Gostovanja u Herceg Bosni za vreme rata

“Navijačka Tribina” i “Tifo magazin” za koji sam i ja svojevremeno pisao i slao informacija o navijačkoj sceni u BiH. U to vrijeme nije bilo interneta tako da su navijači informacije “kupili” upravo iz tih časpoisa. Nerijetki su razmjenjivali fotografije i naljepnice svojih navijačkih skupina i jednostavno rečeno bilu u tom navijačkom fazonu.

Na istu foru u nekadašnjoj državi izlazio je Ćao tifo, a i u Tempu su se mogli pronaći navijački oglasi i zanimljivosti.

HŠK Zrinjski igrao je u okviru Nogometnog saveza HR Herceg Bosna, jer su u to vrijeme u BiH bila tri nogometna saveza koji su imali stalne razgovore sa čelnicima FIFA i UEFA u vezi ujedinjenja i mogućih izlazaka klubova u Europu.

U navijačkom smislu navijači Zrinjskog su jedine prave rivale na tribinama imali u navijačima NK Široki Brijeg, Škriparima. Ostale navijačke skupine u tadašnjem NS HRHB su se pojavljivale tek ponekad. Navijači Ljubuškog zvali su se RĐE, navijači Kiseljaka Prikaze… ali te navijačke skupine, ako ih tako možemo nazvati bile su tek manje okupljanje mladeži iz tog mjesta.

Jedine prave navijačke skupine u to vrijeme bile su upravo navijačke skupine Širokog Brijeg i Zrinjskog. Žestoko je najprije bilo na košarci, da bi kasnije bilo dosta zanimljivo i na tribinama nogometnih stadiona Pecari i stadionu HŠK Zrinjski.

Kao što sam u jednom prethodnom članku napisao samo pravi fanatici su pratili domaći nogomet u to doba, a oni koji su išli i na gostovanja su bili…, ni sam ne znam kako bi to nazvao. Fanatizam je preblaga riječ.

Nas nekolicina smo se znali uputiti i u Orašje, Kostrč… u Posavinu gdje bi nas domaćini uvijek dočekivali iznenađeno, ali uvijek spremni počastiti dobrom klopom i pićem. Ta gostovanja su bila tako zanimljiva i uvijek vesela da se gotovo nismo ni osjećali kao gosti.

Najteže je bilo doci, ali smo se uspjevali prebacivati na razne načine. Nije nas puno tih devedesetih godina gore išlo, ali uvijek se znala okupiti vesela ekipica. U manjem broju smo išli i u Vitez, Novi Travnik i Kiseljak, a na ova bliža gostovanja znala se okupiti fina ekipa. U to vrijeme zanimljivo je bilo otiči u Posušje ili Livno, jer gotovo uvije pri povratku je bila frka u Širokom Brijeg, a Čitluk, Ljubuški, Čapljina i Stolac smo smatrali domaćim terenom jer onih vatrenih navijača nije ni bilo.

Ipak, jedno gostovanje je uvijek bilo izuzetno zanimljivo. Možda će mnogi pomisliti Široki Brijeg, ali će i pogriješiti. Gostovanje u Gabeli je uvijek bilo puno nekakvog naboja, iako u Gabeli nije ni bilo nekakvih vatrenih navijača.

Ipak, ta Gabela bi se komplet okupila i uvijek je bilo tuče sa tim lokalnim momcima, koji su na spram nas izgledali kao od brda odvaljeni. Utakmice su se znale često prekidati, a bila je samo jedna tribina na kojoj bi svi bili smješteni. Policije nije ni bilo tako da je uvijek bilo uzbudljivo.

 

Jednom prigodom tadašnji trener Zrinjskog Vladimir Skočajić Taramba nam je pri povratku iz Gabele rekao da se divi našim odlascima u to mjesto, jer je on dole igrao i iz iskustva zna kako se dočekuju gosti. Nerijetko su čak i gostujuci igrači bježali od mase kroz okolne breskvike.

U svakom slučaju mi smo dole išli da se “čeličimo” i nakon toga uvijek smo imali zanimljivih tema vezanih za ta dole gostovanja. Od domaćih utakmica uz Široki Brijeg bilo je zanimljivo i protiv Brotnja iz Čitluka. Brotnjo je imao dosta kvalitetnu ekipu, a i jedno vrijeme ga je vodio današnji šef struke Plemića Blaž Baka Slišković.

Godine 1999. upravo protiv tog Brotnja naši iz kluba su se sjetili i popravili reflektore te odigrali utakmicu u noćnom terminu. Na stadionu se okupilo više od 10.000 gledatelja, a atmosfera je bila u to doma odlična. Sve je to bio uvod u početak zajedničke lige između bošnjačkih i hrvatskih klubova. Klubovi iz Republike Srpske tek su se par godine poslije pridružili tom savezu.

 

Preuzeto sa: Hercegovina info