INTERVJU old school!!!!!
NENAD BRAČUN – ČOKS ( Bad Blue Boys – Slatina )
Budući da se znamo godinama, mozemo odmah prijeći na ti. Reci mi što za tebe znači Dinamo?
Dinamo je način života, mladost, radost, veselje… Sve uspomene iz djetinjstva vežu me uz Dinamo, sve borbe za sveti dres, sve je to bilo zbog Dinama.
Za Dinamo navijam otkako znam za sebe, od najranijeg djetinjstva. Otac mi je bio trgovac i redovno je kupovao Sportske novosti i Dinamove revije, a ja sam sve upijao i već s pet godina počeo čitati. Pratio sam sve što je vezano uz klub. Evo donio sam i Dinamove revije iz sedamdesetih i osamdesetih godina koje još uvijek čuvam. Član kluba sam od 1973. godine i kao klincu mi nije bilo jasno zašto u Osnovnoj školi Višnjica, u mom razredu, jedino ja navijam za Dinamo. Omiljeni plavi dres bio je od čiste vune i jako neugodan za nositi, ali ga u to vrijeme nisam skidao. Sjećam se da sam redovito plakao kada bi Dinamo izgubio.
Reci nešto o prvim početcima odlazaka na utakmice.
Moja prva utakmica bila je 1977. Dinamo je golom Drage Vabeca pobijedio Partizana 1:0. Za mene je to bilo čudo neviđeno. Od tada sam zavolio stadion i taj doživljaj utakmice. To me prati i do dan danas. Na toj je utakmici bilo oko 50.000 ljudi. Što se tiče odlazaka na gostovanja, to je počelo 1987. godine. Te je godine došlo do formiranja grupe Fighters Slatina, bili smo borci protiv svega. Prvo smo organizirano otišli u Split na Trofej Marjan gdje smo se upoznali s ekipom iz Zagreba. Bili su tu Dugi, Klokan, Buba i ostali istaknuti članovi Bad Blue Boysa. Imali su fascinantne majice s britanskom zastavom. Dinamo je igrao sa Crvenom zvezdom i zanimljivost s te utakmice je ta da smo na junoj tribini bili smješteni zajedno sa Zvezdašima. To se više nikada nije ponovilo. Po povratku u Slatinu svatko je dobio zadatak da na dogovoreno mjesto donese jednu biljelu plahtu. Kada smo prikupili sve plahte, prvo smo ih prokuhali te obojali u plavo. Tako je nastao naš prvi legendarni transparent Podravska Slatina koji je kasnije išao s nama po svim stadionima. Transparent je bio dug oko 15 metara, a sušili smo ga kod prijatelja u dvorištu. Obzirom na tadašnju nacionalnu strukturu u Slatini, bilo ga je opasno ostaviti bez nadzora pa smo ga cijelu noć čuvali dok se nije osušio. Prva utakmica na kojoj je osvanuo bila je Dinamo-Rad koju smo dobili 2:1.
S kojim navijačima si se družio?
Uvijek je veselo bilo putovati vlakom jer se na taj način uvijek nekoga upoznalo. Mi smo najčešće putovali prema Zagrebu s dečkima iz Osijeka, Našica i drugih slavonskih mjesta. Npr., na uzvratu s Auxerreom, nakon što smo ih tamo pobijedili 1:0 golom Davora Šukera, Ante iz Osijeka i njegova ekipa primili su nas 20 u već dobro popunjen vlak. Taj put smo bili puni dimnih kutija i ostale pirotehnike koja je tada bila poeljna. Pjesma se orila, ali su nas već u Virovitici dočekale jake milicijske snage i krenuo je okršaj. Vlak je bio zaustavljen puna dva sata. Taj put smo jedva izvukli zivu glavu, ali smo ipak stigli na utakmicu. Nažzalost, osim što smo dobili batina, još smo i izgubili.
Jesi li pratio i neke druge klubove osim Dinama?
U ono smo vrijeme davali podršku svim hrvatskim klubovima, a pogotovo Osijeku. Osječane smo dočekivali s rakijom na našem kolodvoru. Mogu reći da smo aktivno sudjelovali u osnivanju osječke Kohorte.
Opiši mi jedno putovanje u Beograd.
Budući da je u Slatini bilo puno navijača Crvene zvezde, veliki je gušt bio otići u Beograd i razvući transparent Podravska Slatina. Evo jedne utakmice koju je Dinamo dobio na jedanaesterce, iako je cijelu utakmicu igrao bez isključenog Zvonimira Bobana. Iz Slatine smo išli do Osijeka, iz Osijeka do Vinkovaca i u Vinkovcima smo čekali Boyse iz Zagreba. Svi zajedno smo iz Vinkovaca kretali prema Beogradu. Utakmice su se uvijek igrale nedjeljom pa smo onako nabrijani nakon subotnjeg izlaska išli na putovanja. Iz Slatine su išla i dvojica Zvezdaša pa su za kaznu morali nostiti naš teški transparent sve do Vinkovaca, gdje smo se razdvojili svatko na svoju stranu. Bili su u nekoj vrsti zarobljeništva. Iz Vinkovaca za Beograd vozio je Zurich express. Već pri samom ulasku u Srbiju počelo je kamenovanje vlaka u kojemu nas je bilo oko 500. U Rumi nas je, nakon dovikivanja sa Zvezdašima, policija sve istjerala iz vlaka.
Mi nismo dozvolili da vlak krene pa nam je, nakon natezanja s organima reda, ipak dozvoljen nastavak putovanja. Kroz Beograd nas je pratila konjica i jaka policijska pratnja uz često kamenovanje sa svih strana. Iako nismo imali puno novaca, nismo ih imali gdje ni potrošiti jer nas nigdje nisu puštali. Sa sobom smo nosili i hrvatske zastave što im je posebno smetalo. Na stadionu smo odmah objesili naš transparent. S lijeve strane su nam bile Delije, a s desne Grobari pa je dobro trebalo paziti da ne dobiješ kamen u glavu. Nezaboravan trenutak mi je bio kada su naši igrači izašli na zagrijavanje. Prvi je navijače došao pozdraviti Igor Cvitanović, koji je tada bio junior. Odmah sam znao da će biti veliki igrač i inače mi je jedan od najdrazih koji su nosili plavi dres. Na povratku sa stadiona kroz Beograd smo pjevali: Oj Dinamo poginut ću za te, kao Stjepan Radić za Hrvate. Na povratku u Slatinu ponovno srećemo naše slatinske Zvezdaše i ponovno su prisiljeni nositi teški transparent. Budući da su ih njihovi Zvezdaši u Beogradu pokrali, usput im kupujemo jelo i piće. U to smo vrijeme na kiosku u Slatini kupovali sve Zvezdine revije te ih poderali pred očima nemoćnih navijača Zvezde. Cilj je bio da ih oni ne mogu kupiti.
Što se dogodilo u Bergamu?
Bergamo je jedna luda epizoda koja se kasnije pokazala kao povijesna u eri BBB-a. Bila je to prava invazija na Bergamo. Dinamo je igrao protiv Atalante. Mi smo dosta ranije rezervirali autobuse i Bergamo je bio pun navijača Dinama. Cijelo smo se prijepodne druzili s domaćim navijačima. Dogovor je bio da se svi Dinamovi navijači okupe u 15 sati na središnjem gradskom trgu. Nakon toga je nastao kaos. Teško mi je reći što je bilo. Netko je zapalio iskru i više se nije znalo tko pije, a tko plaća. Ljudi s kojima smo do malo prije pili, sada su se okrenuli protiv nas. Isto se nastavilo i na tribini gdje smo istaknuli naše zastave sa šahovnicom. Na njihove provokacije mi smo odgovarali skandiranjem njima omrazenom Benitu, budući da su oni ljevičari. Na zub smo uzeli i njihovog najboljeg igrača Claudija Caniggiju. Nakon utakmice su nas do granice pratili u oklopnim transporterima. Bilo je ludo i nezaboravno. Nesretni Metford je mogao zabiti gol u zadnjoj minuti nakon što je sam izašao pred golmana. Završilo je 0:0, a u Zagrebu 1:1 tako da smo opet ispali. Na uzvrat u Zagreb nismo išli jer smo dobili dojavu da će taj dan biti napad na policijsku stanicu u Slatini pa smo bili raspoređeni u blizini postaje. Svi smo dobili određene zadatke u slučaju napada. Rat je bio pred vratima.
Koju si navijačku skupinu najviše cijenio?
Nikoga posebno. Mi smo Bad Blue Boys i nitko nas drugi ne zanima.
Koja ti je utakmica posebno ostala u lijepom sjećanju?
Uvijek ću se sjećati pobjede u Zurichu 5:0 i u Amsterdamu 3:2. U Zurichu je bio ogroman broj navijača uz malo veće nerede. Posebno se sjećam fenomenalne igre Igora Cvitanovića koji je zabio tri gola. U Amsterdamu smo jedno vrijeme vodili 3:0 i pao je dogovor da ako zabijemo još dva gola ne idemo kući, nego ravno za Split gdje je Dinamo za tri dana igrao protiv Hajduka. Za podsjetnik, dobio je i tu utakmicu 2:1.
U kojim si sve europskim gradovima gledao Dinamo?
Ne znam da li ću ih sve nabrojati, ali bio sam u Budimpešti, Bergamu, Zurichu, Madridu, Goteborgu, Amsterdamu, Stuttgartu i Bratislavi. Mislim da je to to.
Što misliš o Torcidi? Jesi li išao s njima na koju utakmicu?
Za vrijeme Jugoslavije davali smo podršku jedni drugima, pogotovo kada se išlo u Beograd. Išli smo bez obzira jel igrao Dinamo ili Hajduk samo da nas bude što više. Navijače Dinama i Hajduka spojilo je i stvaranje naše držzave. Današnji mi se antagonizam između sjevera i juga uopće ne sviđa jer smo zajedno stvarali Hrvatsku. I samo ime Bad Blue Boys je nastalo u Splitu što dovoljno govori. Ja imam jako puno prijatelja iz stare Torcide Split, kao što su: Čube, Prlac, Ušo i drugi. Meni je čak i vjenčani kum te jedan od najboljih prijatelja navijač Hajduka.
