Joško Domorocki, nogometaš koji je državi rekao ‘ne’

Da je među živima, legendarni nogometaš Željezničara, Josip Joško Domorocki, danas bi proslavio svoj stoti rođendan.

“Sport je nova trka za novcem, važnijim od igračevih ispucalih ligamenata, krvavih koljena, glave s potresom mozga”… Upravo je sport, a posebno nogomet, postao “trka za novcem”. Naime, puno je primjera u današnjem svijetu sporta kako igrači lahko promjene svoj “dres” za koji su do jučer “izgarali”, kako najčešće ističu u svojim izjavama za medije.

Ipak, da tako nije bilo uvijek, te da se nekada igralo srcem i za “raju”, dokaz je legendarni nogometaš sarajevskog Željezničara, Sarajlija, Josip Joško Domorocki, koji bi da je među živima danas, 30. novembra, proslavio svoj 100. rođendan.

“Ne” koje ga je učinilo legendom

Joško Domorocki je ostao u sjećanju velikom broju zaljubljenika u najvažniju sporednu stvar na svijetu širom nekadašnje države Jugoslavije. Osim što je tokom svog profesionalnog igranja nogometa do kraja ostao vjeran svom prvom i jedinom klubu Željezničaru, za koji je tokom šest godina igranja sakupio više od stotinu nastupa, Joško Domorocki bio je poznat po tome što je tokom svog igranja bio veoma disciplinovan.

Ono što je veoma bitno istaći za ovog Sarajliju je da u svojoj profesionalnoj karijeri nikada nije dobio žuti ili crveni karton, što je u svijetu današnjeg modernog nogometa skoro pa nezamislivo. Međutim, ono po čemu je Domorocki ostao posebno upamćen svih ovih godina bilo je odlučno “ne” koje je bez imalo straha izgovorio tadašnjem Fiskulturnom savezu Bosne i Hercegovine.

Naime, vladajuće strukture u bivšoj Jugoslaviji nakon završetka Drugog svjetskog rata naredile su osnivanje velikog broja “partijskih” klubova. Jedan takav osnovan je i u Sarajevu pod imenom Torpedo, što je značilo da će pod pritiskom vlasti svi bolji igrači iz Željezničara preći u novoformirani državni klub. Domorocki, dijete radničke klase koja je u godinama nakon rata veoma teško preživljavala, nije prihvatio bolje uslove koji su podrazumjevali nekretninu i veću platu kao uslov za prelazak u novu ekipu. Ovaj gest ostao je upamćen godinama nakon što se oprostio od aktivnog igranja nogometa.

“Ne” koje ga je učinilo legendom pokazuje moralnu svijest koja je danas odsutna u modernom fudbalu, u kojem su navijači postali mušterije, a igrači unajmljeni radnici s rokom trajanja.

Daleko smo od Domorockog

Sjećam se svojih prvih utakmica krajem devedesetih godina prošloga stoljeća, kada sam kao dječak s puno euforije išao na stadion, ali bih i svaki slobodan trenutak koristio da ispred malog ekrana pogledam neku utakmicu. Tih godina, kao i svi moji vršnjaci, poistovjećivao sam se s nekim od nogometaša, a stariji su mi govorili “još si ti zelen, nema tu one strasti kao što je bila nekada”. Naravno, niti sam se obazirao na takve opaske, a da budem iskren, nisam ih ni razumio sve dok, godinama poslije, po prvi put nisam čuo priču o legendarnom Josipu Jošku Domorockom.

Joško Domorocki je uživao u nogometu, a strast i ljubav je stavio ispred novca i slave. Domorocki nas uči da trebamo težiti višem cilju, te da novac nužno ne donosi sreću.

Nogomet je u zadnjih nekoliko godina, više nego ikad, baš onakav kao s početka priče. Na terenu su bogataši, ali sve više i na tribinama, jer za radničku klasu prosječna cijena karte za neku od utakmica u evropskim ligama postaje iz godine u godinu sve nedostižnija.

Slična je situacija i u zemljama bivše Jugoslavije, s tim da su cijene ulaznica dosta pristupačnije. Međutim, odnos igrača je isti, a klubovi u regiji igračima većinom služe kao usputna stanica potrebna za veći inostrani transfer koji donosi više novca. Stoga, nije teško zaključiti da smo ipak veoma daleko od Josipa Joška Domorockog, čije ime uvijek i iznova govori o hrabrosti i idealu kakvog danas, barem u sportu, gotovo da i nema.

izvor: Al Jazeera

rascal.de | ULTRA ODJEĆA