Kad me Mrcina pitao hoćemo li ići pogledati derbi između Ruch Chorzowa i Gornik Zabrzea, automatski sam potvrdio, ali od srama nisam priznao da nemam pojma o kojim se uopće to klubovima radi.

Sveti Google mi je u miru doma izbacio podatke kako se radi o poljskim klubovima i jako nabrijanom, lokalnom derbiju regije Šleska.

Iz Zagreba smo krenuli tog popodneva 29.02.2008. ja, Mrcina, Frane i Roda pravcem Maribor –  Beć – Bratislava, u koju dolazimo predvečer.

Kako smo već prije dolazili u Bratislavu kod iste ekipe, tako kao i po običaju, dolazimo u prenoćište Portus, u vlasništvu jednog od pripadnika USP-a (Ultras Slovan Pressburg).

Tek što smo ostavili stvari u sobama, njih nekoliko je došlo po nas.

– Za dom spremni! – Kaže Marek, simpatični Slovak sa seljački rumenim obrazima.

– Kamarati na straž! – Odgovara Mrcina.

Radilo se o inačici istog pozdrava, sličnih kvislinških država odanih njemačkoj čizmi.

Uslijedilo je grljenje i rukovanje, sve dok plavokosi Toci nije prekinuo gay paradu sa;

– Poďme chorvátskej priateľov.

Iako sam znao da nas ne vode u kazalište, u ovako zadimljenoj i podrumskoj krčmi još nisam bio. Tu nas je čekalo još desetak slovanovih huligana iz prve ekipe i par cura uz standardan repertoar – na jednu pivu dvije razarajuće borovićke, koje te prevare kao Potemkin caricu Katarinu.

Iza ponoć smo ispuzali iz te rupe poput miševa i krenuli u neku diskoteku. Nikad nisam vidio veće redare. Jebate, u svakom osam metara. Rusi.

Klasično debiliziranje u cilju zabavljanja prijatelja, pijane grimase i maltretiranje lokalnih cura je bio standardan izlazak. S tim da ni Slovaci nisu za nama zaostajali u količini gluposti.

A gdje će pijani Hrvati zorom nego u pekaru. Doduše nije splitski Bobis, ali jeste sličnog naziva – Pekaren v Babiš.

Jedemo tako ispred i onda scena koja mi se urezuje u sjećanje. Neki brkati Cigo ulazi u pekaru i taman prolazi pokraj jednog Slovaka, naslonjenog uz vrata i – Pljus!

Cigi puca šamarčina k’o u živo vapno, te odlazi držeći se za lice, a Slovak, bez imalo emocija na licu, nastavi jesti svoje pecivo. Bilo mi je užasno žao tog nesretnika.

Fascinantno je što, osim Slovakove bešćutnosti i hladnokrvnosti, nitko od njih, a i desetak prisutnih ljudi, nije progovorio niti riječ, kao da je to nešto sasvim normalno.

Inače, Slovaci su radikalno desno orijentiran narod i veoma mrze strance, iako ih mnogi Hrvati još doživljavaju kao simpatične turiste u šlapama, s “fudbalerka” frizurom i žućkastim brčićima.

Budim se oko 13.00 i pola sata, sjedeći uz rub kreveta, pokušavam rekonstruirati gdje smo bili i što smo radili, a najveće iznenađenje biva kada se pogledam u ogledalo i viknem;

– A ljudi di mi je glava? Na ramenima mi neka velika tikva!

Oko 15.00 smo na putu za Zabrze, grad u jugozapadnoj Poljskoj, gdje dolazimo nakon nekih šest sati.

Dočekuju nas dva Poljaka i odvode u hotel koji su nam rezervirali, a posli saznajemo i platili.

Pred hotelom poduzetni Frane otvori gepek, uzme neki paket i da ga jednom Poljaku, koji ga otvori i oduševljeno zahvali;

– Dziękuję moim przyjaciołom!

Bile su to baklje. Čak pedeset njih koje smo im donirali za derbi, a ja tek tada saznao, nakon prelaska tri granice. Divota.

Nakon kratkog tuširanja na putu smo za centar grada gdje se nalazi njihov klupski pub.

Nekih petnaest minuta smo se vozili za njima, čudeći se sivilu i crnim fasadama tog rudarskog grada, pa čak i crkve, k’o da se, u najmanju ruku, vragu mole.

U skladu s arhitekturom i pričama o zloglasnim poljskim navijačima, ne očekujem ni u pubu ružičaste i nasmijane likove, ali ono što nas je zateklo tamo, ne može se opisati drugom riječju osim – horor.

Velika dvodijelna prostorija puna ćelavih glava, grubih i namrgođenih. I to kakvi likovi. Prosjek godina oko 30-35, prave bitange, većina s ožiljcima, bez pokojeg zuba, a bogami i oka. Atmosfera kao na sahrani, tako da se napetost može rezati u zraku.

– Di smo ovo došli muku ti Gospinu? – Upitam Rodu, a u tom trenutku neugodnu tišinu prekine čovjek koji nas je tu i doveo;

– Społeczeństwo, pozdrawiamy naszego kumpla – Torcida Split! – na što svi ustanu, zaplješću, a neki se, Bogu hvala, konačno i nasmiju.

Vidjelo se kako im puno znači naš dolazak, budući da im je naša skupina bila uzor dok su oni bili pod “Željeznom zavjesom” i po kojoj su si dali ime – Torcida Zabrze.

Prilazili su nam ukočeno poput voštanih figura i propitkivali nas o navijačkim temama na mješavini poljskog i lošeg engleskog.

Ne moram napominjati kako su nam nalijevali votku i pivu svaki čas, takvom upornošću da nisi mogao a da se ne napiješ. I jedna riječ mi je doslovno parala uho koliko su je ponavljali. Kurva.

Riječ koja je doslovno poljski brend, a znači sve osim “prostitutka” i koristi se u svakoj situaciji kad želiš nešto ili nekoga opsovati. Nešto poput našeg “Jebem ti!”.

U jednom trenutku dolazi njihov vođa (s naslovnice ove priče, op.a.,) i poziva nas rukom da izađemo vani. Zbunjeni izlazimo, a ispred kluba zatičemo četiri upaljena auta.

Zahtijevaju da svako od nas uđe u svoje auto. Zbunjeni to i poslušamo, te se krajnje neugodno, između dva muškarca zada i dva sprijeda, vozimo u nepoznatom pravcu. Na upit: “Where we go?” – dobivamo samo osmijeh i klimanje ramenima.

Nakon deset minuta ulazimo u jedno dvorište sasvim obične kuće, pa kroz neka vrata ulazimo u prostoriju…kao iz raja. Naravno, radilo se o striptiz klubu!

Osmjesi nam se sam se automatski razvlače od uha do uha na prizor dvadesetak polugolih ku.., pardon na poljski “prostytutky”, jer ona prva riječ, rekli smo, ima potpuno drugo značenje.

Sjedamo u baršunaste fotelje i odmah nam za u društvo dolaze cure, a također i nekoliko boca odvratne, ruske votke.

Jedan Poljak nam kaže;

– Zapłaci ci lap dance i striptiz. Bitajte..

Nakon dva sata lokanja u klubu i domaćinskog “cale bite” na kraju izlazimo vani i odmah se poguramo s Poljacima, onako, prijateljski, jer je Roda rekao kako misli da nisu neki fajteri.

U tren smo se našli u gardu, sijevnuli su udarci i poluge na podu, praćeni zbunjenim pogledima “prostytutky” s prozora.

Rezultat – neriješeno.

Nakon toga idemo na zasluženi počinak iz kojeg se budimo i prije nego smo zapali jer su nam ubrzo, na vrata hotelske sobe, kucali neki drugi “kurva – Poljaci” koje su poslali da nas probude.

Nikako mi se na taj kišni i tmurni dan nije išlo nigdje, a najmanje na neku lokalnu utakmicu, ali isplatilo se zbog prizora koji nas je dočekao i nemalo iznenadio.

Na željezničkom kolodvoru na tisuće navijača, helikopter u zraku i na stotine oklopljenih i maskiranih specijalaca.

U ovoj priči čak ni vlak nije uobičajena pojava, jer nam dolazi neki ogromni i to na dva kata, u koji se ulazi u trku. Za mjesto se nismo trebali bojati, budući da je njihov vođa pucketom prsta oslobodio jedan kupe za nas.

U tih petnaestak kilometara stajemo bar petnaest puta iz sigurnosnih razloga. Da, mala je razdaljina tih gradova veličine Splita, ali je zato animozitet veliki.

Silazimo kilometar od stadiona, formiramo kolonu od par tisuća ljudi i krećemo ka stadionu, praćeni s dva helikoptera, nekoliko oklopljenih auta policije i više stotina policajaca.

Vidio sam raznorazne represije i derbi u Zagrebu u doba Tuđmana, ali ovakvu silu policije još ne.

Ulazimo u zaštićenu zonu pod našom tribinom i opet ostajem začuđen organizacijom Gornikovih navijača. Doslovno svaki, ali baš svaki navijač dobiva gratis prigodnu kapu, a mi, uz to, još i po šal.

Frane je upitao kako misle unijeti dvije stotine baklji koje misle zapaliti, a jedan od naših domaćina se nasmije i pokaže nekoliko velikih, plišanih medvjeda, koje imaju namjeru unijeti na stadion kao dio neke koreografije.

Shvaćam, baklje su u njima, ali ne mogu shvatiti koja budala može pasti na tu foru. Onda zaključujem da imaju svog čovjeka na ulazu koji ih lažno pregledava i pušta sa svom silom pirotehnike.

Osiguranje je, s obzirom na neugodna iskustva s poljskim, ekstremnim huliganizmom na nivou. Primjećujem barem tri vrste policije i još toliko firmi zaštitara, opremljenih bolje nego cijela hrvatska policija, a o broju nadzornih kamera, ograda i bodljikavih žica, da i ne govorim.

Navijački ritual počinje punih dva sata prije utakmice s ogromnim redom navijača na svim ulazima. Nekih petnaest minuta prije početka utakmice, gostujuća tribina Torcide Gornik je prepuna. Nevjerojatnih šest tisuća ljudi na gostovanju. Kako im objasniti da nas, kao njihovih uzora, gotovo nikad nema toliko van Splita?

I još jedna, za naše pojmove, neviđena pojava. Njihovi huligani ulaze u zadnjim minutama prije početka utakmice, isto kao i, pazi sad, nekoliko stotina navijača prijateljske grupe od nogometnog kluba FC Katowice.

I jedne i druge možeš prepoznati iz aviona. Prvi su bolesno nabrijani i naravno, bez ovih smiješnih kapa, a drugi su došli u zeleno-bijelim bojama svog kluba.

Kod njih su ta tradicionalna prijateljstva, isto kao i neprijateljstva, sasvim normalna stvar, dok je nama u Hrvatskoj to potpuno nepoznata pojava.

I onda zviždukom suca počinje show. Ruchovi navijači dižu impresivnu koreografiju, a odmah nakon toga i Gornikovi, čija tajanstvena poruka očito vrijeđa domaće navijače, koji se dižu na noge i zvižde.

I jedni i drugi psuju s “kurva!”, što je i glavna riječ u gotovo svakoj pjesmi. Bilo kako bilo, istinski uživamo u velikom spektaklu “lokalnog” derbija, dok kiša neumoljivo pada i moči nas do kože.

I onda, u jednom trenutku, kolektivno svršavanje. Gornik Zabrze vodi 1:0 i Torcida je doslovno proključala. Kao po zapovjedi, pali se ogroman broj baklji, vjerojatno i preko dvjesta komada. Pakao je mala riječ za to.

Impresivan prizor.

Pogledao sam razne inozemne derbije, ali takav žar sam rijetko kad vidio. Predobro za tamo “neke Poljake” kojima smo uzor.

Nakon utakmice smo gotovo dva sata čekali na stadionu da policija raščisti ulice od sukoba koji je tutnjao u daljini. Navodno je ova skupina od stotinjak “casual” huligana bila samo krinka, jer je duplo veća grupa, koja nije niti ulazila na stadion, napravila neki nered u blizini stadiona.

Ponovo smo išli u ogromnoj koloni put željezničkog kolodvora. Kiša je i dalje neumoljivo padala, tako da smo jedva čekali da uđemo u vlak.

U vlaku nas vođa nagovara da izađemo vani u jedan dobar klub.

– Zar opet, pobogu? – Upitam sa zavrtanjem očiju, ali Poljak je bio neumoljiv.

– Ok, But, only one drink. – rekao mu je Mrcina.

Iako smo bili umorni kao bugarski carinici, to nije smetalo dvima lokalnim curama da nam priđu jer smo im očito bili zanimljivi, samo ne znam zbog čega.

Danak svom neiskustvu su platile kada su išle u wc, gdje su ih zaskočile navijačice Gornika i prebile, očito misleći da se ove šminkerice nisu smjele približavati njihovim gostima.

Jedna je pobjegla, a drugu sam spasio u zadnji tren. Nakon što sam fotografirao prizor, naravno. Sad bi nekom logikom iza ove rečenice trebao ići “smajlić”, ali mi etika pisanja to ne dozvoljava.

Nedugo nakon toga smo krenuli prema drugom pubu, ali na izlasku iz ovog kluba odmah problemi. Naime, neki policajac je, ne znajući koliko ovih ima, išao jednog od njih legitimirati, pa su se počeli dodavati s njim.

Policajac je zvao pojačanje, a mi smo zaključili da je vrijeme za konačni počinak. Jednostavno su ti Poljaci preludi za naš pojam.

Zabrze smo napustili ujutro bez javljanja ikome, da ne bi opat bilo: “hajmo popit samo jednu u pub”. Što je sigurno, sigurno je.

Nekih stotinu kilometara dalje smo posjetili stravični koncentracijski logor Auschwitz i još jednom se uvjerili do koje besmislene granice može ići ljudsko ludilo i mržnja spram drugog čovjeka, od jebenog nogometa, to totalitarnog režima, bez razlike.


U Zagreb smo stigli u noćnim satima zadovoljni svime viđenim i doživljenim.

Autor : Jurica Juka Galić

Izvor : themladichi.com