Šta te je podstaklo i dalo ideju da snimiš film „Pretpostavka pravde“?​

Boris Malagurski: Kao i svi, za tu priču sam saznao iz medija. Tada sam još živeo u Vankuveru i bio užasnut tim činom koji se odigrao u Beogradu. Manje više sam u početku reagovao kao i većina građana Srbije, želeo sam da pravda izađe na videlo i kada sam video da su navijači za koje se tvrdilo da su počinili zločin osuđeni, bio sam zadovoljan. Bio sam isključivo informisan preko medija. U tom trenutku nisam znao ništa više od prosečnog građanina Srbije i kao takav sam bio i zadovoljan presudom. Međutim, kada sam od Ivane Rajović sa kojom radim na ovom filmu čuo priču o Stefanu Veličkoviću, to me je podstaklo na razmišljanje i dublje istraživanje i došao sam do zanimljivih zaključaka da nije sve tako kao što mi se ranije činilo.

Onda se pojavila jedna devojka Dina Harović, koja je nameravala da snimi film o Stefanu Veličkoviću i ja sam hteo da se priključim tom projektu, ali ona je brzo odustala od ovog projekta iz privatnih razloga. Taj projekat je ostao na meni i Ivani koji smo režiseri filma i koji smo film odveli na totalno drugu stranu koja se ne bavi samo Stefanovim slučajem, već čitavim sudskim slučajem vezanim za stradanje Brisa Tatona. Kada sam video da je 14 mladića osuđeno na 240 godina zatvora, mislio sam da je pravda zadovoljena. Nakon svega što sam otkrio tokom tih istraživanja koje sam radio, shvatio sam da pravda nije zadovoljena, čak štaviše da je sve ovo što se dešavalo daleko od jednog pravednog razultata.​

Partizan.net: Da li možes da uporediš ovaj slučaj sa tragičnim događajima na stadionu Hejsel 1985.godine?​

Boris Malagurski: To je jedna od najvećih katastrofa u istoriji fudbala, a zanimljivo je da je 14-torica navijača osuđeno na po tri godine zatvora gde je pritom poginulo 39 osoba, a to se ne može porediti sa ovim slučajem. Eto, ako vlast želi da bude deo Evrope zašto se malo ne uporedimo sa njima. To je bio okidač za donošenje novih zakona u Britaniji, ali ja smatram da nasilje treba da bude sankcionisano i tu se apsolutno slažem sa svima koji osuđuju nasilje. Međutim, ako uzmete grupu ljudi za koje ne postoji dovoljno dokaza da su počinili neki zločin i uprkos tome ih osudite, na taj način ne zadovoljavate pravdu. To me podseća na lov na veštice u srednjem veku, kada su pohvatali gomilu žena za koje su smatrali da su veštice i bacili ih niz liticu ili u vodenu površinu da se udave, a ako se udave onda eto nisu veštice, a ako ne onda jesu. U principu pobijte ih sve, pa će Bog im sudi.​

Partizan.net: Da li si imao poteškoća pre ili tokom snimanja filma?​

Boris Malagurski: Najveći problem je bio doći do sagovornika, jer do mnogih jednostavno nismo mogli da dođemo. Pokušao sam da dođem do advokata porodice Taton – Ružića, ali on je navodio neke određene uslove kako bi dao intervju i kada su ti uslovi bili ispunjeni on je jednostavno odbio da ga intervjuišemo. Rekao je da je potrebno da se donese pravnosnažna presuda, a kada je ona doneta, nije hteo da je komentariše. On je naveo da je bilo medijskog pritiska, kao i političkog. Ja sam ga zamolio da to kaže pred kamerom, ali on je odbio da da intervju.​

Partizan.net: Kako komentarišeš činjenicu da su političari izašli u javnost isto veče nakon događaja i osudili navijače još pre suđenja i iznošenja dokaza?​

Boris Malagurski: Sve to me podseća na slučaj Vokera nakon incidenta u Račku kada je došao i video mrtva tela i rekao da su to Srbi počinili i to bez nekog istraživanja celog događaja. To je očigledno praksa na ovim prostorima da neko pokušava da iskoristi tragediju za ostvarivanje viših političkih ciljeva. Smatram da su političari odigrali ulogu u smislu da su poslali signale pravnim institucijama i na koji način sve to treba da se odigra. To je sve jedna vrsta pritiska na sud, što je apsolutno nedopustivo u jednoj zemlji koja tvrdi da ima evropske ideale. Pravosuđe mora da bude nezavisno i da istraži sve do kraja, međutim nakon hapšenja navijača istraga je bila manje više već završena. Na Obilićevom vencu ima puno kamera, a apsurd je to da ti snimci nikada nisu pronađeni. Bez tih nekih snimaka teško je dokazati neki udarac i ako ga je neko gurnuo ko je to bio. Stvar nije mogla da se tretira kao teško ubistvo ili ubistvo sa predumišljajem. Najbolja pravna karakterizacija ovog događaja je sportsko nasilje sa smrtnim ishodom i ne vidim razlog zbog čega bi to na sudu bilo dokazano kao ubistvo pre nego što je uopšte i dokazano na sudu da je to bilo ubistvo.​

Partizan.net: Da li vidiš ovaj događaj kao propust policije koja ih nije obezbedila na dan utakmice na Obilićevom vencu iako je to po propisu?​

Boris Malagurski: Trebalo je da bude policijsko obezbeđenje, ali eto izgleda da se policija aktivira tek kada se nešto loše dogodi.​

Partizan.net: Pre snimanja filma da li si bio upoznat sa navijačkom scenom u Srbiji i njenim kodeksima?​

Boris Malagurski: Pre nego što sam počeo ovu temu ja nisam znao ništa o navijačkim grupama, niti idem na utakmice. Ceo život su me plašili da se tamo događaju strašne stvari i ja sam stvorio neke predrasude prema navijačima. Okolina je umnogome oblikovala moj stav prema svemu tome. Danas, to vidim kao grešku, jer ima nasilničkih elemenata, ali ima i u mnogim drugim grupama koje nisu navijačke niti sportske. Kukolja u žitu ima svuda. Istraživanjem sam saznao koliko se demonizuju navijačke grupe kako bi jednostavno razbili tu energiju mladih koji se sve više fokusiraju protiv struktura vlasti u ovoj zemlji i na taj način su hteli da ih dotuku. Jedan nesrećan slučaj se ne može okarakterisati kao ubistvo i uništiti živote mladih ljudi, kao i Stefana Veličkovića koji nije bio tamo. Za momke koji su učestvovali u tuči, smatram da treba da budu prikladno i kažnjeni zakonom.

Mora da postoji pravna država, ima puno ljudi koji su neupućeni koji kažu da im je trebalo dati doživotno ili čak i ako nije bio tamo sigurno je tamo nekako pobegao. Laički ocenjuju sve to i prave se eksperti na tu temu. Mene to strašno zabrinjava. Građani Srbije dozvoljavaju da im mediji oblikuju mnjenje umesto da sami razmisle da bi ovaj slučaj trebao da se istraži do kraja. A ako ima nasilnih elemenata u društvu i među navijačkim grupama, ajde da to rešimo na jedan drugi način i pozabavimo se zašto se mladi okreću nasilju i šta ih muči u ovoj državi- kako da dođu do posla, obrazovanja, boljeg zdravstva. Svi znamo da je Taton ušao na nogama u bolnicu, a da je njegovo zdravstveno stanje tek tamo pogoršano. To su sve stvari koje bi dovele do smanjenja navijačkog nasilja i generalno u Srbiji među mladima. Naravno to je mnogo teži put, lakše je pokupiti gomilu mladih ljudi, time zaplašiti neke druge potencijalne izvršioce i da se pokaže građanima kako vlast nešto radi, ali širi problem uopšte nije rešen. Onda ljudi pomisle da mogu da dobiju kaznu za nepropisno parkiranje, ali eto zato što su na neki način povezani sa drugim ljudima koji su učestvovali u tuči sa smrtnim ishodom i dobiju sedam godina zatvora. Ako svako može da završi bez razloga u zatvoru, čemu onda svrha pravosudnog sistema.​

Partizan.net: Živeo si u Kanadi, možeš li nam reći kakav je tamošnji uticaj medija na oblikovanje svesti građana i uporediš ga sa Srbijom?​

Boris Malagurski: Medije u Kanadi treba razlikovati od medija u Americi. Kanadski mediji su mnogo blaži i neutralniji nego u SAD. Primer za to je Kosovo i samoproglašena nezavisnost kada su mogle su da se čuju fer analize svega toga i poprilično izbalansiranih kanadskih novinara. Ima ljudi koji sasvim fer govore o Srbiji – Skot Tejlor, Luis Mekenzi, ambasador Džems Biset. U Kanadi se mogu čuti više strana jedne priče i ljudi su mnogo svesniji svetskih dešavanja nego građani naše zemlje. Ljudi su spremniji da reaguju kada im se nešto ne dopada. U Vankuveru se često događaju protesti kada su građani nezadovoljni nekim odredbama. Ipak tamo nema mnogo nasilja, ali ga je bilo prošle godine kada je osvojena NHL titula. Oni su pohapsili ljude koji su učestvovali u neredima i sa konkretnim dokazima dokazali ko je šta uradio i za ta dela su prigodno kažnjeni.

Da je tamo jedna osoba stradala, ne bi rekli on je njega šutnuo, a drugi ga je gurnuo, a ovaj što ga je šutnuo on je podjednako kriv za ubistvo ili će dobiti jednu godinu manje kao i ovaj drugi. Takva priča ne pije vodu, a i veštaci su dokazali da je nemoguće da 14 ljudi ubije jednog čoveka, maksimalno 2-3 osobe moigu to da urade. Za Jovana Karbića je utvrđeno da je bacio baklju na drugog navijača, dakle bavio se sa drugim navijačem, nije imao veze sa Brisom Tatonom, a osuđen je za njegovo ubistvo. Zvaničan snimak ne postoji, a svaki kafić ima svoju kameru, snimili smo ih i pitali smo za snimke i svi tvrde da nemaju snimak i ako kamera ima – gde su snimci i gde su snimci iz garaže? Gazda jednog kafića nam je rekao da se sve to dogodilo za čas i da on prosto ne može da veruje da je to moglo da se odigra kako je opisano u presudi.U takvoj tuči gde se tuku mnogi ljudi, Bris Taton nije bio jedini navijač tamo. Nisu se sigurno svi okomili i bacili nesrećnog Tatona, tuča je bila sa svima, a ko se bavio tim dečkom to je teško dokazati jer očevici su bili izgubljeni, pogubljeni i sigurno oni ne mogu da fiskiraju oko na jednog navijača. Verovatno je Bris Taton pao bežeći i neznajući da se pored stepenica nalazi provalija. Kako je moguće da ta provalija nije označena, da nisu bili policijski obezbeđeni, a treći faktor je da nije primio adekvatno lečenje jer bilo je moguće lečiti ga neinvazivnom metodom, a oni su odlučili da dečka seku iako je imao veoma ozbiljne povrede glave. I sva ta tri faktora su daleko više doprinela smrti Brisa Tatona nego time čime su se bavili u medijima.

Da bi se rešili ti problemi država bi morala da obezbedi grad i ta mesta koja su opasna npr. ima dosta otvorenih šahtova i to je veliki problem, drugi problem je da policija radi svoj posao, a treći problem je zdravstvo.Kada imamo bivšeg ministra zdravlja koji se leči van Srbije… Mnogo je lakše strpati par klinaca u zatvor i pokazati kako se obračunavamo sa problemima u društvu, a problemi su sasvim neki drugi. Kad bi se ti problemi rešili i kad bi država obezbedila više posla za mlade da se osećaju ljudi bezbedno i da policija radi svoj posao, da se obračunava sa korupcijom da poboljašamo zdravstvo, pa naravno da bi svi bili mnogo manje nezadovoljni, a mladi bi trošili svoje vreme na sasvim nešto konstruktivnije. Država i političari jednostavno mažu oči narodu sa tim neki velikim hapšenjima, manje više sitnih riba ako sve to pogledamo u globalu to ne menja ništa. U Americi eto imate Roda Blagojevića, provalili su ga da je nešto nezakonito učinio, uhapsili su ga i kraj priče. U Srbiji se često kaže da je neko previše bitan da bi ga uhapsili, a oni koji čine loše u ovom društvu moraju da budu uhapšeni i ne može se hapšenjem 50 nevinih ljudi ili onih koji nisu ništa strašno učinili da zasluže toliko ogromne kazne rešiti ovaj mnogo veći problem. Pravda je ovde selektivna.​

Partizan.net: Kako si došao do sredstava za snimanje filma i da li si imao nekih problema?​

Boris Malagurski: Dobili smo donacije od raznih ljudi, slično kao i za film „Težina lanaca“. Ovaj film nije mnogo koštao jer nismo morali nigde da putujemo, sve scene su snimane u Beogradu. Dobili smo podršku od Arhiva RTS-a, uz podršku Mileta Kečine koji je direktor programske arhive „RTV Beograd“ i izuzetno sam mu na tome zahvalan. Hteli smo da dobijemo i posebni materijal koji nismo mogli nigde da nađemo od B92, ali su nam tražili dosta novca koji je bio prevelik za naš budžet. Za film „Težina lanaca“ dobio sam arhivu od Verana Matića, ali sada on više nije direktor.​

Partizan.net: Da li si uspeo da stupiš u komunikaciju sa roditeljima ili prijateljima Brisa Tatona?​

Boris Malagurski: Pokušao sam ali nisam dobio nikakav odgovor. Da sam dobio neki signal možda bih i otišao do Tuluza, ali ovako ne vidim nikakvu svrhu da im kucam na vrata. Ali sam razgovarao sa jednim francuskim novinarom Loik Tregorosom koje je slobodni strelac i pisao je za France 24. Mi smo razgovarali i on je izneo svoje mišljenje da Stefan Veličković apsolutno nije kriv i da će izaći na slobodu,da su svi od novinara do advokata koji su pratili suđenje bili ubeđeni da će Stefan Veličković da izađe na slobodu, ali to se nije desilo. Po mom mišljenju da je on pušten, pale bi i optužnice drugih, jer koliko nije bilo dokaza da je Stefan ubio Tatona, toliko nije bilo dokaza ni da su drugi to uradili, jer nema bilo kakvih materijalnih dokaza da su ubili Brisa Tanona . Da se dogodila tuča za to ima materijalnih dokaza, ali da su ubili Tatona tu nema nijedan.​

Partizan.net: Da li si pre i tokom snimanja filma istražio kontraverze oko kamera i lečenja Tatona?​

Boris Malagurski: Intervjuisali zmo Zoru Dobričanin Nikodinović koja se često pojavljivala u medijima, advokat od Grkovića. Ona je pričala o tome da su presude same po sebi dokaz, a sa druge strane da su pogrešno lečili Brisa Tatona jer je postojala neinvazivna metoda za operaciju aorte. Kada nekog sečeš moraš da ga staviš na anesteziju i to je mnogo rizičnjije, dok se neinvazivno laserom to rešava što bezbednije i može sa lokalnom anestezijom..Ta neinvazivna metoda je bila jedina bezbedna metoda kada postoji u tom trenutku velika povreda glave. Pre te operacije pacijent se još uvek oseća prilično dobro i nije bilo razloga se misli da će pacijent da umre. Jednostavno svi su očekivali da će da preživi. Da je primenjena ta neinvazivna metoda, Taton bi gotovo sigurno preživeo, s tim što aparat nije dostupan u Srbiji ni u jednoj okolnoj državi. Lekari o tome nisu obavestili nikoga jer da jesu ja sam siguran da bi ga prebacili u Francusku, jer u Tuluzu ima taj aparat, nego su odlučili da rizikuju i odlučili da ga operišu tom nekom klasičnom metodom i što bi doktori rekli operacija uspela, pacijent umro, i tako je došlo do smrtnog ishoda.

Porodica Grković nudila je pomoć u bilo kom smislu porodici Taton i da su makar znali da postoji bezbedan način da se ovaj problem reši siguran sam da bi mnogi ljudi bili spremni da pomognu i da bi mnogi građani Srbije to i želeli. Zašto su doktori odlučili da preduzmu to, to je apsolutno suprotno nekoj logici i njihovoj zakletvi da učine sve što je moguće da pomognu pacijentu, ni dan danas mi nije jasno.​

Partizan.net: Da li postoji šansa da se animira veći broj ljudi u misiji otvaranja očiju javnosti sa obzirom na kontrolu medija i blokadu informacija?​

Boris Malagurski: Organizujem protest 23.juna u 16 časova ispred RTS-a, naravno povodom Tijanićevog odbijanja da pusti moj film „Težina lanaca“, navodeći kao razlog da je već emitovan na „Hepi“ televiziji, a ja imam dokument gde se navodi da Tijanićev izgovor nije istinit tj da nije emitovan na „Hepi“ televiziji i to jeste svojevrsna cenzura medija, slična onoj koja se dešavala 90-tih, s time što se tada manje više znalo da postoji određena cenzura medija i ti mediji su znali šta se sme a šta se ne sme. Mediji koji tvrde da su danas slobodni su i dalje pod teškom cenzurom i mi živimo u nekoj vrsti medijskog mraka. Ako se dovoljno trudimo, možemo da utičemo na to što mediji objavljuju i moramo da se probijemo kroz taj medijski mrak. Ako se dovoljno trudimo ja mislim da možemo da utičemo na to što mediji objavljuju samo što mi moramo mnogo više da se trudimo od onih koji iznose teze koje odgovaraju vlastima. Kada je bila bioskopska premijera mog filma „Težina lanaca“, mislim da je dobio popriličnu medijsku pažnju, jer smo je i tražili. Da će mediji nas da zovu i da nam nude podršku i pomoć to nismo očekivali i zato ne možemo da kukamo kako je sve loše i kako na ništa ne možemo da utičemo, nego treba da se skupimo, sednemo, organizujemo i utičemo.

Imamo i nešto što generacije pre nas nisu imale, a to je Internet, gde smo povezani na jedan potpuno drugačiji način i imamo mogućnosti da delimo informacije jedni sa drugima, slobodno, nefiltrirane. Mislim da se ljudi danas više informišu od nekih članaka i priča koje njihovi prijatelji kače na Fejsbuku nego što čitaju pisanu štampu. Nove generacije više su okrenute netu. Mladi ne umeju da čitaju između redova, a o tome je govorio Majkl Rupert u filmu „Kolaps“, govori o tome da se iz medija čovek može informisati dosta ako zna kako da ih čita i ta umetnost čitanja novina i tumačenja medijskih informacija je postalo opšta potreba u Srbiji. Ipak mene nije lako prevariti, ali evo po pitanju ovog incidenta povodom smrti Brisa Tatona, tada nisam bio na početku ni mnogo zainteresovan da se udubim u tu priču koju su plasirali mediji i drago mi je što sam se osvestio po tom pitanju i što će ljudi moći to da vide iz jednog drugog ugla. U Srbiji postoji problem obrazovnog sistema, a to je da uopšte ne uče mlade da kritički razmišljaju i kritičko razmišljanje je suština problema o obrazovanju. To učenje ljudi da trebaju da uče napamet je sasvim pogrešno. U Kanadi se više kritički razmišlja nego ovde i ljudi su spremniji da se suprotstave kritički prema mnogo većoj instanci kao što je vlast, jer su oni tako naučeni još u školi. Ja sam tamo završio školu, i tamo je pola časa predavanje, a pola časa diskusija sa profesorom i naša ocena je bila bazirana na tome koliko dobro mi to shvatamo ili koliko smo spremni da se argumentovano suprotstavimo nekoj tezi. Na osnovu toga se meri kvalitet nečijeg obrazovanja jer učiti napamet može svako.​

Partizan.net: Na koji način se boriti, a ne upasti u zamke političkih struktura?​

Boris Malagurski: Protiv sam članstva u bilo kojoj stranci, ne želim da budem član nijedne stranke i obično svima u okolini preporučujem isto jer smatram da u današnjem vremenu mnogo više može da se menja u nevladinom sektoru. Pritom ne mislim da one nevladine organizacije koje finansira Soroš i slično, nego na one organizacije koje imaju neke konkretne ciljeve za društvo i u tom smislu treba da delamo. Ja sam uvek za to da partije i političari podrže nešto što je korisno za društvo, pod uslovom da oni to ne svojataju nego podržavaju kao ideju. Ako bi mene podržao u protestu neki političar on je dobrodošao iako se ja ne slažem sa njegovom politikom, ne bitno da li je to Koštunica ili Čeda Jovanović, ali je bitno da su podržali nešto pravedno. Ali da ja ili neko od nas radi u funkciji političara i neke stranke to ne.​

Partizan.net: Da li misliš da su navijačke grupe zloupotrebljene od strane raznih struktura u našoj zemlji?​

Boris Malagurski: Ima toga, ali ima puno onih koji tvrde da policija kontroliše mnoge navijačke grupe ili podgrupe i mislim da tu ima istine, ali je to dublja tema u koju nisam ulazio zbog svrhe ovog filma, jer mene ne zanima preterano ko stoji iza navijačkih grupa. Ima drugih koji to mogu da analiziraju, ali ja se time neću dublje baviti u tom filmu.​

Partizan.net: Budući planovi?​

Boris Malagurski: Film o Beogradu, koji treba da se završi na jesen. Glavne scene smo snimili, ostalo nam je još samo da završimo intervju sa Novakom Đokovićem i kad to dobijemo manje više je sve gotovo. I naravno „Težina lanaca 2“ koji se nastavlja tamo gde je prethodni deo stao koji daje neke konstruktivne metode za poboljšanje društva u Srbiji, pokušava da objasni ko je uništio Srbiju od 2000. pa na ovamo i ko dan danas uništava Srbiju, zbog čega i dalje loše živimo i kako dalje nastaviti. Za film o Beogradu nisam dobio podršku od Sekretarijata za kulturu Beograda, niti od Ministarstva kulture, niti od Turističke organizacije Beograda. Tražio sam i od Đilasa ali sam dobio odgovor da to nije tema od značaja za grad. On je rekao da Beograd ne finansira takve projekte.​

Partizan.net: Da li bi mogao da oceniš građanski pokret u Srbiji i jačinu narodne mase?​

Boris Malagurski: Jačina je mnogo veća nego što su ljudi uopšte svesni. Uticaj koji mogu građani da imaju u ovoj zemlji je ogroman, a oni kao da ne veruju u to. Smatraju da su oni svoje odradili 90-ih, lupajući u šerpe i lonce poslednji put i da sada nema svrhe. Imali smo Miloševića tokom 90-ih i mislili smo posle njega da će nam biti bolje pa smo posle videli u nekim segmentima da može i gore, pomislili su zašto sad protestvovati kad mogu da dođu i neki još gori, a to su pogrešna razmišljanja. Trebamo pomoći ljudima da se osveste u okolnostima u kojima žive, da se obrazuju, da vide koje su mogućnosti za ovu državu da napreduje u ekonomskom smislu. Nije potrebno da to svi učinimo jer je to nemoguće i ne treba svaki prosečni građanin da zna šta je potrebno za Srbiju i šta je najbolje, ali oni koji su mladi moraju da budu aktivni i da menjaju javno mnjenje i da stvore kritičnu masu i preduzmu neku inicijativu, a ne da misle da će neko drugi da reši njihove probleme. Problem je što građani Srbije lako padaju na neke određene prazne floskule i marketinške trikove i nisu svesni toga kako funkcioniše demokratija, kakav je to sistem, pa ako nam ne odgovara, ajde da ga menjamo. Imate veći deo ženskog biračkog tela koji glasa za Borisa Tadića zato što je zgodan i to navode kao razlog ili glasaju za Čedomira Jovanovića jer im je sladak ili ima kul sajt ili za Nikolića zato što peče dobru rakiju.

To nisu razlozi zbog kojih treba dovesti ljude na vlast, jer ajmo onda da glasamo svi za Mis Srbije.. Budimo svesni toga da treba da glasamo za kvalitet. Tu mislim na ključne stvari, ima ljudi u dijaspori koji mogu da pomognu Srbiji, a lično poznajem čoveka koji bi mogao da istopi srpski spoljni dug za godinu i po dana. Znači ima profesionalaca koji mogu da učine ovu zemlju fantastičnom, a naš problem je što ljudi nisu svesni da žive u jednoj demokratiji i kako demokratija funkcioniše, i nisu svesni okolnosti u kojima se nalazi Srbija u ovom trenutku. Nisu spremni da se obrazuju o tim nekim ključnim stvarima o kojima moraju da znaju ako hoće da odlučuju o političkoj budućnosti ove zemlje. Kada budemo sposobni da prepoznamo te profesionalce kojih ima, kada se osvestimo bićemo spremni da prepoznamo pravu opciju i dokle god budemo čekali da nam neko drugi reši probleme neće biti bolje. Recimo ja ne vidim potrebu za dolazak stranih investitora u zemlju. Strani investitori ne dolaze u Srbiju da pomažu ovu zemlju i narod, već dolaze iz ekonosmkog interesa i zarade. Ono nešto malo što dobiju građani Srbije su poslovi, ali ipak rade za privatnika dan i noć za neke pristojne pare, ali se mnogo više izrabljuju radnici u Srbiji nego u Americi i na Zapadu. Smatram da je korisnije da pokrenemo našu privredu i naše fabrike koje samo čekaju trenutak da budu prodate. Mi ne radimo nešto da proizvodimo i stvaramo.

Planski je naša industrija uništavana zato što ljudi koji su vodili našu ekonomiju i pre svega mislim na stranku G17+ koji su svesno i planski uništavali industriju Srbije kako bi omogućili svojim stranim mentorima da pokupuju po niskim cenama i naprave veliki profit od srpske nesreće. I gotovo je nestvarno da ta stranka koja je promenila ime u Ujedinjeni regioni Srbije pređe cenzus i to zbog par dobrih pojedinaca u čiji moralni integritet ne sumnjam, ali zbog par ljudi da jednostavno zaborave koliko su uništili srpsku ekonomiju u poslednjih deset godina i ja ne mogu da verujem da ljudi mogu da budu jednostavno toliko naivni. Mislim da ti ljudi nisu svesni šta čine. Meni je najšokantnije, jer se za njih zna za koga rade i u svom prvom filmu sam objasnio ko ih je formirao i da je to Nacionalna zadužbina za demokratiju pod okriljem CIA-e i to da rade za interese Srbije to je apsurdno. Oni su doveli u situaciju da naša privreda zavisi od Zapada, a da ne možemo ništa da uradimo da to promenimo.. I onda su odradili zamenu teza da promenom imena može da bude bolje i da dolaskom stranih investitora kojima država plaća subvencije po zaposlenom radniku i tu država faktički daje plate i stvara se iluzija da stranac to plaća. To je toliko šokantno i bilo bi dobro da „Insajder“ uradi jednu emisiju na tu temu umesto da priča o navijačima.​

 

Preuzeto sa : www.juznatribina.net

PODIJELI