“Zato i mi znamo, po balkanski, dobro bacati sve i svašta, pa se povlačimo do prvog štekata i zasipamo ih svime, od boca do stolova i stolica, na što ih nekoliko njihovih pada, ali ostale još više razljuti pa kreču na nas u crti, urlajući neko sranje tipa – PIT BULL, PIT BULL!!”

Iako zvuči u najmanju ruku čudno i bizarno, gradska bolnica Firule je – krajem dvadesetog i početkom dvadeset i prvog stoljeća – bila omiljeno okupljalište splitskih delinkvenata koji su se neslužbeno nazivali “ekipom iz parka Emanuela Vidovića”. I ja sam bio dio njih. A već 1999. godine smo više bili ispred bolnice, nego u parku, pa je pokojni slikar konačno našao svoj mir.

Razlog invazije tih, uglavnom maloljetnih, torcidaških i obrijanih glavica, na klupice gradske bolnice je bilo dežurstvo nas nekoliko u zaštitarskoj službi, pa bi nam ekipa, kao, došla raditi društvo. I nered.

Ajde dobro, bilo je i svijetlih trenutaka kao kada su dvije žene trčale niz ulicu zapomagajući – “MANIJAK, UPOMOOOĆ…” – a iz parka je zasvijetlilo dvadesetak parova očiju. Nesretni manijak nije uspio ni podići gače, a već je bio okružen božjim pravednicima, koji su ga nakon ispitivanja šakama ubacili u kontejner i od Autohrvatske zakotrljali sve do teniskih terena na Firulama.

A svijetlilo je i one noći kada je onom stražaru, preko puta, “slučajno” izgorjela kućica, dok su ga Emanuelovci baš tada častili rakijom. Uglavnom, svaku večer je bilo pijanstva i smijeha, a kada ne bi bilo događanja, bilo je prepričavanja utakmica, gostovanja i nostalgije prema staroj Torcidi iz Yu lige.

Često je govor držao Morison, veteran iz te stare generacije navijača, djelomično i invalid iz sukoba s Boysima, a omladina je gutala njegovo huškanje na huliganizam, kao i izrugivanje sa svim onim navijačima-simpatizerima, koje smo nazivali “Alealeština”, aludirajući na onaj “ale-aleee” stil pjevanja.

Da ne duljim, nakon dvije godine druženja, nas desetak se složilo da oformimo prvu Torcidinu podgrupu. Ja sam išao toliko daleko da sam joj htio dati ime A.F.T. (Anti football team) jer sam želio da u nju primimo samo destruktivce koji ne znaju nabrojati niti jednog igrača Hajduka. Srećom, glas razuma je prevladao, pa je Pilić iz Zagreba predložio staro ime White boys, kojem smo samo još dodali godinu, pa smo dobili ime WB01.

Nova grupa je trebala i novi transparent, ali ga nikako nije mogla napraviti do utakmice protiv Ferencvaroša u Budimpešti, na koju je trebalo ići za tri dana, pa smo ga – Prle, Morison i ja – onako, iz zajebancije nacrtali i to flomasterom. Pisalo je “Torcida WB 01” , sredinu je, ni sami ne znamo zašto – “krasila” glava Paje Patka.

S tom krpom smo ušli u autobus 24.07.2001. i pridružili se ostalim luđacima, među kojima su još bili i Jozo iz Brodarice, Wolf iz Drniša, Pepe, Pero, Ćipe, Joca, Slavko – koji je u rat krenuo u šlapama i još mnogi drugi. Šupljeg smo skupili slučajno na Brdima i to na ovakav način. Zaustavlja se autobus, netko otvara vrata i govori mu;

– Šuplji aj s nama, ima mista.

– A di čete? – upitao je genije.

– Idemo zapalit Budimpeštu.

– Aj može. – I to je bilo to. Još sam za kraj ostavio Pavu Pekara, navijača koji se na sceni pojavio 1999. godine i unio renesansu u redove. Taj doista načitan i inteligentni momak, koji je nadimak dobio po pekarskoj kuti koju je nosio, je promovirao ljubav i pacifizam, ali su rezultati bili ponešto drugačiji. Iako je promovirao mir, nasiljem je reagirao na nepravdu, pa je u samo dvije godine postao heroj i uzor koji je punio novinske stranice naslovima tipa: “Navijač istukao policajca njegovim vlastitim pendrekom” ili “Inspektor u Šibeniku izbačen naglavačke s tribine”.

Shodno svome pacifističkom uvjerenju, istodobno je osnovao podgrupu kao i mi – ali njenu kontru, svojevrsni Jin našem Jangu – pa je na Hajdukovu zastavu, koju je otrgao s jarbola pred Poljudom, ručno ušio – “Torcida, Bijeli anđeli”.

U Zagrebu se spajamo s brojnom lokalnom podružnicom i u jakom sastavu ulazimo u Mađarsku.
Jutro nas zatiče u samome centru Budimpešte, ali ne nailazimo na niti jednog navijača Fradija. Ajde, dobro, nabasali smo na dvojicu, ono što bi mi rekli “alealeštine” u dresovima, ali ih zlotvori iz naših redova ne doživljavaju. Barem je tako izgledalo, pa se ipak dvojica zalete prema njima. I to koja dva. “Ćato” i “Dobrotvor”, tj Prle i Pekar. Zadnja dvojica za koje bi čovjek pomislio da će napasti obične navijače.

Prvog smo interno zvali Ćato jer je bio pionir navijačkih foruma i magazina, pa ga se doživljavalo “normalnog” (jer huligani ne pišu, zar ne?), ali je ovaj put popio malo više pa se probudio vrag u njemu. Pekar je, naravno, mislio da mu je prijatelj u opasnosti i tako su, tog dana, prvo sranje napravili upravo oni koji su uvijek pozivali na mir.
Inače, o Mađarima nismo znali ništa, kao ni o ostalim navijačima iz bivšeg Istočnog bloka. Za nas su oni još uvijek bili “neki tamo”, koji su prodavali tehniku i porno video kazete da bi mogli ljetovati na Jadranu. Kao navijače smo ih i dalje doživljavali poput Rusa i Poljaka. Velika masa ljudi u bezličnim, crnim kaputima koji grickaju kokice i koji ustanu samo na zgoditak voljenog kluba, da bi trenutak poslije odmah sjeli u strahu od pendreka dežurnog milicionera koji je jedva čekao da ih raspizdi po onim plavim tikvama.

Barem smo mi to tako prepotentno zamišljali. Iako smo se, sedam godina prije, uvjerili da su se navijači Legije ipak malo organizirali, lako smo ih pregazili. I to u srcu Varšave.

Pola dana smo lutali po gradu, ali smo nailazili samo na naše navijače, koji su došli autobusima, autima, kombijima, vlakom, pa čak i stopom. Kako to inače i biva, vidjevši da nema opasnosti, cijela Torcida se rasula u stotine grupa po gradu, pa tako i mi. Jedva da nas je bilo desetak kada smo ušli u metro put stadiona.

I onda šok. Taman smo izašli na stanici kod stadiona i krenuli stepenicama prema izlazu, a na vrhu nas je čekalo iznenađenje kao u filmu “Ratnici podzemlja”. Naime, gore nas je čekalo više od dvjesto navijača Ferencvaroša, mahom ćelavih i prebildanih. Dio njih su bili i skinheadsi s palicama u rukama.

Trenutačno smo shvatili da su predrasude o istočnim navijačima, kao kartonskim lutkama, definitivno prošlost i da je padom berlinskog zida došlo vrijeme nekih anaboličkih agresivaca.

Neopaženo smo se vratili nazad i ušli u metro. Taman su se vrata zatvarala kada su ispred koračali Drago Vržina i ostatak tadašnjeg tajništva Torcide, starije ekipe koja je bila sklona igranju nogometa s drugim navijačima, kao i druženju s istima uz roštilj i pivo. Upitali su da li je gore put prema stadionu, a netko od naših je uz osmijeh dobacio;

– Je, je Drago. Samo naprid uza skale! – Taj bijedan odgovor je bio dokaz koliki je tada bio jaz između starih i mladih u Torcidi.

Izašli smo nakon jedne stanice i krenuli pješke prema stadionu sa još pedesetak navijača na koje smo naišli putem. Ništa nije slutilo na dobro. I ništa nije bilo dobro. Pred stadionom metež, tuča na nekoliko strana, upaljene baklje i policija. Jedne naše je okružilo oko auta i udaraju po njima nogama i šakama kroz prozor. Taman se zalijećemo u pomoć kada iza ugla bježi grupa naših, čini mi se Raduničana, pred duplo većom grupom Mađara.

I onda prva akcija. Igrom sudbine pomažemo ovim drugima jer se situacija nametnula ispred nas. Udaramo svom silom po njima, ali tek kao da rijetki od njih padaju pod silom naših balavih ručica. Na jednog njihovog pada troje naših. Kao da udaraš u kamen kako su nabildani. Neka me Bog ubije ako je itko o nas bio teži od 90 kilograma, a njihov najslabiji je imao bar 110. I uz to se vidi po gardu da treniraju i znaju udariti kako treba.
Zato i mi znamo, po balkanski, dobro bacati sve i svašta, pa se povlačimo do prvog štekata i zasipamo ih svime, od boca do stolova i stolica, na što ih nekoliko njihovih pada, ali ostale još više razljuti pa kreću na nas u crti, urlajući neko sranje tipa: “PIT BULL, PIT BULL!!”…

Policija staje između nas i spašava nas sigurnog poraza, a dok su tjerali njihove prema parkingu, ostaje nekoliko njihovih s ove strane kordona, pa im opet po dobrom, balkanskom običaju ne dajemo fair play figth, već brutalnu cipelarku i zatrpavanje stolicama i stolovima, na što se policija okomljava i na nas, te nas brutalno pendreči i tjera prema stadionu.

Kod stadiona nas je preko petsto i opet pokušavamo preko policije doći do Fradija. Uspijevamo probiti crtu, dvije “cipelića”, tj slabo oklopljene temeljne policije u bijednim uniformama iz onog sistema, a onda na nas kreće brojna konjica, koji u opremi – osim dugih pendreka – imaju čak i sablje, a za njima i specijalci s desecima pasa, tonfa pendrecima i velikim bocama suzavca.
Mogu slobodno reći da je ostatak vremena, do ulaska na stadion, čisto jebavanje naše majke od strane mađarske policije, za koju se opravdano ispostavlja da je najbrutalnija u Europi. Tim činom ostajemo odvojeni od brojnih grupica naših, koje kasne prema stadionu i postaju lak plijen za navijače Ferencvaroša, pa je na stadionu dosta razbijenih glava, a imamo i trojicu izbodenih noževima. Srećom samo po nogama.

Utakmica počinje u 20.15 i stadion je prepun. Nas ima oko dvije tisuće i upada u oči transparent “Torcida Budapest”, a tribina preko puta naše se zeleni iznad ogromnog transparenta na kojem piše “Green Monsters”.
Dižu neku koreografiju, a mi urlamo “MTK…MTK…”. Odmah shvaćamo da nismo sami jer s druge strane ograde, za koju smo mislili da je samo za njihove simpatizere, ustaje grupa od preko tristo domaćih huligana, koji se, kao, zalijeću na ogradu, iako i mi i oni znamo da je ne mogu srušiti. Sve se svodi na vrijeđanje tipa: “UJPEST…UJPEST… i “GIPSY…GIPSY…” s naše strane, a nabildane glavonje nam odgovaraju sa: “DINAMO…DINAMO…”, te: “BENITO, BENITO, BENITO MUSSOLINI…”, pa se cijela naša tribina hvata za drob od smijeha i odgovara sa, pazi sad: “BENITO, BENITO, BENITO MUSSOLINI…”

Cijela situacija postaje komična, pa se ismijava svaki pokušaj njihovih huligana da postanu u našim očima opasni i važni. Pljeska se na njihove poteze kao kada jedan od njihovih dolazi pred našu ogradu i boksa sam sa sobom takozvani shadow, a ekipa odvaljuje od smijeha, te svi u njegu upiru prstom i pjevaju “IDIOT…IDIOT…”.

Onda oni nešto, kao reže, a mi se opet smijemo i gledamo u njih imitirajući glasanje majmuna – “U…U…U…U…”… Vrhunac zajebancije je kada im drogirani Šuplji pokazuje hrvatsku putovnicu i tri prsta, što, istini na volju, ne shvaćamo ni mi ni oni, ali se opet od srca smijemo njihovim zbunjenim facama, a konačni finiš ludila je kada ponovo Šuplji vadi nešto, ali ovaj put to nije putovnica nego – dlakavi veseljko.
Kao odgovor na našu sprdačinu, vade nekoliko šalova Hajduka i pale ih, na što s naše tribine dolijeće baklja jednom njihovom u glavu. Oni je vraćaju, a naš pokušaj ponovnog vračanja sprječavaju redari koji upadaju na tribinu i uzimaju je. Pamtim da su bili ogromni i da se nitko nije usudio ići na njih, pa je ostalo na tome. Što me je jako zasmetalo. Bio sam ljut na sebe i na sve oko sebe. Navijač ne smije dozvoliti da nekakvi redari ulaze u srce grupe. To je nedopustivo.

O tim i o drugim propustima se pričalo u povratku kući. Svi su odlučno klimali glavama i složili se kako ćemo od sljedećeg puta pametnije, pa je Šuplji mucajući izvalio neku glupost i onda krenula zajebancija sve do Splita.

To je takav mentalitet i ne možeš protiv toga.
Preuzeto sa portala: TheMladichi

PODIJELI