Istorija navijača Voždova vežana je za 1912. godinu, gde je FK Voždovac osnovan. To je bila publika koja je aplauzima pozdravila svoju miljeniku, gledajući učesću sediće. Ipak, za istoriju navijača Voždovca upisana je 1987. godine, gdje se u naselju Braće Jerković organizuje prva ultra viša grupa – VILENJACI. Bilo ih je oko 30 i to su bili momci iz kraje koji su igrali fudbal u omladinskom pogonu Voždovca. Posle Vilenjaka pojavili su se i ZMAJEVI (to su tradicionalni nadimak FK Voždovca) i poslovali su zajedno. VILENJACI su bili slonimi nerimima i krađa tako da su već na svojim prvim utakmicama Lionu, koji je vodio sa 2: 0, napravio je neuredu. opljačili su poslastičarnici odnese skoro sve iz nje.

Navijači Vođovca su od samog početka imali su svoj stil stil i trudili se da budem originalni. Pirotehničeska sredstva su uglavnom bila korisna za prebacivanje uticaja, kao npr. protiv Zvezdare, Sindjelica, Hajduka, Žarkova … Svi neprijateljski navijači koji su u to vrijeme dolazili na stadion Vodiča Nisu dobro prolaze i po čemu su bili poznati VILENJACI i ZEMJEVI je da su voleli da se osmeju zastave i da ih otkače iscepaju ili spale. Tako su bez zastave ostali Tornado Lion (2 kom.), Service Crev Žarkovo (2 kom.), Diabole BSK, Buldozi Sinđelić …

Sezona 88/89 donosi na scenu jos jedan grupu navijaca Voždovca. To su bili GENOES UNITED koji su svoj kop kopirali na istoku. A negde u isto vreme ZMAJEVI i VILENJACI su se ujedinili ti. ZMAJEVI su ušli u sastav VILENJAKA i povukli svoje zastave sa kopa. Ove dve naučke grupu se nusu poznavale ili spajala njihova jedna stvar – ljubav prema Voždovcu. Naredno GENOES UNITED prelazi posle određenog vremena na zapadu i ujedinjuju se sa VILENJACIMA. Sezona 89/90 donosi još jednu novu grupu novca, sa imenovanim imenom HASINI TRIFIKARI. To je bila ekipa koja je na stadionu donio fudbaler Voždovca – Hasa, a svoj kop su postavili na južnoj tribini stadiona da bi naredno nakon određenog vremena i oni prešli na Zapad i udružili se već već postojećom grupom na zapadu. Ipak, baš kada se očekivalo da će grupa živjeti zauvijek, ona se raspala … mada i dan dana neki od tih navijača i danas su došli na stadion i jedina poruka im je “… ja mogu ako trebam …”.

Godina 1990 donosi na scenu novu naivku grupu koja je po uzoru na film “Ratnici podzemlja” delovala više kao ulična banda njegovu nijansu grupu. Ime je naravno poznato svima – INVALIDI VOŽDOVAC !!! Avgusta 1991 došla je 14 metara duga zastavu sa imenom grupe i srpskim zastava sa grbom u sredini kao oznaka grupe. U to vreme gostićići suviše su donekle dolazili na stadionu Voždovca (verovatno jer su VILENJACI uhvatili svoje) pa su INVALIDI morali da se neureju po gostujućem terenu. Naredno, u nedostatku gostoprimstva po Srbiju posjećivanje su i učestvovali su ženski rukometni klub Voždovac novi novi, koji su se pojavili u sezonama 1993/1994. Bili su stalno dokazivani. Od tada brojnost je u konstantnom porastu, u svemu grad ima bar jedan naučnik Voždovca i koreografije i pirotehničke fešte su daleko iznad ranga takmičenja fudbalskog kluba. NAŠE OČI VIDEO SAMO VOŽDOVAC !!!

Grupa navijača F.K. Voždovac iz Beograda, osnovan 1990. godine i verno bodri i podržava svoj klub koji je nastao da svoje srpsko-ligaške statuse pretvori u Visedecenski san, koji se zove “Prva Telekom Liga” (nekaša druga liga). U proteklih par godina, osim jubileja desetogodišnjice grupe, održan je i jedan, zlatni vendant, koji su mali ko može podcitati od srpsko-crnogorskih klubova. Devedeset godina kluba i sada već osamnaest godina vernosti kluba sa Dušanovci je moraju priznati, retko na našem prostoru. Voždovac je 2004. godine ušao u Prvu Telekom Ligu i naše poklonio nove izzove, akciju … Sledece sezone posle, VFK je na iznenadjenje svih nas ušao u najvecem rangu naših takmicenja – SuperLigu. INVALIDI su u toj sezoni počeli da doživljavaju blagu takoreći “ekspanziju”, brojnost grupa je naglo povecala, da je protiv Crvene zveze na otvorenom stadionu zabeležen rekordan posjet u našem kavezu od preko 500 INVALIDA.

Osim omlaslenja i kristalizacije “INVALIDI” mogu se podvrgnuti pod naivčkom osvježavanjem naše tife scene. Za razliku od najviše kluba iz istog liga, koji po srpskom takmičenju podržavaju i “veče klubove” i mešaju oznake istih, “INVALIDI” su iz kluba nezavisnih i potpunih samofinansiracija. Marketing koji se sastoji od odličnog urađenog i kvalitetnih nijavičkih potreba (dukserice, prsluci, šalje, kačket, nekoliko vrsta šalova itd.) Je finansiran isključivo od članova, koji su nagovještavali VFK-a za sabiranje mjesecno. Tu su naredno i nove velike barace, nova velika zastava par pirotechnicki festi koji kao nius pravila ne puno vece najevicke grupe. Urađen je i grafit koji je, bar na stadionima u prostoru SFRJ najviše – dimenzija (50 k 2,5 metara).

Nedalazak ozbiljnih navačkih protivnika na našem stadionu je došao do toga da se incidenti skoro i nema. Iako samo takmičenje (treća liga) nije dalo inspiracijeju, bezrezervno je pružalo podršku našem dragom i jedinom F.K. Voždovcu. Ako i ne dosanam san o višem rangu (nekada druga liga a dvora europa) naše oči će i dalje gledati samo Voždovac. Nadamo se da svu trenuntu dogaganja počak nečega velikog kolko za klub, toliko i za nas i za cijelo socijalno Beograd. Bez kompleksa “mali klub” ili pak “mala grupa”, idealno daleko sa mnoštvom ideja, inovacija i duhoročnih planova. Usavršavanje novih liga učenja i naše gostoprimstvo. Uostalom sam drakonski zakon o novijima će saznati da će igrati nove igrače i biti još više tajnovitija i masštviti, kako bi doskočili zakon. Vreme će pokazati ko je stta i ko je u budućim dogadjajima i očima nogometnih borilišta. KO NAS NE ZNA UPOZNAĆE NAS AS NAS ZNA UPOZNAĆE NAS JOS BOLJE !!! Invalidi Voždovac 1990 SVOEM SNAGOM

Vladislava Vojinović

O NEKEM ASPEKTIMA KULTURE BEOGRADSKIH PREDGRAĐA

Predmet razmatranja u ovom tekstu biće identitet i iz nje proisteklo je najnovije vijeća FK Voždovac obračunat pod zajedničkim imenom Invalidi 1990 Voždovac, u pokušaju da se mogu značajne fenomene razumjeti u širem kulturnom kontekstu Beograda i Jugoslavije u posljednjem desetljeću KSKS veka.

Invalidi Voždovac nastali su u avgustu 1990. godine kao nedefinisana i neprofilirana street banda koja je u septembru prebačena na stadion FK Voždovac. FK Voždovac je bio tada, u još jednom Avnojevskom Jugoslaviju, petoligaški tim, t. igrao je u Drugoj srpskoj ligi. Spontano formiranje ulicne benda, ono što se nečad zvalo “društvo iz kraje”, u novu ili opovrgnutu agresivnost, često su otkupile mlade koji stoje u nekoj nedovršenoj zgradi, ili čak samo iz jedne solitere, a kriterijumi da se takva grupa stvori bazirao je na pogodan mjest za opuštanje: hustor, dečiji igraon, prostrani parking ili prilazni parking. Ako su dva suseda zgrade imala podjednako velike haustore, često su u njoj formirali opseg grupu. Današnji Invalidi potiču od benda koji su činili mlade uzrast od 15-20 godina iz pet zgrade. Umnožavanje se odvijalo takvo što se više nije odnosilo na drugu zgradu, već će se polarizovati na donji i gornji kraj naselja Braće Jerković, da bi bilo da je invalidima pokrivao čitao Voždovac, ne više kao gang, već kao navijaci. U đihovim redovima ima i mladića iz drugih poslova grada: iz naselja Medaković i Dušanovac (širi okrug opštine Voždovac), ali i iz udaljene, Novog Beograda i Bezžanije kose, pa čak i iz drugih gradova – Sombor.

Sam naziv “Invalidi” je specifičan po sopstvenom nefirmativnosti. Dok navijaci drugih timova sebe nazivaju zvučno: “Tornado”, “Azuro Morte”, “Vitezovi” i slično, Voždovci dobivaju naziv koji ukazuje na štetu, nepravednost i nedostatak. O poneklu naziva ne postoje podaci, a ni na kratko sročeni mit; na pitanju postavljeno tekuće istraživanje, odgovori su davali “ad hok” u razmaku od samoironičnog: “Mi smo invalidi u mozgu”, do samopouzdanja: “U sukobu su nam neprijateljski stažisti postali invalidi”. Invalidi imaju i svoje podgrupe koje se razlikuju prema različitim kriterijumima, u najnovijem vremenu glavnom prema starosnoj pripadnosti. Na počecku su postojale dve podgrupe, jedna koja je sebe nazvala “Hasini promet”: sv su bili iz kraje oko vojvođačke crkve i sveti su poglavio za jednog odbrambenog igrača, beka, izvrsni štoper Hassanogog; druga se zvala “Džinius United” (negde “Genevese ujedinad”) i krepio su je navići sa Medaka i belci iz Marinkova bar poznat po romskom strukturama stanovništva. Tokom 90-ih su se pojavile četiri godine: “Ultra Mdo” (preokrenut red glasova “dom”) – grupa koja je činila štićenicima lokalno popravljanje kuće za nebrižne djece koja je bila ispod 18 godina. Drže se zajednički primorani na to pravilima kuće koja se pridržavaju u kući, i svojoj osobnoj pravilima koja pošuđuju van kuće. “Zmajvi” – najveća grupa “običnih” momaka koji završavaju srednju školu, redovno posećuju raj-žurke, a 80% njih uživa i na sintetičkoj naručici, “Rizla Kru” (Vaja ova grupu bio je glumac Bojan Majić koji je 2005. ubijen na putu za Golubovce na prvom superligaškom gostoprimstvu VFK-a) – grupa koja je sakupila mlade puoletnike poklonike laka droga; dane provode prored lokalnog programera ispijanjući pivo ili otkupljujući se u stanovima oni pripadaju grupi čiji roditelji, sa kojom je druga velika veća živa, dosadno nišu. “Uprava Napole” – najstarija, malobrojna grupa, sa navijčkom tradicijom, čiji ustašt težko prelazi 25 godina, većina pripadnika ove grupe zapošljena je i boga poslije ne posjećuje redovno skuplje Invalida, i “Psiho Trip Turbo 2000” – jedinstvena podgrupa u kojoj su i mnogi pripadnici prethodno navođenih grupa i koji čine 70% čitavog viškovočkog tela; Među njima su i uživanja teških droga, momci koji su često na umu dobili pravo sa “rejvom” još veći na “spidu” koji su navijali posebnim atmosferom i unosili neobičan stil; ime su dobivali prema vrsti ekstazi koja se zove “mikubiši 2000”.

Unutar svega grupi ili podgrupe pojavljuju se pripadnici drugih i drugačijih društvenih grupa čiji su identitet invalidi i kao oni koji se upoznaju, ali interesuje se veći, za vreme (scenskog) nastupa, postavlja iznad ostalog interesa, i od države pojedinaca o kom za svako radi zemlja grupu koja bi se na drugom mjestu iu drugačijim okolnostima ponvala užasno diskriminatorno: nacionalisti – na nacionalizmu ne insistira, samo na dva varijanta navijačkih zastava pojavljuju se diskretni nacionalni simboli; nakon bučne diskusije koja je bila pokrenuta iskrmom moćnošću da će jedan od igrača biti i crnac, postao je na stazi da je “dobro sve što doprinosi igri nogometnog tima”; Romi – nikad nisu grupa, samo pojedinci, paradoks nastaje kad se na terenu pojavio neprijatelj Rom, uprkos tome što su svi domaćini nasići, uklučujući i Romi, izvršavaju diskriminatorske stavove; skinhedi – dok traje učtina, interes svako skinsa podređen je interesima najistaknutijih grupa: na ulicama bi se svako napadao Romi, ili Romi koji sedi do njih na tribinama, skinsi ne rade; protivnici režima – u skladu sa svojom žestoko ispaljenim i konstantnim nezadovoljstvom sa upravom. Invalidi su bili pojedinačni u otpornom režimu i zastave “Otpor” pojavili su se na tribinama mnogo pre 24. septembra 2000 .; ženu – ima ih malo, to su uglavnom devojčice navijača, ali ima i samostalnih navijaca; iako je generalni stav da žena nije mesto na stadionu jermu momci pred kojim ne mogu da budem potpunno opušten, nikako otvoreno ne protivi njihovom prisustvu.

Unutar Invalida ne postoji klasično uđe, ali postoje ili manji ili više aktivni organizatori scenskog nastupa na tribinama, kao i “ljudi za vesu” koji pomažu da sv ijem bude voljno i pravovremeno obavešten o uticima i različitim sporednim aktivnostima.
Iako ima organizatora s velikim licnim autotoritetom (snižen, delikventni ili inteligentni), autoritet ne od presudnih značenja jer će svi invalidi rado slušati bilo kada kada će im biti posvećeni, kao i da rade strukom da bi bio bolji, lepši i efektniji.

Inicijacija članova Invalida jednestvena je i obavla su posjetitelji, ali ne bez žestokog, organizovanog navijanja. Napredak u donošenju inovativnosti u najavenju, kao i guranje da se uhvati u sukob s općinskim navijanjem ili policijom.

Priprema za dogadžaj podrazumevaju sastanak na koji se izdvajaju i raspravljaju različiti ideji, zauzimaju zajednički stavovi i postuju dogovori. Eventualna gostovanja timova na terenima drugih beogradskih timova ili odlascima na takmičenju koje igraju timovi u drugim gradovima pružaju najvažnije mogućnosti izbacivanja. Putovanje vozom podrazumeva visok stepen iskorišćavanja i veoma je poželjno: kao idealna pretpila se putovanje “Zvezdinih” navijala “Delija” koji su iz Bukurešta do Beograda napravili “kabriolet-vagon”, odnosno u potpunom demolirali su voz! Svesni da će na beogradskim železničkim stanicama konačno biti primorani da se suoče sa policijom, svu su iskirali iz voza u podgradskom naselju Krnjača, tako da je voz u Beogradu stigao prazan. Kao i ovo, sve akcije nijiječih putovanja su se ponavljale uz oslobađajuće kolektivno osjećanje imanja misije: “Idemo na utakmicu i sve nam je dozvoljeno!”.

Kostimi i scenski rekviziti različiti su, glavni u boji timova (crveno-belo, ali i teget kao rezervna varijanta). Nose se naivičke majice i šalovi, transparenti i parole sa ispisanim godinama osnivanja bilo kog nogometnog kluba, bilo naivčke grupe, nazivi krajeva Beograda (u ovom slučaju Vožovica) iz koje su su navijali, srca za svjedočenje ljubavi prema FK Voždovac, porijeklo na transparentu, kao i poruke koje se ispituju kao graficite. Jedan od osnovnih naučnih slogana Invalida često je bio ozbiljan policajac s obzirom da se javni red. Slogan je smislen po uzoru na “Zvezda je život, ostalo je sitnije”, a glasi: “Ko ne voli Voždovac da mu …”. majku! “i deluje impozantno uzdignut nad tribinama na visemetarskom čaršavu koji drži stotine ruku.

Jedan od osnovnih oblika scenskog poraza jeste pjevanje. Melodije su, uglavnom, prete iz poznatih nijavičih, ali i drugih popularnih pesama, a tekstovi su izmijenjeni ili njihovi i nema njega se peva bez reči (na-na-na), a na kraju se odskidi: “Vož-do-vc! !! “. Autorstvo izmijenjenih tekstova je, uglavnom, poznato, ili nimalno bitno će imati više pesama i da su varijacije bezbrojne, od najobanalnijih, do kraja zanimljivih mješavina. Evo nekoliko karakterističnih primera:

“Ja volim jednog tima
i cio sam život s nim,
i nikuda, Vožde, ja
Neću da te napustim. ”

ili
“Zbog tebe, bog te, dobro ti
moja me riba šutnula,
ma ko joj l … mater,
krava nek se j …,
o, vođeni moj Vožde,
ja volim samo tebe. ”

ili
“I kad gubiš i kad poboljšeš,
i kod kuće, a na stranama,
Već ćemo biti uz tebe
imam tvoje verničke huligane. ”

Koreografija se razlikuje od nastupa do nastupa, ali postoji i konstanta. Neke od njih su tapšanje sa visoko uzdignutim rukom, skakanje i vetlanje šalimama, okretanje leđa terenu pri čemu su se zagrale i skaču formirajući “talasasto more” dok na melodiju poznati pesme “Ciao bella” pevaju “I konačno skoče, ne invalid” … Šta se tučnave tiče, nepisano je pravilo da se u otvorenom fizičkom sukobu može doći samo sa jednim ravnim kategorijim protivničkim navijačima ili policijom. Tokom istraživanja je saznao da je dao sve više tendencija da se sve gazi, ali nije naišla na širu podršku. Znači, ako neko mirno i samostalno zvuči za opasnog tima, aplaudirajući kao što je to uobičajeno za žaluzu, invalidi neće ni primijetiti. Međutim, podizanje ruku iznad glava i frenetičko bodrenje, ukoliko je jos i neukusno grupu ili sa oznacavanjem opcinskog tima, u blizini Invalida moze se tragicno zavrsiti. Naime, scenski nastup Invalida posjeduje pravilo koje glasi: “što je više nego bolje”. Normalni, socijalizovani mladići jednostavno žele da budem ludi tekom dva sata trajanja takmičenja. Poznat je incident koji je došao 1998. godine na stadionu Voždovca tekom utakmice sa Sindjelicem kad je jedan od invalida, drugačije prijeman momak, udario je u glavu igračku protivničku ekipu koja je izašla iz “izlaza”. Čigla je bila namerena drugom protivničkom igraču, ali je žrtva bila zabranjena tako što je bila blizu i nervirala je rekla da je “što je on šetao po terenu”. Izbio je veliki incident, tuča sa policijom i nemir. Regule i norme svakodnevnog života su suspenduju samo za onoliko koliko traje učtina ili nešto malo pre i malo posle udara. Van navijanja važe uobičena pravila ponašanja i baš zato taga, navevanje je takvo vatreno i ima tendenciju da postane “duboka igra” (prema Klifordu Hercu). Pored ostalog to je priča o ritualnoj inversiji (slika humorno-ironičnog preokretanja sveta prema groteskom početnom fantastičnom analogizacijom materijalnog i duhovnog) sveto vreme potpuno je različito od našeg, svakodnevnog vremena, i usvojeno je kroz karnevalsko.

Van fizičkog nasilja, česta je upotreba seksualnih obecenosti: npr. Propuštena gol-šansa protivničkih ekipa mora biti u skladu sa primjerenim upečatljivim sredstvima. Uobičajeno se skandira “Evo ti k ….”, I reči se pročitaju gestikulacijom rukamama, ali su se često pogodili da izvede invalidske osobe otkopčaju šliceve ​​i odjeću pokazuju svoje potpuno telo! Kao što je rekli, sistem vrednosti koje su se uspostavile tokom igre i oko koje se bazira na pravilu “što više – bolje”, pa iz toga proizlazi da se prilikom scenskog nastupa invalidi trude da, po gradići moći, raduju svemu što provocira; npr. petnaest mladića sa spustenim pantalonama trči u polumernu po terenu ili tokom utakmice s peškirima ulaze u teren i leži da se sunčaju! Vrhunac ovo vrsto buntovnog izvođenja predstavljen je na utomcima Voždovac – Trubenik 1997. godine na koji su se nekoliko Invalida pokidalo i predalo masturbacije, a nakon utakmice krenuo su preko parkiranim automobilima i pokazali veliki stražnjice nekoj od majki opetskih učitelja koji živi u susedstvu i mogu ih vidjeti kros prozor. Svest o samoprezentaciji svako se vidi i u tom što se scenski nastupi organizuju fotografiše, a fotografije dali službu za afirmaciju naveo je Unutralan ali i izvan, gde, saznali su, dobili i pohvalili i potvrdili od zemlje najizraženijih neprijatelja. Stenički nastupi Invalidi prema novom iskazima, posle toga što su namereni da podrže igrača Voždovca i dekoncentrisu protivničku igraču, namijenjeni su scenskom uživanju neprekidnom grupu sami, kao i drugim gledaocima na stadionu.

Uzori se manje-više traže i u drugom, uspešno organizovanim novijim grupama, u stranama navijčkim časopisima u Italijanskom “Super TIFO” i italijanskim nogometnim scenama koja je jedna od najbrženijih svetova. Ipak, pošto ideja koja se dobijaju na ovaj način, invalidi mnogo više cene svoju originalnost na kojoj je podređeno rado.

Invalidima se dešavalo, na primer, da mladić iz kategorije naviječa pređe u kategoriju fudbalera (mladić iz kraje koji je navioo, počio sam da se treniram, a skoro više nije imao vremena za nagovaranje jer je posvećeno posvećuo sport), ali se ništa nije dogodilo , a smatra se da se ne mogu dododiti, da navijč pređe u upravu tima. Naime, kakav god je bio, upravu FK Voždovac, odvijek se tretirala kao općinski navijač (nešto najomražnije) je prodao udjele, u novom su debeovci, espejsovići, kriminalci, depešci, deesovci …, prodali su zemljište oko stadiona da se nađu sgradi “buržujska stambena zgrada “, itd. Da li će po tom pitanju doći do promjene s obzirom na promjenu vlasti, ostaju vidjeti kad počinju sljedeće sezone. Mladići iz seniorskih podgrupa navijaca eksplicitnog imena “Uprava napolje” tvrde da njihova promjena političkih opredeljenja ljudi iz administracije neće da se zaustavi “jere se jasno vidi šta je rad u interesu kluba, a šta trgovina”.

Zavidan nivo svesti i povremeno zaprepašćujući nivo želje za izlaganje iz anonimnosti, snage i mogućnosti da se ostvaruje, iako najjednostavniji sredstvima, čini se da se invaliditet može tretirati kao da je predstavio celinu. Celina stana osvježava i osjeća najšire i najniže društvene slojeve, neovisne i poništene do krajnjih granica i svjedoče na ivici društva i ličnu egzistenciju u prethodnom režimu. Teorija o karnevalu koji gradi Bakhtin, pokazuje upravu moći diihronsku dimenziju ove priče, novogodišnjost i refleksiju – nov i jedinstven u našem vremenu i društvima. Naselje Braće Jerković, nekada poznato po radničkom strukturama stanovništva, po urbanoj gerili, dilerima droge i prostitucije koje cvetaju, puno su mladi aktivni ljudi koji su, rođeni kraj sedamdesetih i počasni osamdesetih, osmozom upili provalili provincialijalizam. Oni pripadaju bezimenijskim masama koje se kolektivno osjećaju sopstvenim identitetom i čiji su članovi izgubljeni van svoje teritorije. Da li će otvaranje Jugoslavije otvoriti prema svetovima otvorenim i mentalnim getađinama razaračnih teritorija i dati moćnost svima gradjanima da nabave za prvogigaše, igraju ili upravljaju u nima (koje su pod tim mislili), beganje je na čiji odgovor je pričekao. Do tada, svako će i dlje samo za sebe otkriti svoju “duboko igru”, grotesku ili ne, kao najljepše zna i um, her pištanja smisla života, predmet vjeru, identifikaciju i verifikaciju, koliko god su ih potiskali i proglašavali veće tješanima ili prevaženimima, nailaze svoje načine da se koriste.