Gostovanje Red Army-a u Beogradu

Finale Kupa, Beograd, 10.05.89. Partizan-Velež 6:1

Furia Avenue Gang Mostar

Beograd.Finale Kupa 1989. Samo na pomisao o tome kroz mene prolazi neki lijepi osjećaj. Danima prije polaska u Beograd pričalo se ko će ići od raje(koje grupe idu jer u to vrijeme bilo je dosta podgrupa RA, kao što su bili Furia prva podgrupa RA sa Avenije, tačnije mostarke, zatim Zealot's iz Centra 2, Chicago iz Omladinske, Eagles Panjevina, Carina, Luka, Mahala…obično organizovani po kvartovima. U to vrijeme izlazili smo na Bulevar i tu su obično padali svi dogovori o svim Veležovim utakmicama, kako domaćim tako i gostujućim. Noć prije utakmice niko nije spavao, od neke napetosti i želje da vrijeme što brže prođe. I dođe i taj utorak 09.05. Noćni voz iz Mostara za Beograd u 19.15. Sjećam se da smo išli po gradu i navijali, a na stanici smo bili dobrih 2 sata prije polaska voza. Po dolasku na željezničku bilo nas je možda nekih 700-800, a Iz Furie nas je išlo samo 5. Neki kao Ćiša (Almir Ćišić) su pobjegli od kuće da bi otišli na tekmu 😉 Forcanje, nije ni voz došao, a već promukli.I hercegovka, hercegovka najbolja je loza…. Beograd. Dolazimo rano ujutro. Sjećam se da je dobro vruće bilo taj dan. Taj isti dan igrali su omladinci Veleža finale Kupa protiv Vardara, i normalno osvojili smo ga. Prema stadionu JNA nas 5 prolazimo kroz park, a u parku sjedi jedno 30-40 grobara. Jebi ga, nema vraćanja. Nije da smo nešto bili jaki, ali nismo se dali ni poniziti.

 

 

 

Zaustaviše nas, na nama normala crveni šalovi i jedan od njihovih vođa prilazi nam i kaže “Prvu utakmicu navijamo za Velež, a drugu ko živ ko mrtav”. Nije više ništa bilo, ali ako ste ikada pratili navijačke grupe u to vrijeme znali ste ko su i šta bili Grobari, Delije, BBB, Torcida..i kakva su to bila gostovanja. Ideš ali ne znaš hoćeš li se vratiti, i kakav. Mi smo uvijek bili u dobrim odnosima sa Grobarima, nikad ništa nije bilo između naše dvije grupe. Stadion JNA gori, smješteni smo bili na sjeveru, možda nas je bilo oko 1000 jer je još raje došlo privatnim autima. Jug gori, Grobari nikad bolji.Grme. Ni mi nismo loši, iako u puno manjem broju, čujemo se relativno dobro. Neke Delije dolaze kao da nam “pomognu” protiv Grobara, ali su ih starija “zaćerala” Povukli su se jedno 30-40 m od nas i pjevaju svoje pjesme. Gubimo, gubimo puno, čak 6:1,ali nema veze. Nama dobro. Na kraju utakmice morali smo naći druga koji je rođeni Beograđanin i veliki Grobar, ali pošto ima familiju u Mostaru koja je živila kod mostarke, bili smo prijatelji već dugo godina. Kao i svi Grobari i on je bio na jugu, i tako nas 5 sa crvenim šalovima odemo do juga i zajedno sa njim i ostalim Grobarima u koloni vraćamo se sa stadiona. I vjerovali ili ne, neki od njih kada su nas vidjeli medju njima počeli su pjevati “Forza Velež”. Jašta nego Forza Velež!