Italija, navijači i kriminal: Opasni momci koji kontrolišu igru

Kada je jedan od ključnih aktera u moćnom “ultras” pokretu izvršio samoubistvo prošlog jula, policija je posumnjala ono što se odavno pretpostavljalo – da mafija koristi navijače kako bi ušla u fudbal i prigrabila mastan deo slasnog kolača. Sve se događa u Italiji, ali svake sličnosti sa onim što se događa na Balkanu (ni)su slučajne.

Prošle godine, 7. jula, telo Rafaela Bućija pronađeno je ispod takozvanog “nadvožnjaka samoubistava”. Samo dan ranije intervjuisala ga je policija u toku istrage o povezanosti fudbala i organizovanog kriminala. Nadvožnjak je impresivna građevina koja povezuje Torino i Kuneo, grad 100 kilometara južno ka granici sa Francuskom. Svodovi koji nose autoput iznad reke Stura di Demonte visoki su 45 metara. Na tom istom mestu 2000. godine život je okončao Edoardo, jedini sin Đanija Anjelija (pokojnog vlasnika Fijata i Juventusa).

Bućijevi život i smrt povezali su ga sa porodicom Anjeli. Premda je odrastao u San Severu, gradu 850 kilometara južno od Torina, Bući je bio – poput mnogih južnjaka koji se presele na sever – zagriženi navijač Juventusa. Odrastao je gledajući velikane “stare dame” italijanskog fudbala: Platinija, Bađija, Ravanelija, Vijalija, Del Pjera. Juventus mu je, prema rečima njegovog starog prijatelja, bio “opsesija”.

Kršten je kao Rafaelo, ali su ga svi znali kao Ćića. Bio je skromnog porekla: otac školski domar, a majka domaćica. Bili su posvećeni katolici i – kažu prijatelji – popustljivi. Po svemu sudeći, Bući je bio šarmantna bitanga: vedre naravi, zabavan i trascinatore, prirodni vođa. Pohađao je srednju tehničku školu za knjigovodstvo u kojoj je stekao gomilu prijatelja – bio je izabran za predstavnika učenika, ali je vreme provodio i sa nastavnicima u klađenju.

Čim je napustio školu sredinom devedesetih, preselio se u Torino na severozapad Italije, u Pijemont, dom voljenog Juventusa. Sa svojom savršenom mrežom ulica, uokvirenom sa dve mirne reke i Alpima na severu, grad je zaista impresivan i grandiozan. Odatle su potekli i bonvivani, čuveni po dobrom vinu, čokoladi i aromatičnim pićima (Kampari, Martini i Cinzano).

Bući nije pronašao posao kao knjigovođa, ali je bio energičan i maštovit, te je vrlo brzo sebi otvorio vrata u unosnom svetu prodaje karata. Počeo je da prodaje ulaznice svojim prijateljima. Smatrao je sebe pouzdanim dilerom za svoje ortake, fanatične Juventini. Na fotografijama iz tog perioda, nije izgledao onako opasno i ozbiljno kako su mnogi tapkaroši izgledali: imao je duguljasto, mršavo lice i nestašni osmeh.

Ljubitelji fudbala u Italiji ozloglašeni su zbog svoje grozničave podrške: italijanska reč za fanove, “tifoso”, znači onaj koji ima tifusnu groznicu. Ali Bući je bio uvučen u još vatreniji svet “ultrasa” – čvrsto povezanu zajednicu fanatika, stvorenu ne samo da podržava tim, već i da doprinese poslovnim interesima same grupe.

Prve ultra grupe formirane su kasnih šezdesetih, kada su navijači Milana, Intera, Sampdorije, Torina i Verone oformili bučne, neretko nasilne bande. Prvobitne grupe poticale su iz ekstremne desnice, ili su pak nastajale pod uticajem levičarske gerile i partizanskog bunta (otuda imena “Brigade”, “Fedajin” i “Komando”). Vremenom, kako je huliganstvo poprimalo sve veće razmere, imena ultra grupa su se anglikanizovala – “Fighters”, “Old Lions” i “Boys” – ili još neobuzdanije – “Deranged”, “Out of Our Heads”.

Slike Frančeska Totija, kapitena Rome, okruženog vođama ultrasa dok mu govore da ne sme da nastavi sa igrom, postale su simbol moći koju firme poseduju u italijanskom fudbalu. Dok je koračao nazad ka saigračima, Toti je viknuo menadžeru: “Ako nastavimo, pobiće nas”

Do sredine sedamdesetih, svaki veći klub u Italiji imao je sopstvenu ultra grupu, a samo deceniju kasnije i na desetine istih. Firme su se tokom tog perioda cepale, pregrupisale, preimenovale i obnavljale – a sve sa ciljem da prisvoje centar “curve”. Ovaj deo stadiona, iza gola, tradicionalno je mesto na kome se okupljaju najsiromašniji, ali najodaniji i najvatreniji navijači kluba. “Kurva” je nešto poput uličnog ćoška koji pripada samo jednom dileru – u neprekidnim borbama za prevlast, čak se koriste i sličnim sredstvima: tuče, noževi, pucnjava a neretko sklapaju saveze i poslovne dogovore.

U Italiji postoje 382 ultra grupe, od kojih su neke još uvek eksplicitno političke (40 desničarskih i 20 levičarskih). Pošto je podrška Juventusu pristizala iz čitave zemlje, njihovi ultrasi mnogo su eklektičnijeg sastava nego navijačke grupe bilo kog drugog tima. Bući se uključio u grupu pod imenom Drughi. Ime je izvučeno iz Droogs iz “Paklene pomorandže” – mladi ljudi, poznati po vrlo teatralnoj formi nasilja. Firmin logo, prikazan na zastavama, transparentima, bedževima i kapama, sačinjen je od četiri siluete sa palicama i polucilindrima. U njihovom klubu za privatne članove u Mirafioriju, na tri stanice autobusom od kraja torinskog metroa, centralno mesto zauzima poster Benita Musolinija.

U sportu kojem je svojstvena nelojalnost i igrača i vlasnika, ultrasi sebe pericipiraju kao jedine odane i verne elemente kluba. U svetu bez zemlje i korena, oni nude osećaj pripadnosti. To je, definitvno, dobrim delom uticalo i na Bućija da se priključi ovoj grupi.

Ali, ultrasi su oduvek imali svoju mračnu stranu. U poslednjih pedeset godina skoro su po pravilu bili akteri najstrašnijeg nasilja na tribinama i poslovanja van granica zakona, čak i dilovanja droge.

Ćićo Bući, međutim, nije uviđao tu mračnu stranu. Živeo je životom iz bajke, zarađivao velike svote novca i sklapao prijateljstva na polulegalnoj periferiji Serije A. Kao još štošta u životu Italijana, ni veza između Juventusa i ultrasa nije se temeljila na otvorenoj konfrontaciji, već na tajnom kompromisu. U zamenu za bezbedan stadion koji će pružiti bezuslovnu podršku, Juventus je pomogao ultrasima da zarade milione evra po sezoni, samo na tapkanju karata. Kako je to objasnio Mikel Galaso, advokat koji je zastupao i Juventus i ultra vođe: “Kompromis između Juventusa i ultrasa bio je jednostavno kompromis između zakona i stvarnosti.”

Mada se ultrasi u neku ruku mogu uporediti sa staromodnim engleskim huliganima, oni svoje polje delovanja uzdižu na kvazimilitarističku ravan. Organizuju zasede za svoje protivnike, da bi im oteli zastave. Svoje prisustvo obznanjuju izvođenjem uvežbanih pozdrava i pokreta, uz zastave i skandiranje, bubnjeve i baklje. Svaka firma poseduje sopstvenu uniformu i mesto sastančenja – mahom su to barovi i klubovi, gde se na svakom koraku vidi logo, slogan ili neki drugi simbol. Pre velikog meča, ovi klubovi izgledaju kao banke: ljudi srednjih godina, sa naočarima u obliku polumeseca na nosevima i digitronima u rukama sede u gomili karata i novčanica.

Kada se Ćićo sredinom devedesetih preselio u Torino, činilo se da ultrasi nikada nisu bili moćniji. Mogli su da blokiraju kupovinu igrača ako im se ne bi dopao (antisemitska frakcija ultrasa Udinezea protestovala je protiv klupskih pokušaja da se u tim dovede Izraelac Roni Rozental), ili prodaju onih koji im se ipak jesu svideli – poput tranfera Bepea Sinjorija iz Lacia u Parmu – pretivši bojkotima na stadionu koji bi klub koštali milione.

Paralelno sa jačanjem njihovog uticaja, rastao je i broj ljudi koji su stradali unutar i pored fudbalskih stadiona, od 400 u sezoni 1995-96 na 1.200 u sezoni 1999-2000. Imena “mučenika” nastradalih u nasilnim ispadima ultrasa često su se mogla videti nažvrljana sprejevima po zidovima širom Italije. Bilo je “tribjuta” i članovima ultrasa i običnim navijačima: Klaudio Spanjolo (izboden na putu za utakmicu); Vinćenco Papareli (kog je ubila nautička raketa koju je ispalio jedan od ultrasa i pogodio ga u glavu); Antonio De Falći (navijač Rome ubijen ispred stadiona); Antonio Kuro (poginuo kada je navijač Katanije bacio ručno pravljenu bombu na grupu navijača Mesine); Serđo Erkolano (podlegao povredama 2003).

Ultra etiketa ponekad je predstavljala i pokriće za neofašizam. Kada je holandijski fudbaler Aron Vinter – sin muslimana i Jevrejke – potpisao za Lacio 1992. godine, ispred terena za trening osvanuo je grafit “Vinter Raus”, varijacija na “Juden Raus” iz doba nacizma. Torinovi ultrasi 1997. godine bacili su Marokanca Abdelaha Dumija u reku Po. Jedan od njih imao je psa sa imenom Adolf. Na Dumija, koji nije umeo da pliva, bacili su usisivač i flaše. “Prljavo crno govno,” uzvikivali su napadači dok se utapao.

Grupa Rominih ultrasa 2004. godine izazvala je prekidanje derbija protiv Lacija u četvrtom minutu drugog poluvremena, nakon što se na tribinama raširila glasina da je ispred stadiona policijski auto usmrtio dečaka. Navijači oba tima besno su protestovali protiv policije, iako je nekoliko puta saopšteno da se ništa slično nije dogodilo.

Slike Frančeska Totija, kapitena Rome, okruženog vođama ultrasa dok mu govore da ne sme da nastavi sa igrom, postale su simbol moći koju firme poseduju u italijanskom fudbalu. Dok je koračao nazad ka saigračima, Toti je viknuo menadžeru: “Ako nastavimo, pobiće nas.”

Neki od onih koji pripadaju svetu ultrasa čak ni nisu navijači, niti ljubitelji fudbala, već obični sitni kriminalci koji se nadaju da će lako zaraditi koji dinar. U telefonskom pozivu koji je policija nedavno usnimila tokom istrage o povezanosti ultrasa i organizovanog kriminala, jednog od ultrasa prijatelj pita hoće li ići u nedelju na stadion. “Ako bude neke love, da,” odgovorio je. “Zašto bi me u suprotnom bolelo dupe?”

Postoje čak i priče o ultrasima koji su prelazili iz tima u tim, ne kao navijači, već iz pragmatičnih razloga. Ali, kada je o Bućiju reč, njega niko nije mogao da optuži ni za šta drugo osim za bezuslovnu odanost Juventusu i grupi Drughi. Prodavanje karata toliko mu je dobro išlo da je čak zaradio zlatnu zvezdicu na drvenoj gredi u klubu: “R Bući” pisalo je. Bio je na svakoj utakmici. Čak je upravo on vodio skandiranje navijača s megafonom u rukama.

Bući je, 2004. godine, upoznao Gabrijelu, ženu iz Kunea. Venčali su se i dobili sina. Živeli su u Bejneteu, selu nadomak Kunea, mestu čudne mešavine rustike i industrijalnog. Krave pasu između kuća, u daljini se vide Alpi, a nasuprot Bućijeve kuće je skladište za reciklažu metala i na obližnoj raskrsnici prostitutke u minisuknjama sede pokraj polja kukuruza.

Bući je redovno putovao iz Bejnetea u Torino, sat vremena severoistočno, gde je imao stančić u blizini Juventusovog stadiona. Telefon bi danonoćno zvonio, ljudi su molili za karte.

Bući je možda zaista bio prvi kome se treba obratiti za kartu, ali nikada nije bio Prvi. Tu ulogu imao je Dino Moćola, vođa frakcije Drughi, koji je u zatvoru proveo 20 godina zbog oružane pljačke i ubistva policajca. Malo je ljudi uspelo da se približi ozloglašenom Moćoli: nakon što je oslobođen iz zatvora u februaru 2005. godine, bilo mu je zabranjeno da posećuje utakmice, pa njegovih slika sa tribina nema, za razliku od drugih vođa ultrasa – osim one iz 1989. godine dok ga hapse. Izvor iz Torinovog tima otkrio je da Moćola telefon nije koristio godinama. Čak ni njegovi advokati, kažu, nisu znali kako da stupe u kontakt sa njim. Ali njegova ozloglašenost bila je dovoljno velika da, nakon što je odslužio kaznu, pripadnici protivničkog tabora, iz jedne od Rominih grupa ultrasa na Juventusovom stadionu drže transparent: “Ciao Dino. Bentornato” (“Ćao, Dino. Dobrodošao nazad.”)

Drughi su, dok je Moćola bio u zatvoru, postali marginalizovani, skrajnuti sa centra na obode “kurve”.

“Nadmoć na ‘kurvi’ vredna je zlata,” pisao je neki novinar tada. “To znači da ste posrednik kluba. To donosi besplatne karte, usluge i plaćena putovanja.”

Ali kada je Moćola izašao iz zatvora, počeli su sa ponovnim uspostavljanjem dominacije. U aprilu 2005. godine, izboden je ultras iz protivničke Juventusove grupe “Fighters”. Pretpostavljalo se da ga je ubio pripadnik Drughih. Smrtno neprijateljstvo koje je tada otpočelo između ovih grupa trajalo je više od godinu dana: na leto 2006, izbodena su dvojica Drugija (uključujući Moćolu), a 50 navijača uhapšeno je u sukobu između različitih Juventusovih grupa ultrasa. Do tada, pod Moćolinim vođstvom, moć se već bila preraspodelila: Drughi su bili “top dogs”. “Fighters” su se isfrakcionisali i spojili sa nekiliko druih grupa, a Mocciola je potvrdio svoju titulu neospornog kralja curve.

Neki od onih koji pripadaju svetu ultrasa čak ni nisu navijači, niti ljubitelji fudbala, već obični sitni kriminalci koji se nadaju da će lako zaraditi koji dinar. U telefonskom pozivu koji je policija nedavno usnimila tokom istrage o povezanosti ultrasa i organizovanog kriminala, jednog od ultrasa prijatelj pita hoće li ići u nedelju na stadion. “Ako bude neke love, da,” odgovorio je. “Zašto bi me u suprotnom bolelo dupe?”

Pošto mu je zabranjeno da prisustvuje utakmicama, Moćoli je bio potreban zamenik da komanduje tribinama i održava vezu sa klubom. Bući je poznavao sve, a zahvaljujući srednjoškolskom obrazovanju, imao je kliker za brojeve. Bio je blizak sa osobljem Juventusa, toliko da je umeo i da prespava kod Stefana Merule, šefa klupskog odseka za prodaju karata. Bio je savršen kandidat.

Bućiju je krenulo. Bio je jednako blizak s klubom i sa njegovim navijačima. Imao je siguran izvor prihoda i porodicu. “Kada se Ćićo vratio na jug”, ispričao je Bućijev prijatelj, “stalno je pričao o Gabrijeli i svom sinu, i pokazivao nam fotografije.”

Ali nije dugo trajalo. Nakon godina muževljevog haotičnog poslovanja i noćnih jurnjava u Torino, Bućijevoj ženi je dozlogrdilo. Retko je bio kući i, prema rečima Gabrijeline sestre, neprestano su se svađali oko toga je li on preterano razmazio sina. Gabrijeli se nimalo nije dopadalo da Bući vodi dečaka u grad i dovede ga kući tek pred zoru. Razveli su se 2011, ali su ostali u relativno dobrim odnosima. Bući je kupio manji stan u Margariti, susednom selu sa omanjim zamkom i crkvom od cigle boje rđe.

Njegova pozicija posrednika između legalnog i kriminalnog sveta takođe je postajala sve nezgodnija. Mladi policajac Filipo Raciti 2007. godine ubijen je u sukobu policije i navijača Katanije.

Racitijevo ubistvo konačno je ubedilo italijanske političare da je krajnje vreme da se suprotstave nasilnim fudbalskim navijačima. Sve utakmice odložene su za nedelju dana. Preduzete su striktne mere protiv ultrasa, uključujući i zabranu baklji, megafona i bubnjeva. Transparente je, pre iznošenja na tribine, morao da odobri klub. Svuda su raspoređena oklopna vozila i sigurnosne kamere.

Juventus je naročito imao razloga da pozdravi zaustavljanje nasilja. Klub samo što je od grada otkupio Stadio delle Alpi, sa planom da na njegovom mestu sagradi novi stadion sa 41.000 mesta, što bi ga načinilo jednim od samo tri kluba Serije A koji bi imao sopstveni stadion, i to u svom vlasništvu. Prihodi bi bili enormno veliki, a pošto je u igri toliko novca, poslednja stvar koju je klupska hijerarhija želela bila je da klub bude kažnjen zbog ponašanja ultrasa.

Viši ešaloni Juventusa morali su da pronađu kompromis sa zagriženim navijačima. Taj kompromis kasnije je postao predmet policijske istrage: kada su ga intervjuisali u julu ove godine, šef klupske prodaje karata, Stefano Merula, priznao je da je klub sve vođe ultrasa kroz agenciju Akena snabdevao stotinama karata na dan utakmice, u zamenu za lepo ponašanje. Ovo je, jasno, bilo kršenje pravila koje je podrazumevalo da se nijednom pojedincu ne može prodati više od četiri karte.

Juventus je odlučno poricao bilo kakve prestupe. U saopštenju kluba za Gardijan pisalo je: “Nijedan rukovodilac niti bilo koji zaposleni Juventusa nije pod istragom, a svi koje su sudske vlasti pozvale, saslušani su u svojstvu svedoka. Takođe je važno napomenuti da je Juventus oduvek u potpunosti sarađivao sa svim institucijama za sprovođenje zakona.”

Karte na dam utakmice bile su manje važni deo tog kompromisa. Prava stvar bile su sezonske karte. Na početku svake sezone, vojnik iz jedne od firmi ultrasa po gradu bi skupio lične karte da bi se napravili duplikati. Onda bi fotokopirao stotine tih ličnih karata i pomoću njih kupio gomilu sezonskih karata od Juventusa. Pošto oni koji kupe karte obično nemaju u planu da utakmice i posećuju, iznajmljuju ih iz utakmice u utakmicu onome ko ponudi najviše novca. (Jedino je bilo potrebno da obezbeđenje na kapijama ne primeti razliku između imena onoga ko ulazi i onoga na čije se ime vodi sezonska karta. A kako su kombiji puni ultrasa večito bili parkirani ispred Curve Sud, naravno da niko nije primećivao.)

U potresnom priznanju policiji godinama kasnije, Merula je izjavio da je znao da su ultrasi “imali posao” sa tim kartama. “Kompromis je,” rekao je, “bio dobro rešenje za sve.” Juventus je dobio energični stadion, ovog puta bezbedan, i osvojio pet uzastopnih šampionata između 2011. i 2016. godine. Porodica Anjeli – delom zbog posedovanja gradskih novina, La Stampe – i dalje je smatrana kvazikraljevskom porodicom Torina. U međuvremenu, one najmoćnije ultra firme ostvarivale su ozbiljne profite, bez ikakvih nesuglasica.

Sa po 300 dnevnih karata, 300 sezonskih, svaka po prosečnoj ceni od 50 evra po utakmici, sa 30 mečeva po sezoni, svaka od ultra bandi dostizala bi zaradu od oko milion evra godišnje. Dobra lova za malo rizika (tapkanje karata ne smatra se kriminalnim delom pod italijanskim zakonom, samo kao “illecito amministrativo” – administrativni prekršaj koji se sankcioniše novčanom kaznom). Nije čudo da je Bući uvek imao spreman novac. Nije čudo ni da su razne familije mafije bacile oko na ultrase Juventusa.

U posleratnom periodu, da bi se umanjila moć mafije na jugu Italije, ustalila se praksa da se njeni najgori delovi izmeste sa domaće teritorije na mnogo stroži sever, daleko od kriminalnih veza. Otpočeta 1956. godine, ova politika nazvana je “soggiorno obbligato” – “prinudni boravak”. Umesto da se mafija ukloni sa juga, ova mera samo je izvezla na sever.

Kalabrijska mafija – poznata kao ‘Ndrangeta – iz oblasti koja čini prst italijanske “čizme”, pokazala se mnogo veštijom nego bilo koja druga u osvajanju severne Italije. Počevši sa preprodajom lažnog bergamota (pravi se dobija iz pomorandži koje se uzgajaju u Kalabriji i koristi se za pripremu Earl Grey čaja), ‘Ndrangeta je svoj biznis proširila i na sever: zelenašenje, iznuđivanje, ilegalno kockanje, izgradnja kartela i trgovina drogom. Pijemont, na međi sa Francuskom i Švajcarskom, bio je industrijsko središte Italije i magnet za kalabrijsku mafiju.

Do 2013. godine, antimafijski istražitelji naročito su se zainteresovali za dvojicu Kalabrijaca: Saverija Dominela i njegovog sina Rokoa. Dominelijevi su osumnjičeni da su deo moćnog Rozarno klana koji se bavio iznuđivanjem u gradićima između Torina i Milana. Istražitelji su verovali da su Dominelijevi takođe umešani i u poslove sa noćnim klubovima i narkoticima. Otac, Saverio, bio je stara škola, nezgodan tip, ali Roko je često opisivan kao garbato – “miran” ili “blagonaklon”.

Iz snimljenih razgovora na proleće te godine, istražitelji su došli do saznanja da je porodica Dominelo planirala da uđe u biznis sa kartama u Torinu i da oformi sopstvenu ultra grupu pod imenom “Gobbi” (ili “grbavci”, po nadimku navijača Juventusa). Saverio i Roko Dominelo znali su da moraju da budu vrlo pažljivi, te da im je potrebno odobrenje drugih ultra grupa. “Ako je tanjir okrugao,” snimljeno je kako Saverio Dominelo govori, “biće isečen na pet delova.” Starinski spartizione: deljenje profita među različitim kartelima.

Polako se pročulo o novoj ultra grupi. Vođa “Vikinga”, pokeraš za koga se znalo da ima sicilijanske veze, dao je svoj pristanak. Iz ‘Ndrangetinog uporišta na jugu takođe je stigla saglasnost. Čovek koji je predvodio novu ultra grupu bio je pod policijskim nadzorom, a preko telefona se hvalio kako ima podršku mafije: “Pokrivena su nam leđa, imamo sve tipove koji se računaju. Šta dođavola više hoćete?”

Prvi čovek grupe Drughis, Dino Moćola, 20. aprila 2013. godine sastao se sa Dominelijevima i njihovim saradnicima. Dominelijevi su pristigli u Fijatu 500, razmećući se skromnošću, a Moćola se dovezao u BMW-u. Otišli su u kafe u selo Montanagro i zadržali se skoro dva sata. Policijski uređaj za prisluškivanje sakriven u jednom od Dominelijevih automobila snimio je njegove ljude kako pričaju o tome koliko je nova firma “Gobbi” moćna: “Čast je sedeti za stolom sa Dinom… Niko ne sme da te pipne. Onda si broj jedan. Možeš da pogaziš i zakon ako se neko ponaša kako ne bi trebalo.” Narednog dana, na utakmici protiv Milana 21. aprila 2013. godine, nova grupa predstavila se ogromnim transparentom na stadionu: “Gobbi”.

Širom Italije, obnavljala se slava ultrasa. Popularnost firmi doživela je procvat među navijačima, a izostanak političke volje značio je da njihov uticaj neće podrivati vlast. Utakmica za opstanak 2012. godine protiv Sijene zaustavljena je na 45 minuta kada je ultra grupa Đenove bacala pirothenička sredstva na teren i urlala na igrače da skinu svoje boje, odnosno crveno-plave majice, od sramote jer su gubili sa 4:0. Svi su, sem jednog, poslušno skinuli majice. Druge utakmice su prekidane zbog revolta navijača. Na utakmici italijanske treće lige, Lega Pro, 2013. godine između Salernitane i Noćerine, čijim je ultrasima zabranjeno prisustvo na utakmicama, pet igrača iste Nocerine prijavilo je povredu u znak protesta; utakmica je morala da bude prekinuta.

Roko Dominelo brzo je postao uticajan među zvaničnicima Juventusa i među različitim ultra grupama. Upoznao se sa Stefanom Merulom, postao je i blizak prijatelj Juventosovog šefa bezbednosti, Alesandra D'Anđela, a do 2013. godine već mu je izdavao naređenja. Kada je D'Anđelo rekao Domineliju da je raspodela karata suparničkih Vikinga značajno smanjena, Dominelo mu je odgovorio: “Kao što sam i naložio.” Često je govorio i da ga se ljudi plaše.

Juventus nije učinio ništa da zaustavi Dominelov uspon. U januaru 2014, jedan Švajcarac žalio se klubu kako je kartu čija je zvanična vrednost 140 evra platio 620. Unutrašnje provere koje je klub obavio dokazale su da je kartu Dominelu obezbedio D'Anđelo. Merula je počeo da sumnja u Dominela. “Ne znam kakav posao vodi, ne znam ni koliko uticaja ima,” rekao je Merula u telefonskom razgovoru sa drugim pripadnikom ultrasa. Dominelo je bio, kako je Merula rekao, “misteriozno moćan” – kod za mafiozu. A ipak, uprkos svim strahovima, samo nedelju dana nakon što se navijač iz Švajcarske požalio klubu, D'Anđelo je rekao Dominelu da bi trebalo da pronađu način da mu drugačije dobavljaju ulaznice, koristeći “drugačiji kod”.

Kada se pogledaju transkripti D'Anđelovih telefonskih razgovora, i više je nego jasno da je igrao van svoje lige. Uživao je u druženju sa ultrasima i ostajao ravnodušan na njihove prljave dilove. Izvor iz Torina rekao je da je “došlo do greške u prosuđivanju (menadžmenta Juventusa). Mislili su da će moći da se izbore sa tim.” Jedan sudija kasnije je zapisao da su D'Anđelo i Juventus delali sa “potčinjenošću” u odnosu na Rokoa Dominela. Deo problema ležao je, kao što to inače biva u Italiji, u nepotističkom sistemu koji je prednost davao prijateljima i rođacima umesto profesionalcima. D'Anđelov otac bio je šofer Umberta Anjelija, a Andrea Anjeli (sada predsednik Juventusa) bio mu je prijatelj iz detinjstva.

U 2014, ultras su postali još veći problem. Moćola je na proleće te godine pozvao na navijački štrajk povodom derbija Juventus-Torino, da bi demonstrirao moć klupskoj hijerarhiji: želeo je da Drughi dobiju još karata po nižoj ceni. D'Anđelo je godinama posezao za Bućijevom pomoći kada je trebalo postići kompromis između Juventusa i ultra grupa, ali ovog puta, umesto Bućija pozvao je Rokoa Dominela: “Želim da vi (ultras) budete mirni, da mi (Juventus) budemo mirni, i putovaćemo zajedno.” Bilo je očigledno da je Bućijev uticaj počeo da opada.

Andrea Puntorno iz Torina, uhapšen je za švercovanje heroina sa Sicilije i iz Albanije. Puntorno je bio vođa još jedne od Juventusovih ultra grupa, “Bravi Ragazzi”. Između 2004. i 2011. godine, Puntorno je prijavio prihode od samo 2.600 evra godišnje, a posedovao je kuću, automobil i motocikl. Puntornovo hapšenje predstavljalo je, sudija je kasnije pisao, prvi dokaz “opasnih i zabrinjavajućih veza između ultrasa i pripadnika mafije”

Finale Kupa Italije 3. maja iste 2014, između Napolija i Fiorentine, upropastio je nasilni sukob pred početak utakmice. Fašista iz redova Rominih ultrasa ustrelio je trojicu navijača Napulja, od kojih je jedan kasnije preminuo. Napuljska ultra grupa toliko se razjarila, da narednih pola sata nisu dozvolili da utakmica počne. Njihov vođa, Đeni a’ Karonja (Đeni Svinja) ponosno je nosio crnu majicu na kojoj je ispisan zahtev za oslobađanje čoveka koji je 2007. godine ubio policajca Racitija.

Istražitelji su 25. novembra 2014. godine napravili značajan pomak u istrazi veza između ultrasa i organizovanog kriminala. Andrea Puntorno, tridesetdevetogodišnjak iz Torina, uhapšen je za švercovanje heroina sa Sicilije i Albanije. Puntorno je bio vođa još jedne od Juventusovih ultra grupa, “Bravi Ragazzi”. Između 2004. i 2011. godine, Puntorno je prijavio prihode od samo 2.600 evra godišnje, a posedovao je kuću, automobil i motocikl. “Dobre momke” već je bio loš glas: 19. decembra 2011. nekolicina članova organizovala je paljenje kampa u Kontinasi, na mestu gde će kasnije osvanuti novi Juventosov stadion, primoravši 20 porodica da odu sa tog zemljišta i raščistivši teren za građenje.

Puntornovo hapšenje predstavljalo je, sudija je kasnije pisao, prvi dokaz “opasnih i zabrinjavajućih veza između ultrasa i pripadnika mafije”.

Nakon što je priveden, njegovoj supruzi pretili su njegovi poslovni partneri. Odlučila je da postane svedok. Opisala je čitav proces tokom koje je njen muž umeo da zaradi i po 30.000 evra po utakmici, te da se sav novac dalje distribuirao rođacima i članovima firme koji su služili kazne u zatvoru. Novac zarađen od prodaje karata ulagao se u trgovinu drogom i obrnuto. “Taj biznis se odvijao godinama,” rekla je. “Sezonske karte su dolazile do Andree. Na početku sezone dobijao ih je od Juventusa, ali ih je kasnije i sam nabavljao.”

Zarada po karti išla je od 30 do 100 evra. Bravi Ragazzi imali su monopol i nad prodajom navijačkih obeležja koje su zvali “gadget”: bedževi, majice, privesci za ključeve, šalovi i slično. Istražitelji su sada bez ikakve sumnje bili uvereni da u profitabilnom biznisu sa kartama nije postojala samo jedna, već mnogo kriminalnih bandi.

U međuvremenu, Drughi su se okrenuli protiv Ćića Bućija. Pustili su glas da je policijski doušnik. Kada su se Drughi i Gobbi spojili, Bućija je zasenio Roko Domineli. Čak se i Dino Mocciola okrenuo protiv njega, pa se Bući povukao u svoj rodni grad u kome je proveo čitavu sezonu 20014-15.

Iz San Severa, Ćićo je pokušavao da skuje plan za svoj veliki povratak. U novembru 2014. godine pozvao je D'Anđela, aludirajući u uvijenoj formi na veze Rokoa Dominelija sa mafijom: nazvao je Dominela “onom vrstom osobe”. “Ah, okej,” rekao je D'Anđelo. “Tek tada,” komentariše javni tužilac u dokumentima kasnije, “čini se da D'Anđelo razume.”

Do sada je Juventusu verovatno sasvim jasno da su dozvolili vukovima da se uvuku u tor, i da ih je sve više želelo unutra. Klub je bio pod pritiskom da izgradnju novog stadiona prepusti određenoj građevinskoj kompaniji, da bi se izbegao vandalizam i predupredilo zastrašivanje radnika. Znali su, međutim, da je Bući jedan od retkih ultrasa sa kojima su i dalje mogli da sarađuju. Komercijalni direktor kluba, Frančesko Kalvo, rekao je da je Bući bio čovek koji je “inspirisao na saosećanje”. Klupski advokat, Andrea Galaso, nazvao ga je “jednostavnim, pozitivnim, entuzijastičnim tipom”.

Tako je skovan plan da se Bućiju obezbedi zvanična funkcija unutar kluba. Zaposlilo ga je “Telecontrol”, sigurnosna kompanija iz Torina. Bući je sa juga pozvao D'Anđela da mu objasni kako će raditi sa ultrasima. “Nije mi bila namera da ovaj brod potone,” rekao je, “ali moramo da pustimo malo vode unutra.” Nejasno je da li je mislio na to da će klub deliti manje karata ultra grupama, ali je verovatno i sam bio svestan toga da će, kako je sam rekao, “kada ljudi nakvase stopala”, krenuti na njega. “Zvaće me dupeglavcem.”

Do početka sezone 2015-16, Bući se vratio u Torino. Činilo se da mu se ostvaruje dečački san: radio je za klub koji je obožavao još kao dete. Poslednji put kada je klupski advokat video Bućija, na derbiju Torino-Juventus u martu ove godine, dobio je od Bućija veliki zagrljaj uz reči: “Sada sam zvanična figura.”

Problem je bio u tome što je Bući, prema sopstvenim rečima, sedeo na dve stolice: želeo je da ispuni prohteve Juventusa, običnih navijača, različitih ultra grupa, pa čak i policije. Kao što je radio u školi, opet je pokušao da bude prijatelj sa svima. Ali ultras nikada ne bi prihvatili manji broj karata, a Bući je bio odbačen i obeležen kao izdajnik. Kada mu se ostvarivao san da radi za Juventus, nakon samo godinu dana taj posao više mu se nije činio ni blizu privlačnim kako je zamišljao. Na proleće 2016. godine, umrla mu je majka. Izolovao se i ostao, pored svih tih poziva, sam.

Ove godine, 1. jula, Roko i Saverio Dominelo, sa još trinaestoricom drugih, uhapšeni su za kriminalno delanje u vezi sa mafijom. Svi su porekli prestupe. Dominelo i sin su u zatvoru, gde čekaju suđenje zbog povezanosti sa mafijom i pokušaja ubistva. Andrea Puntorno osuđen je zbog trgovine drogom, ali je pušten na uslovnu sa novčanom kaznom od pola miliona evra. Bući je, 6. jula, ispitan kao svedok. Transkript njegovog ispitivanja samo dan pre njegove smrti ne odaje nikakve znake očaja ili straha. Jedan od istražitelja rekao je da je Bući delovao “smireno i dobro raspoloženo”. Nije bilo nikakvih potresnih priznanja, samo je potvrdio ono što je policija već znala: “Ne poričem da sam dobijao karte. Ali nije da nam ih je Juventus poklonio. Zvali smo i tražili 300 komada. Kupili smo ih na kredit i otplatili dug kasnije.”

Te noći, međutim, telefonirao je svojoj supuzi i izvinio joj se za “nedostatak poštovanja”. Nije ga razumela, a Bući je samo dodao da je “totalno paranoičan”. Bio je “100 odsto” uveren da je samo pitanje trenutka kada će ponovo biti uhapšen i kada će ga Juventus otpustiti. Pozvao ju je ponovo u 11:30 narednog jutra, rekavši joj da ide na posao. Pola sata kasnije, skočio je sa famoznog nadvožnjaka. Dva radnika svedočila su njegovom padu i uverila policiju da Bući nije “samoubijen”, kako su glasine kolale.

Nije to, sigurno, priča koja govori dobro o najvećem italijanskom klubu. Juventus je bio saučesnik u ogromnoj mreži preprodaje karata i poslova koji su neretko uključivali i kriminalne radnje. Ćićo Bući, čovek koji je gajio neverovatnu strast prema tom klubu, kompromitovan je i, čak, žrtvovan. Našao se između ne samo Juventusa i njegovih ultrasa, već između policije i Kalabrijske mafije. Naposletku nije mogao da dokuči nijedan drugi put napolje, osim da sebi oduzme život.