Da li ti se nekada desilo da te svi u društvu zajebavaju zato što ideš na neku kup utakmicu tvog prvoligaškog kluba, koja se igra sredom, po kiši? Jesu?

E pa reci im da postoje i veće budale od tebe. Mi na gostovanja idemo gradskim autobusom, ako je dvocifrena linija, to ne smatramo gostovanjem. „Sudija noge ću ti polomiti“ kod nas ima bukvalno značenje, unosimo baklje na stadion bez problema, videli smo delove naše gradske opštine za koje nismo verovali da postoje, posetili smo mesta na koja se jednostavno nikada ne ide, osim ako ti deda i baba ne žive tu, izazivamo čuđenje i nevericu kod ljudi koje srećemo, što je uostalom i bila ideja ultra pokreta na samom početku.

Kod „super modernih“ navijača izazivamo podsmeh, što nikada nismo bili na utakmici po mraku, što ni sami ne znamo koji je po redu, rang u kome se takmiči naš klub, što trošimo vreme, a „nemamo šanse za Evropu“ i tome slična baljezganja. Nas to ne zanima, patike su nam blatnjave, baš nas je malo, super se provodimo, mi smo niželigaški ultrasi.

U poslednjoj deceniji postalo je sasvim normalno da pojedini klubovi i u najnižim rangovima takmičenja (5. ,6. ,7. lige) imaju svoje navijače. Pod navijačima podrazumevam prave ultrase, sa sve šarenim koreografijama, barjacima, pirotehnikom, marketingom, odrađivanjem gostovanja i sl. Kao i kod većih grupa prepoznaju se maštoviti, duhoviti, originalni i simpatični, od ostalih, sa uglavno „već viđenim forama“ na nekoj od većih tribina. U Italiji ovako nešto je sasvim normalna stvar još odavno, dok kao što sam rekao u Srbiji, ovo postaje atraktivno u poslednjih 10 godina.

Šta je to toliko zanimljivo u nižim ligama? Pre svega značajna mogućnost iskazivanja lokal-patriotizma, koja se ređe pruža na većim tribinama. Svako od nas je rastao uz ekipu iz kraja. E kada je ekipa navijački potkovana plus ima klub u svojoj ulici ili kraju, nastaje show. Atmosfera je opuštena, broj ljudi je tek oko 40ak, svi se znaju, nema presije, svi smo iz kraja, svima je kuća na 10 minuta, šala, opuštencija, ništa se ne mora, sve je dobrovoljno. Bliži smo igračima, oni ne igraju za pare to je sigurno, što se niža liga posmatra to se više vraćamo u prošlost i nekadašnji oblik fudbala. Neplaćeni igrači, koji igraju čisto iz zabave ili rekreacije, plus neki „propali talenat“ iz kraja.

Mi smo tu, nekoliko metara iza aut linije, odvojeni (a nekad i ne) tek malom ogradom, dobacivanja igračima, na koja oni često odgovaraju, provokacije, sprdnja, isticanje svog kraja, kao najboljeg, najjačeg i jedinog mogućeg. Na poluvremenu, desi se da uđemo u teren, šutiramo penale rezervnom golmanu ekipe, bez tenzije, bez žandarmerije, uz obavezno smejanje i nebrojene šale.

Legende, neke čak i iz kraja, koje su vezane za pojedine igrače, neverovatne scene, nesvakidašnji sukobi sa sudijama i razračunavanja na „licu mesta“. Gostovanja su tek posebna priča, ide se u selo, od podataka znamo samo ime i autobusku liniju koja tamo vozi, predeli za koje nismo verovali da postoje (bar ne na pola sata od našeg kraja) još neverovatniji ljudi koji se tamo sreću, priče koje slušamo od njih, raznorazne varijacije na temu „fudbalski teren“, neverica na njihovim licima dok im objašnjavamo „kojim dobrom“ smo u njihovom selu.

Nemamo organizovan prevoz, putujemo zajedno sa „običnim ljudima“ pa često i oni uhvate delić našeg „folklora“, npr kada raspoređujemo pirotehniku međusobno, odmotavamo barjake, sve to pre izbečenim očima ljudi koji su samo krenuli „do grada“ i samo žele da ih mi ne povredimo, a i ko su oni uopšte oni kada je Zvezda juče igrala?Pa eto to smo mi, ultrasi nižih liga.

Možete da nas ne volite, ali nemojte da nam se rugate, nemate prava, zapitajte se šta ste vi učini za svoju tribinu, da lepše izgleda, da melodičnije zvuči, mi svi zajedno to radimo svakim danom. Zovite nas ludim, ludi jesmo, ta ludost i jeste ono što nas razlikuje od vas, ono što nas čini zanimljivim i specifičnim a vas kojima smo smešni nedostatak te ludosti čini „ljudima koje niko ne primećuje“.

Kada postanemo to, ubite nas. Sada nas izvinite, žurimo na poslednji autobus, ne planiramo da ostanemo zaglavljeni doveka u ovoj selendri…