Grbavica – Od pepela do sjaja!

Željezničar i Grbavica – jači od ratova, režima i partija

Jaka volja i čvrsta uvjerenja u ispunjenje cilja o evropskoj Grbavici motivacija je i ostalim sportskim kolektivima u Bosni i Hercegovini.

Da je neko rekao Ludvigu Lepleu i Dimitriju Dimitrijeviću da će njihov Željezničar, čiji su osnivači, imati stadion koji će postati dom reprezentacije, sigurno bi na to gledali kao na još jednu u nizu od svakodnevnih šala koje željezničari zbijaju međusobno u pauzama od napornog rada.

I moja reakcija bi bila ista nakon prve odgledane Željine utakmice 16. aprila 1998. godine na razrušenoj Grbavici, koja je više ličila na prvu borbenu liniju nego na stadion na kojem igra najtrofejnija ekipa jedne države.

Nakon što je stadion Grbavica otvoren 13. septembra davne 1953. godine, postao je dom fudbalskog kluba Željezničar, a toj svrsi je poslužio dugi niz godina sve do posljednjeg rata, kada je zapaljen i devastiran.

Upravo je ratni period za stadion na Grbavici bio koban, a kakvu je štetu popularna “Dolina ćupova” doživjela govori podatak da su neki dijelovi stadiona bili čak i minirani.

Ipak, ratna razaranja nisu uspjela u potpunosti slomiti Grbavicu, koja je odmah nakon završetka rata otvorila ponovo svoja vrata nestrpljivim navijačima.

Od pepela do sjaja

Sjećam se da su stariji govorili, sa velikom dozom nostalgije u glasu, kako je Grbavica bila lijepa nekad, a ja kao radoznali dječak bi nastavio pitao – koliko lijepa? Na šta bi oni samo zašutili, bojeći se da neće znati dočarati nekadašnji sjaj posrnule ljepotice.

Na “ranjenoj” Grbavici boravio sam redovno, a uspjesi Željezničara upotpunjavali su moje djetinjstvo. Ono što je nedostajalo Željezničaru tih godina kako bi upotpunili njegove sjajne rezultate bio je adekvatan stadion, a Grbavica u tom trenutku to nažalost nije bila.

Ipak, da me neko pitao da li bi je mijenjao za neku arenu, odlučno bih rekao ne – iz hiljadu razloga. Jednostavno, Grbavica bez Željezničara i Željezničar bez Grbavice nisu zamislivi, niti će ikada biti.

Upravo zbog te neraskidive veze ova dva sarajevska simbola otpora, Grbavice i Željezničara čekao se početak obnove stadiona, koji je na kraju uz puno truda i ostvaren.

Nakon izgradnje istočne tribine, ovog ljeta sam gledao evropske mečeve na svojoj Grbavici, koja sija punim sjajem, a informacija da ću osim Željezničara na Grbavici imati priliku gledati i reprezentaciju Bosne i Hercegovine ostvarila je moje najveće dječačke snove.

Dokaz da i mi možemo

Obnova Grbavice u samo nekoliko mjeseci i stvaranje uslova za novi reprezentativni dom nisu male stvari, posebno ako uzmemo u obzir stanje u kojem se nalazi bosanskohercegovački sport.

Ipak, jaka volja i čvrsta uvjerenja u ispunjenje cilja o “evropskoj Grbavici” motivacija je i ostalim sportskim kolektivima  u Bosni i Hercegovini, ali i regionu da se uz puno truda i rada može doći do velikih rezultata.

Posebno je vidljiv napredak iz perspektive sedmogodišnjeg dječaka koji je prije 19 godina utakmicu posmatrao sjedeći na napuklom betonu porušene Grbavice. Taj isti dječak će u danima kada Grbavica slavi svoj 64. rođendan, a Željezničar 96. ponosno moći gledati utakmicu sa nove istočne tribine koja sigurno ne zaostaje za elitinim tribinama u najboljim evropskim ligama.

Uprkos pritiscima od strane bivših režima, te krvavim ratovima koji su sigurno podjednako naškodili i Grbavici i Željezničaru, plodovi druženja sarajevske raje postoje i dalje, na radost svih nas koji Grbavicu i Željezničar doživljavamo kao simbol otpora.

Izvor: Admir Lisica (Al Jazeera)

rascal.de | ULTRA ODJEĆA