Kolumna: R.I.P BBB

Vruća tema namijenjena navijačkom djelu čitateljstva iz pera bivšeg navijača i najpoznatijeg hrvatskog “agenta” sa stavom.

 

Pamtim dane kad BBB nisu postojali, ali isto tako pamtim dane i kad su bili toliko jaki da je Torcida gubila na desetke transparenata, kada su prve asocijacija uz to ime bile strah i trepet, kada su bili jedna od najmoćnijih navijačkih skupina u Europi.

Alpha jakne, ćelave glave i ne biranje sredstava, pa i oružja, je bilo ono zbog čega smo imali osjećaj da dolazimo u Bejrut i da branimo gole živote pri dolasku na Zagrebački derbi.

Kada smo 2001. zauzeli kafiće na okretištu Borongaj, stvorili su se od nigdje u roku pet minuta. Nabrijani, odlučni i agresivni, razvalili su u deset minuta i nas i kafić i policiju, ostavivši iza sebe lokve krvi.

Bili su apsolutni vladari grada. I tih godina je bio kraj njihove moći. Bolje rečeno – početak kraja, koji je doveo do ove sprdačine od navijačke grupe.
Poput neke ptice zloslutnice, stvorio se nasmiješeni Mamić s kockastim, porculanskim zubima, a stvorile su se i podgrupe Bad Blue Boysa.

Ja sam u Splitu osnovao respektabilni WB01, kojeg su Boysi ugasili prve godine postojanja, otevši nam, netom iz Krakowa kaljeni, transparent i to baš na tom Borongaju. Doduše, izgubili smo ga zahvaljujući jednom ljudskom crvu, koji je bio zadužen čuvati ga u sigurnosti sto metara dalje, ali to nije bit ove priče.

I Boysi su dobili brojne podskupine, od kojih su bili poznatiji Sepre, Zagreb City Boys, Agram crew, TM, D42, New Blue Generation, Smogovci, North Squad, Fakini, Blue Mods, Vjerni psi Wienna, Blue Madness, Young team, Exil Boys iz dijaspore i još bar desetak drugih.

Osobno sam imao najviše iskustva sa Zagreb City Boysima i Agram Crewom, na crti i s druge strane crte, protiv Bugara, Mađara i ostalih u kvalifikacijskim utakmicama reprezentacije.

Koliko god mi šutjeli o tome, navijači su bitniji sami sebi od kluba za koji navijaju, ali ovdje se išlo i korak dalje ka samouništenju. Podgrupe su postale važnije njihovim članovima od matične grupe i bilo je pitanje dana kada će se sve raspasti.
Podgrupe mogu opstati u Italiji ili Engleskoj, ali na Balkanu – teško!
Naš pokvareni mentalitet će teško odoljeti mirisu novca, ma koliko se kleli u to.

Na primjer, dok je u Srbiji tih godina Crvena Zvezda plaćala ama baš sve svojim navijačima, uprava Partizana je imala drugu viziju.
Dali su novac samo jednoj podgrupi, a kad ispred dva gladna psa baciš kost, dolazi do krvavog sukoba, kao što se desilo i Grobarima.

Mladi navijači nisu mogli trpjeti da iz usta odvajaju za gostovanja, dok istovremeno druga strana, podgrupa Alcatraz, uživa u “Agenciji”, prostoru ispod stadiona, besplatnim putovanjima i raznim privilegijama, od kojih su neke i za ne povjerovati, kao što je bio slučaj kada je jedan od lidera grupe, zvani “Klempavi Džoni”, dobio od uprave novog novcatog Jeepa.

Došlo je do krvavog sukoba koji i dan danas traje, zbog kojeg su i dan danas razdvojeni ogradom i kordonima policije na vlastitoj tribini.

Kako sociološki objasniti toliku količinu mržnje između dvije skupine iz istog grada, iste vjere, iste nacionalnosti, istih klupskih boja? Jednostavno. Novac.

Klasne razlike koje su na nacionalnim razinama dovodile do građanskih ratova, pa s te strane možemo i razumijeti navijače.
Ti isti Grobari su postali sprdnja cijelog navijačkog svijeta, a “Agencija” od Alctraza sinonim za plaćene navijače, koje se počelo zvati “Agentima”.

Mi Hrvati smo užasno likovali nad time, iako je već tada Mamić, u tajnosti, punio džepove odabranoj kasti Bad Blue Boysa, a na neistomišljenike huškao policajce kao pse iz svog šinteraja.

Ni Torcida toga nije bila imuna. Grgić je također plaćao odabrane, donirao za privatne operacije onih istih, koji su, kao, vodili navijanje protiv njega.

Bilo je i apsurdnih situacija, a najpoznatija je kada je cijeli Sjever digao plaćenu i političku koreografiju “I mi smo Hrvatski blok”, niti ne znajući što dižu, osim Bosne i još nekoliko koji su profitirali od toga.

Bilo je u Torcidi toga, biti će pojedinačno uvijek, ali je grupu spasila fanatična ljubav prema Hajduku.

Ali BBB su uništeni skroz. U sljedećih par godina nestaju sve podgrupe, a nastaju ideološki blokovi. Oni koji su uz Njega i oni koji staju pod ime “No profit”, te treći, Petrinjčevi, koji su možda prošli i najbolje glumeći Švicarsku.

Kao i kod Grobara, dolazi do ideološkog i klasnog sukoba, koji također traje do danas i trajat će sve dok je On na vlasti. Mnogi mladi i respektabilni navijači postaju žrtve ovog sukoba ni krivi ni dužni.

Radikalni Agrami, do jučer braća, se dijele na dva dijela. Jedni pristupaju oporbi, drugi, svojim dojučerašnjim idolima, navodno ogrezlima u Njegove novce, ne shvaćajući da rade išta loše. Isto kao i pripadnici Zagreb City Boysa, gdje preko noći više kum s kumom ne priča, gdje simpatizeri Mamića postaju neprijatelji moćnog “No profita” s Nijazom na čelu.

Godine 2008. na scenu stupa i udruga navijača Hrvatske nogometne reprezentacije – Uvijek vjerni u koje, uz manje bitne “obične simpatizere” pristupaju i neki važniji navijači, posebice iz BBB, Kohorte i Torcide, među kojima i ja, sa svojih desetak ljudi. Prvi ljudi koje sam tu upoznao su bili Sarma i glasnogovornik David Marelj.

Nipošto mi nije namjera da se ikome pravdam niti tražim vašu milost, jer vam je ne bi ni dao. Bitno je zbog drugih stvari. Ali o tome, zbog koncepcije priče, kasnije.

I ta udruga također biva predmetom dodatnog sukoba između pravednika i pojedinaca koji su tu prešli.

Torcida je s pripadnicima Uvijek vjernih iz svojih riješila probleme ekspresno i odlučno k’o nikad u svojoj dugoj povijesti. Na raspravi o pitanju Uvijek vjerni Split su najglasniji bili baš oni koji su tražili besplatna putovanja, najratoborniji oni koji su tražili usluge, a najbezobrazniji oni koje sam osobno, kao potpune anonimce, doveo na tribinu.

Zašto ovo pišem? Da ukažem na sav jad navijačke scene, da pripremim teren za ono što me ponukalo da ovo napišem.

Na derbi Hajduka i Dinama 2009. odlazim iz revolta na zapadnu tribinu. I to s Bućom, jednim od najžešćih Boysa s kraja devedesetih, a tad kolegom iz Uvijek vjernih. On prezren od Maskimirskog sjevera, ja od juga. U to ime se opijemo i iz sprda razmijenimo majice.

Priča se proširi poput požara na obje tribine. Juka i Bućo pukli, nose majice protivničkih klubova. Obojicu nas ispred stadiona čeka pedesetak “No profita” sa Sulejmanom, tj Nijazom na čelu, ali sukob sprječava policija.

Godine 2012. dolazim u Zagreb, gdje živim godinu dana. Kao bivšeg Torcidaša, koji im je stajao nekad na crti, oni me uopće ne diraju. Dapaće, Zagreb mi ostaje u sjećanju kao jedna lijepa uspomena. Više od svega mrze, pogađate, jedni druge. Poput Grobara, s početka ove priče.

U tih sam godinu dana shvatio da im je Mamić napravio ono što Hitler nije uspio Židovima. U potpunosti ih je uništio.

Družio sam se u tih godinu dana sa starim Boysima s nekadašnje bojišnice. Pojma nisu imali kome se prikloniti. Viđao sam neke “No profite” u udruzi Uvijek vjerni, pa bi ti isti ljudi navečer tražili “plaćenike”. Možda sam lud, ali meni neshvatljivo.

Dolazio sam u Travno kod legende Hasana u njegov “Azurro” kafić. I on je bio na vagi gdje i s kime.

Susretao sam Petrinjčeve (Udruga navijača Dinama) koji su bili ideološki uz “No profite, a po načinu rada…diskutabilno.

Također sam bio i u marionetskim udrugama navijača pod patronatom Mamića, onoj u Sesvetama i onoj od pokojnog Dugog. I svugdje ista priča, rasipanje pravde iz usta poput šarenih bombončića.

Tako nešto besmisleno i licemjerno u životu nisam vidio, iako sam iz svih tih struja upoznao i neke dobre ljude. Zgađen svime, nakon trećeg mjeseca 2013.godine donosim odluku da se povlačim iz navijačkog svijeta.

I baš kad sam zaboravio na tu subkulturu, ugledam danas vijest koja me šokirala i natjerala da napišem ovaj post. Osnovan je Fan Klub BBB. Ni prvi ni zadnji.

Ali ono što me je iznenadio je bio sastav ekipe na slici.

Ajde, mogu shvatiti Sarmu i Davida, godine su tu, plaće sve manje, pa je teško odbiti šušku prije mirovine. Mada, ne znam jesu li svjesni da će u stare dane dobiti batine od revoltiranih klinaca? Nisam siguran da je to vrijedno toga…

Također shvaćam “borce” od Grge Prskala i pokojnog Dugog, koji su od početka otvoreno uz Mamića i pod njegovom milosti, baš kao i bivšu “interventnu” od prekaljenih navijača Toljage, Domazeta i njihove ekipe, ali da na slici vidim Nijaza i neke iz “No profita”, to nisam niti u snu očekivao!

I još ta odvratna retorika traženja krivaca za sve u Srbima i zbrinjavanju branitelja iz njihovih redova je, u najmanju ruku, za izrigati se!

Ne želim zvučati proročanski, ne daj Bože, ali se, kao stručnjak za navijački fenomen, iskreno bojim da će jako brzo poteći plava krv ili još gore, nekome pasti glava.

Hoće li tada javnost konačno shvatiti da Mamić nije donio dobro ni Hrvatskoj ni Dinamu ni vlastitim navijačima?

Iskreno, tužno mi je gledati nekadašnjeg moćnog neprijatelja ovako slabog, sramotnog i jadnog do najnižih granica.

I dosta mi je više čovjeka koji misli da zbog nekakvih odštampanih papira ima pravo druge vrijeđati, kupovati i provoditi samovolju.

Mamiću odlazi!!

Autor: Jurica Galić Juka – izvor: www.themladichi.com