Pre skoro 10 godine CKM je objavio tekst o navijaču londonskog Chelsea, Jasonu Marrineru, pripadniku ozloglašene huliganske grupe “Headhunters”. Čovek je upoznao svog novog komšiju, izvesnog Donala MacIntyrea, neznajući da je on u stvari novinar koji će mu zarad karijere upropastiti život i poslati ga u zatvor na nekoliko godina. MacIntyre je snimao Marrinera par meseci skrivenom kamerom i potom napravio dokumentarni film o “vođi ozloglašenih huligana” koji je 2000. godine prikazan na BBC-u, a godinu dana kasnije i na našoj televiziji. Marriner je potom uhapšen, a sud mu je odredio zatvorsku kaznu od šest godina. Nakon odležanih skoro četiri pušten je na slobodu. Dok je bio u zatvoru Jason Marriner je napisao knjigu koja bi trebala uskoro da se pojavi u prodaji, a nedavno je dao i svoje prve intervjue.
* Kako su Donal MacIntyre i BBC izabrali baš tebe?
J.M.: Momak koji je dugo vremena bio pandurski cinkaroš dao im je moje ime. Ali, zar je stvarno moguće da sam im ja bio toliko zanimljiv? Šta sam ja to specijalno uradio u životu? Kako stara izreka kaže: “Svako dočeka svojih pet minuta”, a eto ja sam doživeo da me deset miliona ljudi gleda pun sat vremena na državnoj televiziji u udarnom terminu.
* Koliko si bio aktivan na utakmicama u to vreme?
J.M.: Išao sam na Chelsea redovno, ali punih sedam godina nisam imao veze sa tučama na stadionima. Izašao sam iz svega. Imam 37 godina i jednostavno me to više ne drži. Imam mnogo pametnijih poslova u životu nego da organizujem navijačke tuče. Naravno, ne kažem da se nisam tukao, ni da nisam bio jedan od glavnih među Headhuntersima, ali to je bilo davno. To je bio period mog života, mog odrastanja, kojeg se ne stidim. Voleo bih da upoznam jednog navijača koji je tokom ‘70-ih i ‘80-ih godina išao na utakmice a da se bar jednom nije potukao.
*Kako si se osećao kada ti je sud odredio šest godina zatvora? Šta si u tom trenutku pomislio?
J.M.: Kada se svo to sranje dogodilo, podigla se velika prašina. Bio sam siguran da ću dobiti deset godina. U momentu mi je prošlo kroz glavu: “dobro je nije deset”, da bih potom postao svestan da šest jebenih godina treba da odležim sa ubicama, silovateljima, kriminalcima…
*Kako je bilo u zatvoru?
J.M.: Dosadno, monotono, prepuno kretena.Uspeo sam da se izborim sa svim problemima. Sve sam pretvarao u šalu. Kad odeš u zatvor, ceo sistem, okruženje, čuvari… svi su tu da ti od svega prave još crnju situaciju. Ja sam im se često smejao u lice. Jednom me je jedan čuvar pitao zašto se smejem? “Brate, radujem se što ću za šest godina izaći napolje, a ti ovde moraš da provedeš ceo radni vek!”, odgovorio sam mu. Nije mu bilo dobro.
*Ok, vratimo se navijačkim pričama. Koju ćeš tuču sa protivničkim navijačima pamtiti za ceo život?
J.M.: Protiv Sheffield Uniteda na Camdenu. Oni su doveli odličnu ekipu, a i mi smo bilo u zenitu moći i snage. Kada si siguran u sebe i u svoje momke onda te apsolutno ne zanima koliko je protivnička ekipa jaka. Znali su da se skupljamo na Camdenu, pa su došli par sati pre utakmice. Jedina im je greška bila što su nam ušli u pab. Bili smo do zuba naoružani raketama, motkama, suzavcima. Bilo je krvavo! O tom događaju se čak i previše pisalo i pričalo, kao o jednoj od najbrutalnijih navijačkih tuča. Zato bih ja možda pre pomenuo Briž 1995. godine. Chelsea je igrao tamo evropsku utakmicu. Jedan naš drugar je nabavio kartu par nedelja ranije, koja je bila bez ikakvih zaštita. Nekakav običan plavi kartončić koji je ubrzo bio falsifikovan, tako da je nas 400 otputovalo u Belgiju sa tim lažnjacima. Panduri su ukapirali da nas je stiglo mnogo više nego što je Chelsea dobio ulaznica, tako da su nas hvatali po grupama, vezivali nam ruke plastičnim trakama, odvozili maricama i ubacivali u nekakvo skladište ograđeno viskom žicom. U jednom momentu nas je tu bilo skoro hiljadu. Sedeli smo vezanih ruku bespomoćni, kao vojni zarobljenici. Par momaka je uspelo da prošvercuje noževe pa smo se u neko vreme uspeli osloboditi vezova. Krenula je pesma, guranje, penjanje na žicu, provaljivanje kapije. Sve je proključalo. Panduri su izvukli pendreke, ali nismo marili za to. Krenuli smo na njih goloruki. Bio je to jedan od najažešćih navijačih sukoba sa policijom ikada. Pregazili smo ih. Bežali su glavom bez obzira. Uspeli smo konačno da izađemo na ulicu. “Slušajte, budemo li se držali zajedno imaće nas na oku, zato je bolje da se razbijemo u manje grupe”, obratio sam se momcima. Bilo je nezaboravno, kao u filmu “The Great Escape”.


* Koji su protivnički navijači bili najluđi?
J.M.: Poljaci. Svi ti ljudi iz istočnoevropskih zemalja su ludi. Oni su 15-tak godina iza nas, i svi uvek žele naš skalp, pošto smo mi uveli nasilje na fudbalske stadione. Engleska je igrala 1993. godine u Poznanju. Sećam se, još uvek sam spavao u hotelskoj sobi kada je uleteo jedan moj prijatelj. “Dole su, dole su!”, povikao je. “Ko bre? Ko je dole?”, upitao sam ga, još uvek kroz san. “Poljaci. Ima ih nekoliko stotina. Znaju da smo ovde. Čekaju nas.”, odgovorio je. “Jebo te, ma nemoguće. Pa tek je pola devet ujutru”, pomislio sam, ustao iz kreveta i pogledao kroz prozor. Imao sam šta da vidim. Oko 150 Poljaka je stajalo ispred hotela. “Ok, ustaj'mo iz kreveta i ‘ajmo dole na jutarnju gimnastiku!” Za par minuta smo se svi pridigli, sišli dole, pokupili momke koji su bili u baru i na doručku, izašli napolje i razjurili pijane Poljake. Posle je bilo nereda tokom čitavog dana.
*Kako je nastalo ime Headhunters, i da li je ekipa još uvek aktivna?
J.M.: Bilo je to početkom ‘80-ih, kada je bilo moderno da svaka naijačka ekipa ima neko ime. Stvarno nemam pojma ko je Chelsea nazvao Headhunters. Da budem iskren mislim da ni jedan navijač Chelsea neće reći: “ja sam Headhunter”, već “ja sam Chelsea”. To ime se najviše pročulo zahvaljujući medijima. Na drugi deo pitanja ne bih mogao da dam najispravniji odgovor pošto sam skoro četiri godine proveo u zatvoru. Znam da se na prošlogodišnjoj utakmici protiv Leedsa okupila odlična ekipa. I Leeds se pojavio u zavidnom broju. Bilo je svašta. Svaka ekipa u Engleskoj je aktivna. Neki manje, neki više.To je definitivno, i uvek će biti tako.
*Nabroj pet protivničkih navijačkih grupa prema kojima imaš najviše respekta.
J.M.: Tottenham i West Ham su tokom ‘80-ih bili veoma snažni i organizovani. Millwall, takođe. Oni su uvek bili tu, i uvek će imati reputaciju. Pre par godina, kada su igrali protiv Birminghama, nacionalna televizija je prikazala snimak na kojem se čovek od skoro 60 godina zaleće i nogom udara policisjkog konja, a potom i Millwallovog klinca od 14 godina koji baca ciglu na pandure. Za takve stvari trebaš biti stvarno lud. Na Millwallu je uvek bilo takvih likova. Sa severa bih izdvojio Middlesbrough i Wolverhampton. Naravno ovo je pet ekipa sa kojima je Chelsea imao najviše obračuna, i koje sam video na delu.

 


*Koliko pratiš modu, šta voliš sebi da kupiš od odeće, a šta nikada ne bih obukao?
J.M.: Još kao klinac voleo sam da imam trendi majicu, jaknu ili patike. Laže ko kaže da ga moda ne zanima, samo što je neko u ovom ili onom fazonu. Danas najviše kupujem i nosim Boss, Pradu, Armani… ali su mi najdraže stare Levis farke, koledžice, Fred Perry majice i Harringtonka. Ta moda me podseća na lepa, stara vremena. U to vreme sam nosio i Lacoste, Lyle and Scott, Fila… Fajerka ili kombat jakna je stvar koju nikada nisam voleo. Moj dobar prijatelj sa Chelsea, Hicky (Steven Hickmott, jedan od najkarakterističnijih i najluđih vođa Chelsea Headhuntersa) ne skida tu jaknu ni dan danas. Kada ga vidim u njoj i starim martinama uhvatim se za glavu. Čovek je definitivno ostao u ‘80-im.
*Kog igrača/trenera nikada nisi voleo?
J.M.: Najomraženiji igrač? Maradona naravno. Bio je veliki igrač, i to mu niko ne može osporiti, ali mislim da je veliko govno. Dao nam je gol rukom, koji je kasnije Argentincima doneo titulu. Sudija to nije video. Naravno dešavaju se greške, sve je to fudbal. Ali zar je moguće da on nikada nije rekao: “Ok, prevario sam, ispao sam đubre, igrao sam rukom, ali šta da radim, niko nije video i mi smo pobedili!”? Kada su treneri u pitanju ne volim Jack Charltona. On je Englez koji je igrao za raprenzetaciji u zlatom timu iz 1966. Bio je idol jedne generacije. Voleli su ga i stari i mladi. I onda odjednom postane selektor Republike Irske. Užas. Novinari mu postavljaju pitanja, a on odgovara “mi ovo, mi ono”. Ej, kako bre “mi”, valjda “oni”. Pa jeli on Englez ili jebeni Irac? Treba ga obesiti zbog izdaje zemlje!
*Ipričaj nam jednu anegdotu sa nekog starog gostovanja?
J.M.: Igrali smo u Sunderlandu liga kup. Sećam se bila je večernja utakmica, čini mi se sreda. Nas ode gore deset hiljada na jebeni liga kup. Od Londona ima dosta da se klackaš do Sunderlanda. Obično kada igramo tamo, svi se okupimo u Gatesheadu u kojem pijemo do pred početak meča. Gateshead je blizu Sunderlanda. Svi smo se dobro ponapijali još u putu. Kada smo stigli u Gateshead, Odds jedan od momaka iz ekipe, je bio toliko pijan da je prilikom izlaska iz busa ispao i razbio glavu. Podigli smo ga i vratili nazad u bus. Ubrzo je zaspao. Dva sata smo pili u Gatesheadu, a potom sa ostalim Chelsea-vim navijačima krenuli metroom ka stadionu Sunderlanda. Bili smo mladi, ludi, željni frke, a Sunderland je bio idealan sparing partner. Celo veče su trajali neredi na stadionu i u gradu. Chelsea je izgubio 2-0. Po završetku utakmice vratili smo se u Gateshead, ušli u bus i krenuli nazad ka Londonu. Na više od pola puta Odds se probudio. “Jel sve ok Jas”, upitao me je. “Naravno”, odgovorio sam. “Trebali bi uskoro da stignemo gore, zar ne?”, pitao je. “Jebo te, jedva smo izvukli žive glave, krvi je bilo na sve strane, tukli smo se puna četiri sata, izgubili utakmicu, policija je uhapsila 132 navijača, a ti me pitaš hoćemo li skoro?”, odgovorio sam mu. Nije mu bilo jasno.
*Kakvo imaš mišljenje o modernim stadionima sa stolicama, i da li fudbal i dalje pripada navijačima?
J.M.: Većina stadiona izgleda lepo, ali šta se dogodilo? Ceo život idem na fudbal i sada neko treba da mi zabrani da pušim na tribinama. Nema više one stare atmosfere, rivaliteta, mržnje. A bez toga fudbal je nula. Nema tradicije. Hoću da odem na utakmicu, da sedim na mokroj betonskoj tribini, zezam se sa drugarima, navijam, skačem. Sećam se, pre nego što sam otišao u zatvor i dobio zabranu ulaska na stadione prilazi mi redar i moli me da sednem na svoje mesto. “Slušaj drugar, platio sam 1.200 funti godišnju propusnicu za Chelsea, zato ako hoću da dubim na glavi, dubeću na glavi!”, odgovorio sam mu ni malo prijatnim tonom. Na sadionima nema više radničke klase. Zamenili su ih ušminkani majmuni, turisti sa fotoaparatima, manekeni…
*U tvojoj optužnici se navodi da si bio povezan sa rasističkim i desničarskim organizacijama. Da li je to tačno, i koliko je sve to bilo prisutno na stadionima?
J.M.: Nisam rasista. Imam prijatelje crnce. Ljudi koji me znaju nisu mogli da veruju da su me optužili za rasizam. Muka mi je kada čujem sranja poput poistovećivanja Combat 18 sa Chelsea-vim navijačima. To je najveća glupost. Znam momke sa Chelsea koji su bili, možda su još uvek, pripadnici Combat 18, ali to su pojedinci. Ti fudbalski zvaničnici koji seru kako je engleski fudbal zatrovan na rasnoj osnovi su idioti koji bi trebali da skoknu do istočne Evrope i vide desno orjentisane skinheade na tribinama, istaknute zastave i obeležja sa rasističkim oznakama, pa da onda pričaju o rasizmu u Engleskoj. Ja sam bio u istočnoj Evropi više puta kada su igrali Chelsea i Engleska i uverio sam se u to. Još jedna stvar koja me nervira je himna. Pogledajte ragbi. Igrači uvek pevaju himnu sa ponosom. Imam utisak da hoće da nadglasaju ceo stadion. I navijači je uvek pevaju sa ponosom. A šta reći o fudbalerima? Foliranti, ne znaju jebene reči. Oni ne pevaju himnu. Neverovatno. To je ponižavajuće.
Uvek kažem, budi ponosan na ono šta si i odakle si. To je neki minimum.
*Koliko godina zabrane ulaska na stadione si dobio?
J.M.: Maksimum što je nekada neko dobio je 10 godina zabrane. Ja sam dobio 20. Kada su me pustili iz zatvora smanjili su mi kaznu na osam godina. To znači da svaki put kada Chelsea ili reprenzetacija igraju negde preko ja moram da odnesem pasoš u policiju pet dana ranije. Na dan prvenstvene utakmice Chelsea takođe moram da se pojavim u najbližoj stanici i potpišem nekakve papire. Po izlasku iz zatvora kada sam se prvi put pojavio u stanici jedan pandur je onako sav oduševljen što me vidi rekao: “Jeli to čuveni Jason Marriner? Ti pratiš Chelsea, zar ne? “Ja ne pratim nikoga, majmune, imam zabranu!”, odgovorio sam mu. Voleo bih da mogu da se žalim društvu za ljudska prava, ali njih boli ona stvar za navijače. Jedino što mi je krivo je to što nas svi tretiraju kao stoku. Gore nego pedofile, seksualne manijake, razbojnike…
*Svaka poznata huliganska ekipa imala je policajce koji su bili zaduženi da se bave njima. Možeš li ispričati neku kraću priču vezanu za njih?
J.M.: Svi ti panduri su dvostruke ličnosti. Sećam se, ne tako davno okupili smo se u jednom pabu u iščekivanju protivničkih navijača. Bilo je vreme uoči Božića. U nekom momentu ušla su dva lika u pab, prišli su našem stolu i ostavili čestitku sa natpisom “Svim Headhuntersima srećan Božić želi policijaska stanica Fulham!” To je bio njihov odgovor na naše razglednice (“voleli bi smo da ste sa nama”, “lepo je odmoriti se od vas”…) koje smo im uvek slali iz svih mesta u inostranstvu gde je igrao Chelsea ili reprenzetacija. Uoči utakmice protiv Leedsa kada sam izašao iz zatvora, sedeo sam u pabu sa drugarima, kada mi je prišao jedan od pandura u civilu. Bio je nov. “Pozdrav Jason, šta ima, znaš li šta se sprema danas?”, upitao me je cinično. “To bih ja trebao da pitam tebe, to je tvoj posao. Ti si u ovoj priči a ne ja”, odgovorio sam mu.
*Za kraj. Kada bi sreo Donala MacIntyrea, šta bi mu rekao?
J.M.: Ništa. Samo bih se nasmejao. Ne mora da se boji eventualnog susreta sa mnom. Mnogi ljudi mi danas kažu: “kladim se da bi ga ubio da ga vidiš?!”, a ja im odgovorim da me MacIntyre ne zanima. Ne razmišljam o njemu. Koga zabole za njega? Ako je ponosan na ono što je uradio to je njegovo.