Gostovanje- odlomak iz romana Priče iz betonske džungle. „Dakle, krenuli smo tog subotnjeg jutra sa Malog Taša. Bilo nas je osamnaest u našem minibusu. I to ekipa starih znanaca iz grada. Mnoge od njih sigurno znaš iz izlazaka. Krenuli smo zaobilaznim putem prema Novom Sadu, kao što smo i planirali. Usput smo se družili kao na kakvoj žurci, slušajući bendove poput Državnog udara, Životinja, Skrudrajvera i ostalih iz našeg repertoara. Minibusom je kružila flaša žestine, koju smo gasili hladnim pivom. Sve u svemu, bilo je živo. Ubrzo smo stigli u Novi Sad i parkirali se nedaleko od stare autobuske stanice. Bilo nas je pedesetak u tri minibusa. Nosili smo tri velika barjaka, dva bubnja i dve putne torbe sa transparentima. Krenuli smo prvom sporednom ulicom prema stadionu i nismo navijali usput. Nismo hteli da privlačimo pažnju policije, već da probamo da se sretnemo sa slaninarima. Znali smo da su tu negde blizu, na Detelinari. Međutim, policija nas je uočila i prinudila nas da idemo glavnim bulevarom do stadiona. Pošto smo stigli pod pratnjom, smestili su nas u jedan kafe u sportskom centru Spens. Namera im je bila da nas tu drže na okupu do početka utakmice. Bili smo mirni i pili smo pivo. S vremenom su se i policajci opustili. Ostalo ih je samo četvorica koji su nas nadzirali. Stotinak metara dalje videli smo nekoliko slaninara, koji su iz daljine dovikivali pokušavajući da nas isprovociraju. Nismo reagovali. Počeli su pomalo da se približavaju i bilo ih je sve više. Dobacivali su, pretili, ali smo mi i dalje mirno sedeli i pili pivo u bašti kafića. Još malo smo čekali da se okupe i ohrabre da krenu prema nama. Uspaničeni policajci pohvatali su pendreke i motorole, tražeći pojačanje kako bi sprečili sukob, ali je bilo kasno za to. Jedan od naših drugara viknuo je: ’Ajmo radovci!’, i svi smo na to skočili i jurnuli prema „slaninarima“, kojih je sada, po broju, bilo kao i nas. Neki od naših drugova poneli su pivske flaše, a poneki stolice iz kafića. Trčali smo jedni drugima u susret na platou ispred severne tribine. Oni su izbacali kamenice i flaše koje su imali. Naši momci su uzvratili flašama i stolicama. Vešto smo, i jedni i drugi, izbegavali leteće predmete, i pošto je razmena vatre prestala, nastavili smo da se približavamo. Dvojica hrabrijih slaninara, u fajerkama, dignutog garda, jurišali su prema nama, dok su ostali ustuknuli. Pritrčao sam jednom od te dvojice i počeli smo da se pesničimo. Osetio sam udarac po glavi plastičnom stolicom, kojom me je neko od njih pogodio. Nije to bio jak udarac, pa sam nastavio da se pesničim. Protivnik je bio stamen, stariji tip, u zelenoj fajerci, i, u toj razmeni udaraca, dobro me je potkačio u arkadu.

 

 

 

 

Uskoro mi je pritekla pomoć, pa smo ga savladali, a kada je pao na zemlju, rukama štiteći glavu, nastavili smo da trčimo prema ostalim slaninarima. Uplašili su se i dali u beg, a onda je počelo jurenje po uskim ulicama centra grada. I oni i mi smo bili razbijeni u manje grupe, s tim da smo mi bili u prednosti jer su oni panično bežali. Tako smo se nas nekoliko izdvojili pokušavajući da ih sustignemo. Roda je bio vitak i brz, pa je prišao jednom od njih, koji se bežeći osvrtao preko ramena ne bi li video da li ga stižemo. Bio je preplašen jer je ostao je bez daha. NJegov prijatelj ga je uhvatio za ruku i uvukao u kafić, pokušavajući da ga na taj način spase batina. Onda smo nas nekoliko uleteli u kafić u nameri da se obračunamo sa njima. Prvi smo ušli Joksa, Roda i ja i krenuli da ih tražimo, na šta su gosti, među kojima je bilo i starijih mangupa, krenuli na nas. Roda je zavrljačio barsku stolicu u pravcu jednog od njih. Ovaj je vešto izbegao stolicu i ona je završila u šanku oborivši nekoliko boca skupocenog pića. Krenula je opšta tuča. Razmenjivali smo udarce sa ostalim gostima, koji nisu bili navijači, već lokalni mangupi. Nadjačali su nas i potisnuli u baštu, ali je i nama pristiglo još nekoliko drugova, tako da ni lokalci nisu smeli da izađu iz kafića. Pohvatali smo onda baštenske stolice i krenuli na njih. Jedna je završila u velikom zatamnjenom prozoru kafea, a pošto se prozor razbio, Roda je ispalio svetleću raketu u kafić. Raketa je zadimila lokal i lokalci su počeli da izlaze. Masovna tuča je nastavljena u bašti kafea. Osetio sam snažan udarac po temenu, od koga sam počeo da gubim svest. Pao sam pored žardinjere unutar bašte, i poslednje čega se sećam bio je zvuk policijske sirene. Ostao sam bez svesti. Šta se događalo u narednim trenucima, nisam znao. Sećam se samo da me je DŽeri šamarao. ’Hajde, Brano, budi se, moramo da bežimo!’ Ustao sam uz njegovu pomoć. Delovalo mi je da se situacija malo raščistila, međutim, i dalje mi je svest bila pomućena. Iz automobila je dotrčao ogroman tip u kožnjaku-bokserici, koji je izvadio pištolj iz pojasa i krenuo da kundači DŽerija po glavi. Na svu sreću, DŽeri se dobro pokrivao rukama, a onda dohvatio bilijarski štap koji je bio na podu i njime ošinuo velikog tipa po ramenu. Tip je za trenutak ustuknuo, a zatim se ražestio i uperio pištolj u DŽerija. Vikao je: ’Baci štap, baci štap, pucaću! Ubiću te kao psa!’ DŽeri nije hteo da baci štap, uzvraćao je: ’Pucaj, pičko! Pucaj ako smeš, kad već ne smeš da se biješ na ruke!’ Tip nas je još neko vreme držao na nišanu, a onda je, hvala Bogu, shvatio da to nije vredno ubijanja i pustio nas da odemo. DŽeri je, iako i sam krvav preko celog lica, vukao mene, ošamućenog, do obližnjeg haustora. Dok smo zalazili iza ugla zgrade, video sam kako dolazi marica. U haustoru smo se zadržali još nekoliko minuta dok se meni nije potpuno povratila svest, i dok njemu nismo zaustavili krvarenje. Skinuo sam svoju majicu i vezao mu je preko glave, a obukao sam duks da ne bih privlačio pažnju na sebe. Na utakmicu nismo smeli da odemo jer bi nas policija uhapsila ovako okrvavljene, a na prevoz sa bratijom nismo mogli da računamo iz istog razloga.“…