Gostovanje navijaca Man. Utd u Zagrebu

“Tko kaže da gostovanja van otoka ne mogu biti čupava? U listopadu 1999. godine igrali smo s Croatiom iz Zagreba, koja se prije zvala Dinamo, i sa sobom sa poveo 40-ak ljudi iz svoje agencije. Smjestili smo se u pristojnom hotelu u centru grada s još nekim reporterima i ponekim navijačima uniteda gledali TV. U otprilike 20:30 sati posudio sam nečiji telefon da obavim razgovor, a pošto sam htio mir i privatnost otišao sam do susjednog bara i sjeo na terasu. Odjednom se u mraku našla grupa paklenog izgleda. Izgledali su kao vojska, svi kratko ošišani poput skinheadsa s bomber jaknama, vojnim čizmama i prokletim desničarskim pogledom.

Okružili su i napali bar gdje su Unitedovi navijači gledali TV. Sjedio sam iza njih i gledao ih, ali me nisu primjetili. Vjerujte mi, sakrio sam se ispod stola i telefonirao. Pomislio sam: “Kvragu, što je ovo?!” Sljedeća stvar – napadaju Unitedove navijače. Poletjele su flaše i stolovi, a Unitedovci su se povukli u bar i pokušali zatvoriti vrata. Čuli su se uzvici i strašni krikovi dok su hrvatski psihopati bacali stolove na njih, a ja sam cijelo vrijeme sjedio po strani. Nisam se usudio pojaviti zbog modrice pod okom koju sam zadobio ranije kad smo igrali s Marseilleom jer bi me prokantali. Ne po prvi puta u svojoj navijačkoj karijeri pomislio sam da cu umrijeti. Djevojka od mog prijatelja došla je do mene, a ja sam pomislio “Odlazi, ne mogu ja tu ništa!”. Ali naravno, došla je do mene i rekla “Ajde, ti si Tony O`Neil, napravi nešto!”. Ne u ovoj situaciji, pomislio sam. Zgrabio sam ju, polegao na svoja koljena i rekao joj da ništa ne brine. Sjedio sam 30-ak sekundi s njom i mislio sam “ženo, samo šuti”. Flaše, staklo, stolovi još su letjeli zrakom i prozori su pucali. kako je sve to brzo počelo, tako je i završilo. Kao jedan, Hrvati su pobjegli u mrak prije nego što je policija došla. Novi problem je nastao kada je policija došla i popisala nas, te odmah nakon toga ostavila nas same, a mi smo još trebali otići do hotela, upravo u smjeru gdje su ti skinheadsi pobjegli.

Nešto kasnije sjedio sam u predvorju hotela s nekoliko prijatelja kad je dio tih hrvatskih psihopata gledao kroz prozor i tražio mjesto za novi napad. Kasno uvečer neki ljudi uzeli su taksi i otišli u noćne klubove pa sam na kraju i ja učinio isto. Imali smo sreće da je policija čuvala noćni klub tako da sam se ubio od alkohola. Znao sam na kakvom sam ludom mjestu, u ludom gradu i bez svoje ekipe mogao sam se samo usrati. Jedan veliki redar na ulazu u klub mi je rekao: “Lijepo vas je vidjeti ovdje, ali sutra vi umirete i to je nogomet.” Još sam nekoliko brandya ubacio u sebe i otišao u hotel na spavanje.

Za vrijeme ručka sljedećeg dana ponovo sam vidio te likove kako kruže gradom ali sam do tada naučio neke stvari o njima, da se zovu Bad Blue Boys i da su jebeno opasni. Navodno neki ljudi vjeruju da su zaslužni za raspad Jugoslavije zbog utakmice sa Crvenom Zvezdom iz Beograda u Srbiji, na kojoj su ušli u teren i i napali protivničku ekipu i policiju. Kad živiš u takvom ratnom okruženju, kada vidiš da se ljudi svakodnevno bore za život, onda ti je jasno da ljudi ne mogu biti normalni. Na dan utakmice saznajemo da su napali neke Unitedove navijače iz Beograda i izmasakrirali ih. Na utakmici se nalazilo dvije tisuće vojnika-policajaca (interventna policija, op.p.) koji su čuvali 400 Unitedovih navijača. Atmosfera oko stadiona je bila toliko divlja da je to bilo nestvarno. Odmah nakon utakmice uzeo sam taksi da me odbaci ravno u hotel. Mislim da smo bili sretni što toga dana nismo bili u Zagrebu kao cijela ekipa Unitedovih huligana jer bi bili poklani. Tražio sam nadalje informacije o njima i saznao da su protiv svih i svega, predsjednika, vlasti, kluba. Oni su kao desničarska organizacija i svi su im neprijatelji. Jednostavno sam tih dana bio u strahu od svega što mi se moglo dogoditi.”

Ulomak iz knjige Tonya O`Neila, vodeceg lika Manchesterove ekipe “MIB”

PODIJELI