Moj mali doprinos su ovih par slika iz “Tempa” iz februara 1990.g. kao dokaz da nas je bilo i u Zagrebu! Nisam siguran (ispravices me) ali mislim da je ovo bila jedina organizovana navijačka grupa u Zg sa svojom zastavom i obelezjima!
Sećate se, tada je u “Tempu” bila rublika za nove navijačke grupe širom SFRJ, vidljivost je slaba ali je podnaslov dovoljan “Partizanovci iz Zagreba”!

Purgeri nas nikad nisu provalili jer je u Zg mahom bilo cigana ali su jeli m. da otkud sad i mi?
E pa eto -TO SMO MI, GROBARI!

Sve je počelo 1988.g. kada je nas nekolicana Šumadinaca, pitomaca Tehničke srednje vojne škole počelo u manjem broju da odlazi na utakmice KK, VK i FK Partizana kada su ekipe igrale u Zagrebu! Trebalo je imati herca da 2-3 klinca od 15 godina zapuca sa Črnomerca na Maksimir (suprotni delovi Zg) ili u halu KK Novog Zagreba preko Jadranskog mosta na Savi!

Prvi incident smo izazvali u, tada vec izgrađenom Ciboninom tornju kada je gostovao Partizan!Sedeli smo Nikola Radojičić Piksi i ja do tunela za igrače kada je Piksi dodao Divcu Partizanov šal, ovaj ga podigao, poljubio i vratio ga nazad! Malo je reći kakvo je verbalno napušavanje bilo od strane pune hale !
Iskusno smo otišli do klonje, okrenuli fajerke i nekako utekli iz dvorane! Nakon te tekme je usledilo EP u basketu, čije smo finale ispratili bukvalno sedeći ispod koša! Onda smo skapirali da je vreme da, zajedno sa velikim Grobarima, braćom Daltonima iz KŠ (Nenad i Dejan-rip), uokvirimo priču, okupili smo par ljudi i dali ime grupi “DŽOKERI”!

Zastava je bila od običnog čaršafa tzv vojničke plahte sa sprejom ispisanim imenom i licem džokera u sredini! Zastava je imala promociju na utakmici VK Mladost Koning-VK Partizan kada je nas desetak nakon 10-tak minuta od početka tekme podiglo famozni čaršaf (sa ćiriličnim natpisom) i kad se zaorilo “Partizan”!

Usledilo je zbunjivanje a onda pretnje i koškanje (tada je nacionalizam već uzeo maha) ali nikad neću zaboraviti kada je Sanja Doležal (tadašnja pevačica” Novih Fosila”) počela da nam j.be majku srpsku… Ekipa pandura nas je odmah izbacila sa bazena a purgeri krenuli za nama i trčali za tramvajem jedno dve stanice, ali smo se isčupali na standardnu galamu u kontranapadu (ipak su na vaterpolu bili pitomiji navijači).
Potom odlazak na tekmu sa “Novim Zagrebom” gde smo isfurali navijanje celu tekmu a navijači, tad lokalnog kluba, bili više zbunjeni nego fajterski raspoloženi.

Pre kraj tekme je pristigla ozbiljnija ekipa BBB a nakon poslednjeg zvižduka krenula je i jurnjava preko Jadranskog mosta! Pala je i sitnija šutka zalutalog purgera! Valja nspomenuti da su to bile utakmice manjeg značaja gde niko nije planirao niti ostavio sektor za gostujuće navijače i da je bilo ID fora, samo ustanemo, povadimo šalove i krene pesma!

Usledilo je gostovanje na Maksimiru a potom i par tuča na utakmicama mlade reprezenracije, kada su već BBB i Torcida otvoreno navijali sa gostujućim navijačima (mislim da smo bili u grupi sa Holandijom, Bugarima i Ircima), doduše, tada nas je išlo i stotinjak (ne samo Grobara) pa smo mogli i da otvorenije ulazimo u frke!

Priču smo zaključili na još jedno gostovanju “Novom Zagrebu” ali nas je tada bilo 50 i cela hala bi nam aplaudirali (verujem da pre toga nikada nisu imali organizovaniju i brojniju navijačku grupu u svojoj hali), na povratku u internat bi “zakupili” ceo tramvaj i pevali kroz ceo Zg skroz do Črnomerca!

Možda nekima ovo izgleda smešno, meni sada simpatično, ali nije bilo lako ni pričati ekavicu u Zg tih godina a kamoli ići kroz ceo grad sa obeležjima! Posebna priča je bila odnos starešina u internatu (ipak je to bila JNA a mi bukvalno klinci) jer je svaki odlazak na utakmicu podrazumevao bežanje iz kasarne!

Ostalo mi je u sećanju i “maltretiranje komandira voda, zastavnika Kelemana, velikog delije, koji bi mi po 30 puta za jedno popodne bacao sa trećeg sprata zastavicu Partizana a ja uporno silazio i vraćao je nazad na sto ili preturanje ormara i traženje zastave i šalova…

Već 1991 sam, igrom slučaja, preoteo ribu Kizi (tvrdio je da je vodja zagrebackis delija) ali me na kraju iskulirao jer smo Srbi, a tada je to bilo važnije od klupske pripadnosti!
Svi smo nakon škole otišli na ratišta a zastava je završila u Kruševcu, neki ortaci su je nosili neko vreme umesto nas ali mislim da završila u nekom lokalnom prepucavanju kod cigana ili u nekom podrumu…

Zastavnik Radović

PODIJELI