Posle toliko utakmica u Beogradu za svojih 15 godina, krenuo sam u srednju školu i odlučio sam da sa drugarom odem na prvo gostovanje van Beograda. Saznao sam da je gostovanje 500. dinara i da se ide u Kragujevac. Pošto moja majka nije bila u finasijskim mogućnostima da mi priušti to zadovoljstvo da odem na gostovanje tj. nije imala dovoljno para, krenuo sam da gladujem u školi svaki dan da bih skupio tih dragocenih 500. dinara.

Došao je i taj dan, nedelja, gostovanje, a ja inače živim u soliterima iz kojih se čuje sudijski zvižduk na JNA. Skup je bio u 12h i išlo se autobusom. 2 autobusa su stajala tu kod severa Hrama, a meni su stariji inače pričali kako je do jaja kad se ide vozom a sranje autobusom. Ipak nisam mogao da biram i za odlazak na utakmicu vozom moram čekati neku drugu priliku. U svakom slučaju po njihovim pričama to zvuči, ne dobro, nego PREDOBRO, ali šta je tu je, išli smo autobusom.

 

Okupilo se možda oko 40. ljudi i jedan bus je počeo polako da se puni. Tada nam je prišao jedan pandur i pitao:“Momci, da li imate ličnu kartu?”, a nas dvojica smo se bukvalno “zgranuli” i rekli da nemamo. Onda je on krenuo da priča: “Ja ne znam ko ste vi, šta ako vam se nešto desi?… Bla, bla…”. Tada nam je jedan stariji lik rekao da čekamo do kraja da se svi smeste i da će prići neko od starijih i odgovaraće za nas. To se upravo i desilo i prišao nam je “Aca” i pitao nas odakle smo. Ja rekoh da sam tu iz solitera a moj ortak sa Banjice, i onda nas je pita: “Nemate ličnu kartu, a?” Mi opet rekli da nemamo, a onda je jedan lik, onako malo deblji, rekao: “Ja ću da odgovaram za klince, pustite ih”. Nas dvojica nikad srećniji, ulazimo u bus i panduri su nam samo tražili ime, prezime i datum rodjenja. Mi ispričali sve i smestili se u autobus. A u autobusu 20 nepoznatih lica. Nisam znao nikog sam tog ortaka sa kim sam išao, a autobus napokon kreće.

Naježio sam se. Nisam znao zašto, ali me uhvatila neka jeza. Negde možda malo manje od sredine puta, neki lik je krenuo da skuplja pare. Dao sam svojih 500 dinara i bio sam siguran da ulazim na utakmicu. Sredina puta, pokupili smo neke likove u okolnim gradovima. Ožedneo sam i pitao da li ima neko vode i svi, sa osmesima na faci, vade flašu vode. Uzeo sam od jednog lika iza mene, popio sam i zahvalio se. Medjutim neki lik je jeo keks i nudio nas, a ja onako gladan kao pas uzeo i pojeo. Stali smo na pumpu i svi su kupovali nešto, a ja bez kinte. Ja reko da ukradem nešto, da se snadjem nekako, kad ono 20 pandura unutra i nadgledaju. Rekoh u sebi: “Ništa od kradje”, i ušli smo u atobus. Od svakog sam uzeo po nešto, i tako sam se zasitio.

 

 

Kad smo ušli u Kragujevac, krenuli smo malo da pevamo i da se zezamo. Napokon smo stigli, izlazimo iz autobusa i uzimamo karte. Idemo ka kapiji da udjemo na stadion. Ulazim sa ortakom na stadion i bacam kez na facu, veći nego ikad. Igrači Partizana su na zagrevanju. Bila je solidna brojka na utakmici ali je meni srce bilo puno. Dolaze vodje, kače zastave i nameštaju barjake, a meni je, inače, oduvek želja bila oduvek da uzmem da vrtim barjak, ili da probam da lupam bubanj.

Krenula je utakmica, podeljeni su barjaci i krenulo je navijanje. Bili su neki likovi tu do nas i mrštili se zbog barjaka koji se vrteo. Ja im uzeo taj barjak i krenuo da vrtim. Prelep osećaj. Zamrsio mi se na početku 2-3 puta, ipak tek prvi put vrtim barjak, a onda se izmrštio neki lik i rekao mi da ga sklonim. Ja šta ću, morao sam da ga sklonim ali ubrzo sam našao drugi i vrteo ga. Menjao sam se sa drugom, malo on, malo ja. GOL!!! ŠKULETIĆ IZ PENALA!!! Vrtim barjak, +30 stepeni, tribina skače, peva, ludnica prava. Usledio je jos jedan gol ŠKULETIĆA pa poluvreme. Išli smo do kapije da pitamo da idemo do autobusa po vodu, jer sam ja bukvalno dehidrirao. Medjutim, nisu hteli da nas puste. Prišao je neki lik i dao mi malo vode. Bio sam veoma, veoma zahvalan.

 

 

Drugo poluvreme počinje, uzimam barjak i krećem da vrtim. Lakše mi je palo nego u prvom poluvremenu i nije mi se petljao uopšte. Ponosan sam bio na sebe. GOL!!! SAŠA ILIĆ, LEGENDA, KAPITEN, VELIKI ČOVEK, VINJAK!!!

Kraj utakmice. Na kapiji su nas zadržali više od 20 minuta. Napokon su nas pustili, seli smo u bus i čekali da krene. Bio sam i žedan i gladan kao nikad, pa opet uzimam vodu od nekih likova tu i počnemo tako svi da pričamo. Ispitujemo se odakle smo i tako. Upoznao sam baš dosta ljudi i sprijateljio sam se sa njima. Zadnji deo busa je počeo da peva, a iz prednjeg dela busa samo nas četvorica. Ovi ostali nisu bili zainteresovani, pa smo krenuli da se prozivamo, da se zezamo, kao pravi GROBARI. Pre Beograda su izašli neki likovi koje smo pokupili prilikom vožnje za Kragujevac.

Stigli smo u Beograd, Hram JNA, kuća. Pozdravio sam se sa mojim novim drugarima i krenuo kući. Sretnem majku na ulazu i zahvalim joj se što mi je nekako odvojila novac za skolu od kog sam ja išao na gostovanje.

Nikad se neću pokajati sto sam gladovao cele nedelje u školi da bih otišao na moje prvo gostovanje. Ovo je moja priča, sa mog prvog gostovanja.

VOLIM PARTIZAN!!!