Gostovanje Armade u Turskoj 2004. godine

Kako da ti u par rečenica opišem gostovanje koje je trajalo gotovo 6-7 dana ? Teško..,to jednostavno treba proći i doživjeti. Ajmo od početka,kada smo saznali da igramo protiv Turaka nismo puno razmišljali.

 

 

Voljeli smo divlja,daleka i “egzotična” gostovanja kao i svaki pravi istinski,ekstremni navijač. Prva utakmica se igrala u Ankari. Jebo te..,Ankara,pa gdje je to ? Par 100km jugoistočno je Sirija. Do jaja.. Kako se tada još dosta na gostovanja išlo vlakovima,nas 5 se odlučilo na to prijevozno sredstvo. Voljeli smo vlakove. Ne sjećam se točno sada,ali mislim da je udaljenost od Rijeke do Istanbula 1650km + nekih 600 od Istanbula do Ankare,znači,2200km cca u jednom smjeru ( cestovnim putem ) vlakom možda i više.

 

 

 

Kupujemo karte “Euro Domino” i na povratnu kartu + grupno putovanje dobijemo lijep popust ( karta nas došla 90€ po osobi ) Ponedjeljak je i krećemo na put. Utakmica se igra u četvrtak…,Kup UEFA. U Zagrebu se opskrbimo cugom do Bangladeša. U Beograd stižemo oko 22h. Nema nikakvih problema niti napetosti. Presjedanje za Sofiju imamo za nekih sat vrem. Dakle,lovimo onu poznatu rutu “Balkan Express”. Vlak pun cigani,Bugari..,ma svega..,jednom rječju čerge..,vuku neke vreće sa pačjim perjem,valjda to prodaju,spavaju i gaze jedni po drugima u prolazu vagona..,na show.. Nalazimo par mjesta u kupeu sa nekim mladim Slovencima. Noć prolazi uz cugu i zajebanciju,a neki spavaju na podu u vreći za spavanje,neki na “gradelama” za kofere i prtljagu. Sutradsn oko podne stižemo u glavni grad Bugarske. Vlak za Istanbul nam kreće za nekih 6-7h tako da imamo vremena za zujanje po Sofiji,a i piva im je jeftina pa se pije i odmara u parku blizu želj.kol. Napokon dolazi vrijeme polaska za Istanbul. Cijelim putem se ubijamo od cuge. Spava se malo,gotovo nikoliko.

 

 

 

Vlak je u zoru već drugog dana puta došao na Bugarsko-Tursku granicu. Vlak stoni u šumi 6h jer Turci jebu,gnjave i tlače Srbe zbog vize..,za poluditi. Nitko ne daje nikakve informacije. Vlak u jednom trenutku kreće,kakva neopisiva sreća. Nakon još sati i sati jahanja napokon ulazimo u periferne djelove Istanbula. 2h se vozimo do gl.želj.kol. Jebote,kakav grad. Izlazimo iz vlaka i prvo što radimo je da mjenjamo valutu u tursku liru. Novčanica im ko plahta a nule ne možeš izbrojati. Upadamo u taxi jer nam na šalteru govore da vlak za Ankaru ne ide sa tog želj.kol. već sa Haydarpaşe tako nekako se zove i on se nalazi u Azijskom dijelu Istanbula. Dok slušamo u autu turski dance vozač se gubi u dvije ulice i vrti u krug. Dolazimo na taj kolodvor i ukrcavamo se u vlak. Još 2h vožnje kroz grad dok ne izadješ iz njega,nevjerovatno ! Na pola puta do Ankare ulazimo u neke turske pustinje..,gledamo kroz prozor nomade i plemena u šatorima..,sjede ljudi u krug na pijesku i jedu.. Jbte..,pa šta je ovo..,gdje smo mi..,kraj Svijeta,kaže jedan od nas.. U srijedu oko pola noći napokon stižemo u Ankaru…

 

 

 

 

Eto nas napokon u Ankari.
Zgužvani,prljavi i smrdljivi
izlazimo iz vlaka.
Inače,umivali smo se,prali zube i noge u WC-eu vagona,koliko toliko.
Bilo je vruće,a vlakovi bez klime. Sjećam se da su im i vlakovi iskakali iz tračnica i imali puno nesreća. U jednom trenutku mi se,da izvineš prisralo..,nakon 2 dana.
Odlazim u toalet da se olakšam,naravno čučavac,a sa lijeve strane primjećujem pipu ( špinu ) u zidu nekih pol metra od poda,a papira nigdje. Hahhahaaa,shvaćam čemu pipa služi. Razmišljam,pa jbte..,neću valjda prstima i vodom gladiti vlastiti šupak
Kopam po džepovima hlača i nalazim paketić sa par maramica,kakvo olakšanje

Od jednog frenda je otac u to vrijeme radio u NK Rijeci tako da smo bili cijelo vrijeme u kontaktu sa njim.
Nevjerovatna sreća je bila ta da je hotel sa igračima od kolodvora bio udaljen svega par 100m. I stadion je bio blizu,tako da nije bilo puno lutanja po Ankari. 7mil.stanovnika,ma selo za Istanbul..,hehe.. Čekaju nas 2 sobe u obližnjem hotelu,krevet i tuširanje..,neprocjenjivo. Ujutro doručak,popodne ručak,napokon topal obrok nakon 3 dana izjedanja salame i pašteta.

 

 

I momci sa 2 kombija su sretno stigli. Utakmica se igrala u večernjim satima,a na stadion stižemo u pratnji murije/vojske sa puškama u ruci..,kažu,zbog vaše sigurnosti. Inače smo pili po parkovima blizu stadiona,a cugu kada kupiš ti stave u crnu vrećicu da se ne vidi da je alkohol. Puni su ekstremista,kaže murija.
Ulazimo na stadion i totalna smo atrakcija. Ovi ne vjeruju da smo uopće došli.
Ma i nemaju neke navijače,bar mi je tako izgledalo. Sve prolazi OK.
Nakon utakmice se vraćamo u hotel..,a već u petak ujutro imamo vlak za nazad,tj.za Istanbul.. Jebote,treba se vratiti kući,a mi u pički materinoj

Da mogu,teleportirao bih se..
Dolazimo u Istanbul i sa azijskog dijela ovaj put umjesto taxija idemo preko Bospora trajektom u europski dio. Brod se niti ne veže,samo pristane kratko uz obalu i to je to. Ko se ukrca,ukrca..,koja bagra

Tražimo želj.kol. Da vidimo kada imamo vlak za Sofiju – Beograd. Prije toga kupujemo nešto hrane i Efes Pilsena za put. Sa lovom smo pri kraju,a Rijeka je daleko. U jednom trenutku ispred tog dućana nam prilazi lik..,grli i ljubi..,rekoh,tko je ovaj,šta hoće..,neki bosanac,radi dole već 20g i čuo je kako pričamo hrvatski,oduševljen. Odvodi nas u neku kafanu i plaća turu za turom.

 

 

Dobro nam je došao jer nas je doveo i do samog kolodvora bez lutanja. Vlak kreće ubrzo,a čovjek odlazi,ali kaže,brzo sam nazad. Stiže sa punom vrećicom hrane i pića,ali kaže,pazite da vas ovi ne vide jer ima i narezaka od svinjetine..,ahhahaa,a srce ti jebem,legenda..
Put traje a mi sve sjebaniji i sjebaniji..,ma više u nekim trenutcima nismo niti pričali. Totalni mazohizam !
Stižemo u Beograd u nedelju jutro. Bili smo i na Marakani i JNA,opalili par fotki,ali to sada nije bitno.
U Rijeku dolazimo u večernjim satima nedelje. Iz Zagreba smo za Rijeku ulovili autobus,da nije sve vlak..,hahhahahaaa..
Kada smo ugledali svijetla grada zapjevali smo pjesmu od radosti i sreće. Ostali putnici su nas gledali u čudjenju i pitali što se dogadja,zašto pjevamo. Kada smo im rekli gdje smo bili i otkuda se vraćamo rekli su,dečki svaka čast,ali vi niste normalni .
Mjesec dana mi je u glavi lupao onaj zvuk vlaka tdm,tdm,ć,ć,ć….,tdm,tdmmm…

i škripa tračnica.
Pozdravili smo se medjusobno,pružili ruke i rekli “bravo dečki i ovo smo odradili”
I sve to zbog 90’ voljenog nam kluba.

PODIJELI