio lepo i korisno – krenuo si na gostovanje i izbegao školu.
Par kola kasnije išlo se u Zenicu za vikend i meni je to bilo jedino životno rešenje – ponovo sesti na voz sa stotinak dileja i, valjda, stići na odredište. Mada, ne sećam se da mi je to bio primarni cilj. Valjda je glavna ideja bilo zezanje.
Kreće se u subotu uveče, silazim ka štajgi, treperim, sve to lepše izgleda kada silaziš ka železnici po noći, uporedo sa tramvajima koji vitlaju gore-dole...Pravi debi, posle sat vremena nastupa na putu za Gradski Vrt.

Očekuješ pesmu, stoku koja gamiže, baulja, srču na sve strane, urlanje desetina ludaka..
Ma kakvi! Svih 12 ljudi potrpalo se u dva kupea..Ali, ideeeemo!!

Iskreno, veselo kao da nas je bilo 1200..I veselije. Mislim da smo svi imali makar za kartu u jednom pravcu, što je bilo dovoljno za neki osnovni mir. Isto tako, čuješ svaku provalu, ****, ideju..Uostalom, znate..

U svakom slučaju, devet golobradih i trojica nešto starijih kreću i stižu na odredište u vrlo ranu zoru, nije ni svanulo, a na zeničkoj štajgi, realno, 30 do 50 pandura..

Osim par putnika, uz pesmu izlazi i vesela grupica mladića i dečaka, i odmah nam se namesti klasični „vođa dočeka“ – zdepasti brka u uniformi.

Naime, pre Zenice i pre problematičnog Osijeka, bio je ozbiljno problematični Šid – ono čuveno grobarsko divljanje na usputnoj stanici na putu do gostovanja u Sarajevu.

Krajnje nesimpatični brka u uniformi nas postrojava i kreće dijalog u kome pominje da zna šta se dešavalo u Šidu i da to „u njegovom gradu“ neće proći, da ćemo **** ako pravimo sranja, da će on biti kooperativan ako mi pokažemo da poštujemo njegova pravila, bla, bla..

Znači, nas 12 žgoljavih i smrznutih u nekih 4-5 ujutru ga gledamo kao deca na ekskurziji, on mu daje taj prilično dug monolog uz gomilu namrštenih pandura iza njega...

Ja slučajno stojim prvi do njega kada on, konačno, privodi kraju svoju priču i poentira sa „ ajde, sada lepo bacite sve što imate a ne bi trebali da imate“, na šta ja sležem ramenima, dok iza mene kreće da zvecka po betonu..

Od onih „finih“ 11 preostalih momaka to nisam očekivao..Kao kada na TV-u policija pusti snimak iz stana ili kuće u koju su upali, pa poslažu šta su našli za gledaoce (naravno, bez para ili ozbiljnijeg oružja)..

A, dok ja gledam iza sebe u čudu, jedan od starijih Grobara daje se u bekstvo a za njim u poteru daje se grupa organa, što uskoro prerasta u crtani film.

Brka kreće sa novim govorom a iza njega u daljini vidimo kako protrčava jedno grobarsko lice u paničnom bekstvu i, par sekundi kasnije, gomila ljudi u plavom u poteri. I, tako nekoliko puta, dok ovaj svo vreme i dalje drži sve osokoljeniji govor...

Ne mogu da se setim kako se završila potera, ali smo mi sami pušteni da blejimo kroz grad zorom, možda u pratnji tek dva pandura na distanci, da bi nam u jednom momentu iznenada iz nekog haustora pritrčao neki lokalni panker i krenuo sa pričom da je on Grobar, da je Mance najveća legenda, vadi čak čovek i fotografiju Mancea iz novčanika i, u jednom momeutu se odaljava i kreće sa „Ma, **** vas Mance, neka je crknuo..“.
Mi u šoku, jurimo njega, jure i panduri za nama, ovaj nestaje izmedju zgrada koje su bile, čini mi se, pored reke..Krajnje nenormalna situacija. Najviše 6 ujutru..

Uglavnom, nesimpatični brka nam je organizovao smeštaj u restoranu hotela odmah do stadiona gde smo morali da provedemo dosta sati do tekme a kasnije nam se pridružila i grupica od još nekih 10-tak Grobara koja je uzela neki jutarni voz..

U povratku je ostalo upamćeno da je kući moglo samo da se ide čuvenim luksuznim Bosna Express vozom, za koji Grobari svakako nisu imali karte, ako su imali uopšte pare i za bilo koji drugi transport..
Medjutim, tim istim vozom vraćao se i tim Partizana i ostaje zabeleženo da je stručni štab kluba platio karte za nekoliko ljudi koji su provaljeni i usput izbačeni iz voza i vraćeni.

Isto tako, tada je vidjen i jedan nečuven detalj – poznati igrač PFC-a okreće turu pića žednoj i dekintiranoj bagri i uz namigivanje i tokom nepažnje „železničke stjuardese“ uspeva da joj mazne kintu koju je ona nehajno stavljala na svoja kolica (usluga kao u avionu, Bosna Express, nije zezanje), ne računajući da će nekome pasti na pamet da to uradi u ovoj, tada, luks varijanti voza..

Lux `n` crooks eighties...''

Фути Фан

Avatar
Buldog
Postovi:45
Pridružen/a:ned stu 18, 2018 8:56 pm

Re: Navijačke priče

Post Postao/la Buldog » ned stu 18, 2018 10:36 pm

''Prvi put ga ozbiljnije pamtim kada je 85-te 7-8 žandara moralo da ga „odnese“ atletskom stazom Omladinskog stadiona, S.Karaburma. Ne znam zašto, ali je bila jako napeta atmosfera tada, na relaciji plavi – Grobari. Mislim na rijumu, ne na Ofk. Letelo je sve i svašta na atl. stazu, u jednom momentu je jedan rudnap krenuo mene, onako mladjanog, da cima da sam ga ja gadjao sa povećim delom odlomljene tribine, dok je u stvari jedan fini i ugledniji Grobar tog vremena, vrlo volšebno, iz gužve, šunjajući se iza mene, podigao ruku i zabacio kamenčugu, koja ga je mimoišla samtimetrima, a to je njemu dole moglo da izgleda samo kao da je to uradila moja ruka..Kaže čovek:“ Kako te nije sramota, još te gledam odozdo..“Dok sam se ja lomio da mu objasnim da nisam toliko lud, vidim Ćumeta kako samo što ne pregrize ogradu. Koncentracija plavaca je sada samo na jednom čoveku. Posle duže rasprave ga „hapse“, odnosno njih nekoliko ga „odnosi“ za ruke i noge..Mislim da ima i nekih slika po webu, ali ne pokazuju dovoljno stanje stvari.

Sećate se i da su Ćume i njegovi napravili prvo „odvajanje“ od kopa? Otišli su Padinjak i Borča zastave na dno Juga prema zapadu, a i na gostovanjima je znalo da bude tenzično. I dan danas ne znam šta se to dešavalo (možda se neko seća detalja?), ali smo čak i moji saputnici Grobari iz kraja i ja uspeli jednom ozbiljno da se zakačimo sa jednim delom njihove ekipe na jednom gostovanju. Naime, pametni ja sam išao po kupeima i žickao konzumaciju, usled nedostatka iste, dok nisam naleteo na ozbiljni kupe, u svakom obliku.

Pijana glava ne razmišlja, pa sam jednom Grobaru iz Skele hteo da uzmem, na tren, nešto što je ličilo na pola bureta rakije, veličinom bliže kaci za kupus...Sve samo da utolim žedj, ali tu moju želju nisam uspeo jasno verbalno da objasnim, već sam pokušao da mu iz ruke istrgnem burence uz nejasno brbljanje i vrištanje..

Naleteo sam na klasičan bekhend, tako da sam od strane očevidaca vidjen kako letim iz kupea i zabijam se u prozor preko puta istog. Ovi moji traže objašnjenje, nastaje siktanje i koškanje na ivici ozbiljnijeg, ali je neko pametan (na moju sreću sigurno, a možda i na sreću ovih mojih vučjaka) uspeo da smiri situaciju. Uglavnom, kriv sam.
Naravno, mora se istaći, da je P.Skela i Borča uvek igrala jaku ulogu na Jugu, a stvarno ne vidim da neko može da navija za drugi klub ako upozna Ćumeta.

Ima toliko toga o Ćumetu, ali meni najjače ostaje jedan mali momenat sa derbija 80-tih, na JNA. Tenzija i obostrano siktanje i slanje verbalnih poruka. Čini ti se da ceo verse gleda ka nama i mi ka njima, a ne u teren. Vredjanje i pretnje u puom jeku, kad se Ćume penje na šipku, što je retko radio, i u ruci drži „Vroći Kaj“, za neupućene – prvi legalni porno mag u SFRJ, naravno slovenačkog porekla.
Pažnja se, sa versea, usmerava ka magazinu, koji Ćume sa laganim osmehom okreće ka Kopu, i polako lista stranicu po stranicu, dok Grotlo svaku novu stranicu pozdravlja kao kada vam sa razglasa iščitavaju imena igrača..Delirujim nastaje kada Ćume otvori poster na sredini magazina, koji se proslavio kao gol..Posle tekme me neki gani pitaju šta se to dešavalo na Jugu u jednom momentu..Ja ih gledam u čudu. Tek par godina kasnije, kada je neko negde izvadio taj mag, setim se Kopa taj dan, momenata zezanja koji nemaju veze ni sa čim, osim sa Jugom.''

Фути Фан

Avatar
Buldog
Postovi:45
Pridružen/a:ned stu 18, 2018 8:56 pm

Re: Navijačke priče

Post Postao/la Buldog » ned stu 18, 2018 10:42 pm

''...Svejedno, secam se da smo par godina kasnije, mi mladji Grobari, organizovano slali pisma Tempu, u kojima smo trazili da se objavi Pampijev poster, kao neku vrstu parodije na onu jako pozitivnu decicu koja su trazila postere svojih idola. Ne znam kako su u Tempu to protumacili, ali nam je, na zalost, ostala samo ta slika sa Simpo reklamom kao neki simbol tog vremena.
Bata Trlaja u cuvenoj Meklaud jakni, sa kojom je jednom sa shipke pao u ponor, dole na beton ispred ulaza za shipku, u velikoj zelji da nam sto slikovitije opise sta da radimo kada izadju fudbaleri hajduka, a to je bilo da svi okrenemo ledja terenu, kaziprstom im pokazemo kuda zelimo da idu, I da im vicemo “napoljeee,napoljee!!” cim promole glavice iz tunela.
Toliko se iskreno zaneo, da se prevrnuo I nestao. Prvo se sa Juga cuo prigusheni huk, kao kad vam neko da gol sa 35 metara, ono :”auuuu”, a onda muk. Ekipa brzo silazi po njega, 10-tak sekundi kasnije i legenda se vraca kao da nishta nije bilo: “Znaci, svi okrecemo ledja..”. Vidno ugruvan, ali se ideja sprovela kada su dugokosi izasli.
Covek koji je shirio pozitivnu energiju oko sebe i vrlo mudro vodio skandiranje, a izgledao i bio vrlo zaeban lik. Nekako na koji god nacin da vam neshto kaze da uradite, neku sitnu navijacku organizaciju, nije vam nikada bilo mrsko, jer je covek ima I taj prirodni sarm, jednostavno nije ni na koji nacin mogao da vas iritira, samo je mogao da vas digne iz ucmalosti.

Jednom smo stigli u zagreb I mislim da nas je bilo oko 500-tinak, godine `85 ili `86-te.
Od 500 ljudi, sigurno nas je bilo oko 300 nejaci, znaci klinci ispod 16, shto je Bata, logicno I primetio jos u vozu, videvsi nas kako odusevljenjo jurcamo I pretrchavamo ridzovane na semaforima, naravno bez karte. Secam se, tradicionalno pijanog konduktera koji nekom kaze: “ nikad puniji voz, a meni se cini ko da niko nema kartu..”.
Na izlasku na `grebacki kolodvor, Bata nas okupi na platou, popne se na neshto da ga bolje vidimo I cujemo. Preko ulice gomila drotova, kao diskretni su, nisu tu zbog nas.
Bata, provalivsi da mu je pola ekipe decurlija, cini nesto od cega se I danas jezim. Pocinje govor, koji bih uporedio sa onim koji je Major Gavrilovic odrzao srpskim braniocima Beograda, naravno ovde u prenesenom znacenju…
Tako bih voleo da imam transkript toga sto je usledilo, tih par minuta jeze.. Znaci, pocinje sa tim ko smo mi, koliko smo jaka ekipa, koliko nas ima, kako nam niko nishta ne moze, ni one pi.. preko puta, ni oni purgeri, stalno mahajuci rukom.. ****, kakve legendarne vojskovodje I politicari..Kada je, na kraju, rekao da krenemo, nije sala, dosli bi do Beca.
Znao je iskusni vuk tribine da mora da digne moral gomili neiskusnih klinaca. Nije njemu bio problem, on je imao svoju ekipe svakome da izadje na crtu, vec je to radio zbog nas, zbog Grobarstva. Zla stoka bi to drugacije protumacila, ali nije bila tamo, tada.

Njegova ideja je prvo bila da malo lozimo rudnape. U blizini shtajge je bila neka velika pravougaona predratna zgrada (tamo nisu neshto rushili burzoaske simbole), recimo na duzoj strani 100-150 metara, I nekih 30-50 po kracoj, I kompletno okruzena ulicama, tako da je Bata dosao na ideju, znajuci da ce organi da nas prate, da kruzimo oko zgrade..To je bilo tako smeshno. Ovi uporno idu za nama, dok se posle nekoliko krugova nisu sabrali i odlucili da ostanu na jednom od uglova I da sacekaju nas sledeci krug..Deca se zezaju..
Naravno, cim je Bata video da su digli ruke, daje komandu da krenemo u sprint..Utekosmo im I, zacudo, mislim da smo dugo bili sami, sto nam je omogucilo da trijumfalno prodjemo kroz onu cuvenu pijacu gde im je ona crkva Sv. Marka, kroz jadnu pijacu koja je vise puta stradala. Leti voce, povrce, mlad sir..Jedino sto moze da se meri sa takvom festivalskom atmosferom, je jedan trenutak na jednom gostovanju, kada je neko u ushicenju bacio neki Tomos u vazduh..
Bio sam u Engleskoj kada je stigla kaseta sa “Vidimo se u citulji”, bio sam ponosan da vidim Batu, uopste nisam kapirao u kojoj je on prici, samo sam isao po gastarbajterijadi I pricao im da je on jedan od razloga zasto kada me ljudi pitaju za koga navijam, ja kazem za Grobare. Englezima I drugima sam prevodio svaku njegovu rec, **** oni su me vise kapirali nego ovi nasi. Ali, dobro, nasi te uglavnom vise kapiraju kada otvoris novcanik I pricas price o necijim zilionima.

U njegovo vreme, Jug nije bio “mala bara, puna krokodila”. Bili smo pustinjski vukovi koji bi na njegov mig iskezili zube na bilo koga.''

Фути Фан

marijatorcida
Postovi:25
Pridružen/a:ned stu 18, 2018 8:04 pm

Re: Navijačke priče

Post Postao/la marijatorcida » pon stu 19, 2018 9:36 am

Sreli smo se u sobi gardijske brigade
sredinom 91. godine. Prilikom oblačenja
uniforme uočio sam na njegovom ramenu
istetovirano DINAMO ZAGREB, isto kao i on
na mojoj ruci HAJDUK SPLIT. Pomislio sam,
moglo bi biti gusto i u tom trenutku on mi
priđe i kaže: “Ja sam Robert. Iz Zagreba sam.
Pretpostavljam da si ti iz Splita.”, na što sam
se samo nasmijao.
Iz džepa je izvadio dvije krunice. Jednu je
stavio sebi oko vrata, a drugu je pružio meni
rekavši: “Splićo, za sreću...”.
Tu i tamo znali bi žestoko upasti u raspravu
tko je bolji, tko je stariji, tko ima više
trofeja, HAJDUK ili DINAMO i na kraju bi
završili s cigaretom i pokojom bocom votke.
On bi tada pjevao DALMACIJA U MOM OKU a
ja LEPE TI JE ZAGORJE ZELENE.
Godina gospodnja 92., Livanjsko ratište,
vuko*ebina bez imena i značaja, jutro, od
hladnoće se ledi krv u žilama, dvije vreće za
spavanje ne pomažu. Robi se diže prvi kao i
svako jutro da naloži peć, izlazi van i nakon
nekoliko trenutaka pucanj, jedan pa drugi...
Iskočim iz vreće, zgrabim pušku, izletim na
vrata a on leži nasred dvorišta dok krv
natapa snijeg oko njega... Dopuzim do njega,
podignem mu glavu, a iz usta mu lipti krv i
pjena. Žestoko mi je stisnuo ruku rekavši:
“SPLIĆO IDI KOD MOJE MAJKE I SESTRE. RECI
IM DA IH VOLIM...”. Zadnji pogled, zadnji
stisak i zauvijek kraj... Nije bilo suza. Samo
tuga i bol. Žestoka bol koja oduzima dah...
Sprovod je bio na groblju u Velikoj Gorici.
Stotinjak ljudi, počasna straža, majka i sestra
i lijes prekriven Hrvatskom zastavom...
Nakon sprovoda prilazi mi njegova majka...
drhtavim rukama mi pruža zastavu i kaže:
“Uzmite ovo kao uspomenu na mog Bobu,
znam da bi vam je i on dao...”.
Nikada prije, nikada poslije, nisam vidio
tužnije oči i krupnije suze nego tog dana na
groblju u Velikoj Gorici. Umrla je četiri
mjeseca poslije, kažu, od tuge za jedinim
sinom...
Dvadeset je godina prošlo, a ja se uvijek
sjećam i ponovno ona ista žestoka bol koja
oduzima dah. Dao bih sve plakete, sve
ordene, sva priznanja da mogu sjesti s njim,
zapaliti cigaretu, popiti koju bocu votke i
slušati kako pjeva DALMACIJA U MOM OKU...
Ponekad izvadim krunicu i zastavu iz ormara,
presložim je u spomen na najboljeg prijatelja
kojeg sam imao... i sjećam se."

5.8.1995.

admin
Site Admin
Postovi:72
Pridružen/a:sri srp 05, 2017 6:01 pm

Re: Navijačke priče

Post Postao/la admin » pon stu 19, 2018 5:49 pm

Da li ima neka prica iz poslednjih nekoliko godina?

Avatar
Buldog
Postovi:45
Pridružen/a:ned stu 18, 2018 8:56 pm

Re: Navijačke priče

Post Postao/la Buldog » pon stu 19, 2018 7:24 pm

Evo prica jednog Partizanovca od ove godine.

"Рано јутрос устао сам ако се тако може рећи после само сат времена одспаваних, долазим на станицу ходам и спавам. Дижем главу једва а испред мене деца са шаловима, ранчевима и кесама насмејане мале црно-беле главе, ведре и веселе, оне маторије главе већ полу пијане, а неке не знају ни где су тачно, онако енергије без глава креће да ми пада кад у тренутку млади Гробарски глас креће песму и креће журка, невероватно и неописиво енергија се враћа и креће црно-бели караван. Први корак наравно затезање са полицијом јер измишљају нека правила, a кад су видели да ће бити весеља лагано попуштају и чује се звук сирене. Не то је био буквално знак за почетак праве журке, креће песма лудило а онда паклена нервоза НО СМОКИНГ хахха. Али наравно јебеш систем паааааали. Успутна станица Плана Гробари немају паре за карте безобразно и дрчно их не пуштају, мааааа да идемо ручна фенси воз сензори камере стаје, оп ето и плавих фрка паника кривична пријава казна 50х, важиии бре полако. не затежи, ушао си у чопор већ нервозних звери. Наравно момци који нису били пуштени, примљени су у воз и креће караван даље путем ниша. Нема спавања ГРОБАРИ МЕДА човек пешака по возу убио више километара него воз до Ниша 😁. А онда НИШ и АЈДЕ АЈДЕ ДА ДИВЉАМО, ма тако је журка на железничкој, кортео пуца, навијање добро. НАШ ПАРТИЗАН изгубио, а нас боли курац песма нас носи и води у трансу као да смо освојили титулу ЈЕР МИ НИСМО НАВИЈАЧИ РЕЗУЛТАТА ВЕЋ ПАРТИЗАНА. Повратак ка возу жедни гладни јбга да извину неке продавнице успут 😀, Улазимо у воз и ту је оно што се никада не може купити:" БУКВАЛНО СВИ УЛЕПЉЕНИ, ЗНОЈАВИ, СМРДИМО САМИ СЕБИ, БЕЗ КОМПЛЕКСА, БЕЗ МРКИХ ПОГЛЕДА, БЕЗ НЕРВОЗЕ КРЕЋЕ ЗВУК БУБЊА, СКИДАЈУ СЕ МАЈИЦЕ" е то што се ту дешавало то је БОГАТСТВО то смо ми није битно да ли имаш или немаш, није битно да ли си мртав пијан па све смараш око себе. КРЕЋЕ БУБАЊ ГРЛИШ БРАТА И ПОЧИЊЕ ЛАВИНА ЕМОЦИЈА ЉУБАВИ И ЗАЈЕДНИШТВА. Хвала вам браћо за једну од најјачих ЦРНО БЕЛИХ журки. Поносан сам што сам део вас. ЖИВЕО ПАРТИЗАН И МАЈКА СРБИЈА"

Ниш 03.03.2018.

Odgovori