Ne postoji čovek koji je jednom kročio na bilo koji beogradski stadion a da nije zapamtio Kandija. On pojavom i uzvicima “Kadni, Kandi…” sigurno ostaje svima u sećanju. Baš iz tog razloga odlučili smo da napravimo mali intervju sa njim i da ga priupitamo šta se sve njemu dešava na našim fudbalskim igralištima.

Pre koliko godina si počeo da radiš na stadionu?
Pre četrdeset godina. Radio sam u firmi, mala plata i tako sam počeo da radim i da idem po stadionima i da prodajem šećerno voće. I od tada pa do dan danas, preko četrdeset godina idem po stadionima. Mene svi znaju kao Kandi, i tako sam ostao.

Jel se menjao ukus navijača tokom godina?
Ja sam počeo da radim smokve, šljive, grožđe, susam, orasi. Posle je bilo semenke, suncokret, ali ja najviše radim šećerno voće. Meni to ide, mene to zanima, meni ljudi to traže. Navijači traže, treneri traže, fudbaleri traže, i to je tako, i tako će biti do ne umrem, dok budem mogao.

Tokom četrdest godina bitisanja sigurno je bilo dosta zanimljivih stvari, dobih i loših, kojih ima više?
Jeste ali nikad nisam imao neke neprilike. Prema svima sam bio dobar, i prema onima koje poznajem i kada su mi rekli “Kandi, nemam sad pare” uvek sam davao i uvek sam radio tako, i uvek ću da radim tako. Meni posle oni daju. Navijači su dobri. I igrači me znaju svi. Povedu me u autobus, ja kažem evo jedite, oni nemaju pare, ja kažem dobro daćete. I ovek daju posle kad se istuširaju. Pitaju “Koliko?” ja kažem “Koliko imate…”. Bio je onaj golman Zvezde, Stojković… Vlada Stojković. Auu, on je voleo grožđe, jedva je čekao da se pojavim. Samo kaže “Trpaj, trpaj…”, ja trpam, trpam. I uvek je bio dobar i davao je. Jednom su me beogradski semenkari namestili. Bio sam bolestan nešto jedno vreme, i oni su pustili priču da sam umro. Ja se posle pojavljujem na stadionima, ljudi se krste…kažu “Šta je Kandi, ustao si?”. Ja rekao “Šta je vama ljudi, gde sam ustao?”. Zvali su me Hajdukovsi jednom da se vratim sa njima, kažu “Ajde Kandi sa nama za Split!”, ali ja nisam hteo da idem. Bez Beograda nema bolje!

Vremenom si postao “poznat” među ljubiteljima fudbala u Beogradu, jer si prisutan na dosta beogradskih stadiona. Ponekad se pojaviš na par utakmica u istom danu, u isto vreme. Kako to usprevaš?
Eto tako kod mene ide, organizacija, sve isplanirano. Raspored ko gde igra, kad ko počinje, gde je dobar fudbal, sve to imam. Sa Ofke na Obilić, sa Obilića na Rad, sa Rada na Partizan i tako.

Kako se snalaziš za karte?
Nikad ne plaćam kartu, nikad! Mene znaju svi. Ja volim da radim čisto. Moja roba je čista. Kod mene grožđe, ja uzmem grožđe 400-500din kilo, nema on bezveze. Kod mene nema mušterija ono da baci, ili da kaže “E Kandi, nije ti dobri.” to se nikad nije desilo. Auto nemam, autobusom, neki put taksi, ako ne može da se stigne a dobra je utakmica, i za gledanje posao. Nekada me neki pederi nisu pustili na stadion ali odem na drugu kapiju i bude sve uredu.

A kakav je odnos sa navijačima?
Ne može biti bolji. I ne daj Bože da imam nekad. Mene svi vole. Častim ja njih, časte oni mene. Nikad nikad nikad nisam imao problema.

Kako ti gledaš na “vatrene” navijače? Da li si imao problema sa njima, i da li deliš mišljenj sa većinom javnosti da su navijači toliki problem?
Ma to oni lažu. Nikada u životu nisam imao problem. I tu priču pričaju ljudi koji ne posećuju stadione. Oni imaju svoj zapad i zašto tu ne dolaze?

A sa policijom?
Pa…nikad.

Po tebi, jel dobar ili loš potez ovaj takozvani “novi” zakon za navijače?
Pa po meni je loš. Evo, odmah ima manje navijača od kada nema zastava i to. Ne valja fudbal bez navijanja i to je tako.

Jesi bio nekad akter u nekim zajebanim situacijama?
Pa bio sam jednom, šta mogu da kažem…bila je naka gospođ u kolicima i nosila dete u naručju. I pored mene prođe neki ogroman, i od jednom poče kukanje. Ja kad sam se okreno nikog nije bilo okolo i on pravo na tu ženu, i poče i dete da vata za gušu. Ja kad sa video, ja sam skino bundu i pravo na njega. On kad me je uvatio, ko tikvu me bacio dole. E, ja kad sam ustao, ja sam višem zatvorio oči i pao mi mrak i onda sam ga uvatio. Pošto sam bio i bokser, uhvatio sam ga i odbranio dete i ženu. Dobio sam nagradu od čoveka, dobio sam nagradu od gradonačelnika Bogdanovića. Ja nisam uzeo ništa. Pare su mi davali, ja nisam hteo ništa da uzmem. Ja sam to zbog tog deteta i Boga. Novine pisale o tome.

Priča se da ste pomagali raznim navijačima da unose pirotehniku na tribine. Jel istina?
Ne, ne, ne…nikada, nikada….

Mi smo tako čuli da jesi?!
Ne, ne, ne…nikada, nikada…Ja sam četrdeset godina tu, kada je igrao Jusufi, kada je igrao Galić, Osim…

Kakav ti je fudbal sada, i kakav je bio pre?
Pa vidiš i sam…pre je bio bolji. Pre se srcem igralo, sada samo za pare. Pre ti dođe Dinamo, Hajduk, Velež, imao si šta da vidiš. Puni stadionu, sve je bilo lepo, i navijači su bili dobri i tad.

A zašto je, po tebi, sada stanje u fudbalu ovakvo?
Pa opet vidiš i sam. Nestabilno vreme. Svuda prevaranti, niko neće da gleda, sve je napeto i namešteno. Nema publike, nema fudbala! Evo ovo sad sa DŽajom. Ja njega poštujem, mnogo je nakad sirotinji pomagao, ali ako je uradio, neka odgovara. Ja ne verujem, ali ako jeste…i svi oni, ne samo on, sve što se dešava. Teško pada sve ovo, nema fudbala, nema publike, nema šta da vidiš. Ja nabavim robu…kome da prodam…

Jel imaš neku poruku navijačima?
Pa…pamet u glavu…a Kandi je tu! (PS – Svi prolaze…Kandi ostaju!)

izvor:curvasrb.weebly.com

PODIJELI