Većina utakmica, od sportskih do političkih, odvija se pred publikom. Navijanje publike za jednu stranu, a protiv druge, jeste jedna od veoma raširenih pojava u različitim aspektima društvenog života. Kako je navijanje izvor različitih intenzivnih emocija, od veoma prijatnih do veoma neprijatnih, dobro je razumeti mentalne procese koji u njemu učestvuju.

Osnovni mehanizam kod navijanja jeste poistovećenje ili identifikacija. Tokom navijanja navijač nesvesno postavlja znak jednakosti između sebe i onoga za koga navija. Onu stranu za koju navija navijač doživljava kao deo sebe, kao neku vrstu „produžetka” njegove ličnosti i njegovog tela. Zbog toga nekada navijači prave nenamerne pokrete kao da se oni nalaze u takmičarskoj situaciji ili pred televizorom „dovikuju” osobi ili osobama za koje navijaju kako je najbolje da postupe.

Posledica takvog psihološkog odnosa jeste da je uspeh igrača na terenu istovremeno i uspeh osobe koja navija. Dramu na terenu, kada strane naizmenično imaju prednost, prate navijačeva veoma intenzivna osećanja, od sreće pa do ljutnje i tuge. Cilj svakog navijača jeste da „pobedi”, da strana sa kojom se poistovetio bude pobednik. Zahvaljujući iluziji da su on i strana za koju se navija jedno – u zavisnosti od rezultata nakon utakmice pojavljuju se različite emocije. Ukoliko je osoba ili tim za koji navija pobedio, navijač oseća ponos i zadovoljstvo. Ta osećanja su upravo cilj svakog navijanja, kao i doživljaj da smo „mi” bolji od „njih”.

Problem nastupa onda kada strana, dakle osoba ili grupa ljudi za koju je navijač navijao – izgubi. Kako je taj gubitak emotivno doživljen kao navijačev gubitak, on reaguje snažnim razočaranjem, nezadovoljstvom, ljutnjom, ali i sramom i osećanjem niže vrednosti.

 

 

 

Nakon gubitka navijač za svoja neprijatna, loša osećanja može da okrivi stranu za koju je navijao. Dok prihvata zadovoljstvo i ponos koji dolaze iz njenih uspeha, on nakon neuspeha odbacuje nezadovoljstvo, stid, razočaranje i osećanje niže vrednosti. U pokušaju da se zaštiti od neprijatnih osećanja, on se distancira od strane za koju je navijao, okrivljujući je za sve. Dok je ranije važilo pravilo: Tvoji uspesi su i moji, sada važi pravilo: Tvoji neuspesi su samo tvoji. Zato su nekada razočarani navijači veoma okrutni u komentarima prema osobi ili timu koji su prethodno bili predmet njihovog divljenja.

Kada su organizovani u grupe i supkulture, strasni navijači mogu da postanu nasilni prema grupi koja navija za protivničku stranu. Time pokazuju „onima” da iako je njihov klub ovaj put pobedio – nisu bolji od „nas”.

Navijanje je društvena pojava u kojoj najviše dolazi do izražaja naše „unutrašnje dete”. Bez dečjeg poistovećivanja i doživljaja pripadnosti, navijanje uopšte nije tako privlačno.

Iako skandiranje navijačke mase na stadionu pruža upečatljiv i spektakularan prizor, još dublji utisak ostavlja ponašanje grupe razularenih fanova nekog sportskog tima kada na primer lome izloge i kamenuju policiju. Ovakav vid nasilničkog ponašanja ima svoje prave korene u ksenofobiji, rasizmu, antisemitizmu i konačno samoj ljudskoj prirodi. Kada se ponašanje navijačke grupe otme kontroli, tada ono podleže svim pravilima i zakonitostima koje karakterišu ponašanje rulje ili gomile. Kako objašnjava Gistav le Bon, čuveni sociolog, grupa postaje gomila samo “pod određenim okolnostima, kada ta kritična masa ljudi dobija nove karakteristike, veoma različite od onih koje imaju individue koje sačinjavaju tu grupu”. Osećanja, misli i akcije počinju da se šire grupom kao zaraza, dok svi ne počnu da delaju na identičan način. Psihološki, grupa počinje da funkcioniše po principima koji potiču iz nesvesnog dela ličnosti i na videlo izlaze instinkti i nagoni primitivnog čoveka. Pripadnost grupi donosi i anonimnost kao neograničenu moć i oslobađanje od lične odgovornosti. Takođe, fenomen sugestibilnosti je izraženiji u stanju gubitka ličnog identiteta, pa tako čovek postaje prijemčijivi za svaku vrstu ideje i dela koja potekne od strane grupe. Ono što je Le Bon nazivao “gubitkom selfa”, kasniji mislioci su nazvali “deindividualizacija”. Najbitniji faktor deindividualizacije je anonimnost. Zimbardovi in vivo eksperimenti (jedan od njih poznat širokoj publici iz nemačkog filma “Das Experiment”) pokazali su da ljudi u stanju deindividualizacije pokazuju izraženiju sklonost ka agresivnom ponašanju. Nekoliko stotina dobrovoljnih učesnika eksperimenta je imalo zadatak da strujnim udarima kažnjava lažne subjekte – glumce kada daju netačan odgovor na zamišljeni test znanja. Polovina učesnika je nosila maske kojima je u potunosti bio sakriven njihov identitet. “Maskirani” su davali duplo jače doze struje i u dužem trajanju nego oni čiji je identitet bio poznat. Drugi faktor deindividaulizacije je takozvana grupna odgovornost. Jedan eksperiment je demonstrirao da ljudi izbegavaju odgovornost kada se nalaze u mnoštvu drugih ljudi i da očekuju da neko drugi, a ne oni sami, preduzme neku akciju. U pitanju je bio odglumljen srčani napad u dve test situacije – jedan je bio na ulici među mnoštvom ljudi, a drugi u prisustvu samo jedne osobe. U prvoj situaciji, ljudi su prolazili pored čoveka u agoniji – glumca koji je oponašao srčani udar – verujući da nije njihovo da pomognu i da će neko drugi to zasigurno učiniti. U suprotnom, kada su bili sami, svako, bez izuzetka, bi pritekao čoveku u pomoć. Drugi eksperiment je tekao na sledeći način. Ljudi su u grupi bili zatvoreni u prostoriji na nekoliko sati. U jednom trenutku pušten je dim (kao sugestija opasnosti od požara), koji je pokuljao ispod vrata. Ljudi su ćutali i čekali da neko drugi ukaže na opasnost, i trebalo im je tri do četiri puta više vremena da odreaguju nego kad je u prostoriji bio samo jedan učesnik eksperimenta. Istorija nasilja Divljanje navijača prevashodno prati manifestacije u grupnim sportovima, a najviše problema zadaju fudbalski navijači. Fudbal je bio povezan sa nasiljem od samog svog nastanka u 13. veku u Engleskoj. Srednjovekovne “fudbalske” utakmice su podrazumevale učešće stotina igrača i zapravo su predstavljale borbe mladih muškaraca iz suparničkih sela i gradova, koji su na ovaj način rešavali lične nesporazume i svađe oko zemljišta. Nešto slično ovom “narodskom fudbalu” je postojalo i u drugim zemljama Evrope (npr. “knappen” u Nemačkoj i florentinski “calcio in costume”), ali se pravim korenom fudbala smatra ovaj prilično nasilan običaj potekao iz Engleske. Tek od 1900. godine počinje da se igra fudbal kakvog danas znamo i koji suštinski počiva na pravilima fer pleja. Ipak, jedini period u britanskoj istoriji koji nije obeležen nekim vidom nemira i nasilja na fudbalskim utakmicama je period trajanja Drugog svetskog rata. Fudbalski huliganizam je termin koji su skovali mediji sredinom šezdesetih godina, u vreme kada je počelo televizijsko prenošenje utakmica i kada je radnička klasa prihvatila fudbal kao “svoj” sport. Ovaj termin se odnosi kako na spontano nastale nemire na utakmicama, čiji su inicijatori grupe navijača, tako i na organizovano nasilje i međusobne borbe bandi, takozvanih “firmi”. Ove bande povezuju svoj identitet sa određenim fudbalskim timom, i usmeravaju svoje nasilničko ponašanje na bandu nekog drugog tima, a njihovi sukobi često nisu vremenski ni prostorno povezani sa nekom konkretnom utakmicom. Huliganizam fudbalskih navijača se raširio prvo u Engleskoj, krajem šezdesetih, da bi dostigao vrhunac sedamdestih i osamdesetih godina dvadesetog veka. Najozloglašenije su bile grupe “Chelsea Headhunters” i “The Salford Reds of Manchester United”. Kada su izbili neredi nakon utakmice Lutona i Milvola 1985. godine, tadašnji predsednik fudbalske asocijacije je pozvan na razgovor sa Margaret Tačer, a policija je čak razmatrala suspendovanje domaćeg fudbala tokom cele sezone. Nakon tragedije kod Hejsela i Hilsboroa počinju da se preduzimaju zakonske mere u Engleskoj, pa se od tad zapaža opadanje ovog tipa nasilničkog ponašanja. Fudbalski rat Danas su ozbiljni incidenti na utakmicama u Engleskoj prošlost, o čemu svedoči i sve manji broj uhapšenih iz godine u godinu. Takav trend se pripisuje pooštravanju zakona i sudskim zabranama prisustvovanja utakmicama u zemlji i inostranstvu velikom broju ljudi – osvedočenih huligana. Međutim, engleski navijači se i dalje doživljavaju kao najozbiljnija pretnja redu i miru na utakmicama njihovih timova u drugim zemljema. Na Evropskom prvenstvu 2004. godine razmatrala se mogućnost da se Engleska diskvalifikuje zbog nereda koji su izazvala njena trideset dva navijača. Daleko od toga da su Englezi jedina nacija koja se suočila sa problemom fudbalskog huliganizma. Godine 1968. više od sedamdesetoro ljudi je poginulo na utakmici u Buenos Ajresu. Argentinske vlasti su 2002. godine objavile da je nasilje povezano sa fudbalom dostiglo razmere nacionalne krize, nakon što je ustanovljeno da je u protekloj deceniji 40 ljudi ubijeno na utakmicama. Jedna od najvećih tragedija se dogodila u Peruu 24. maja 1964. godine, kada je više od 300 navijača poginulo a još 500 ljudi povređeno tokom nemira koji su izbili za vreme kvalifikacionog meča za Olimpijadu između Argentine i Perua. El Salvador i Honduras su 1969. imali kratak šestodnevni konflikt, nazvan Fudbalski rat, koji je bio provociran serijom od tri utakmice koje su trebale da odluče koja će od ove dve zemlje učestvovati na Svetskom prvenstvu 1970. Na drugoj utakmici u San Salvadoru, navijači Salvadora su napali navijače Hondurasa i to je bio katalizator velike političke turbulencije između ove dve zemlje. Skoro nijedna zemlja u kojoj je fudbal “najvažnija sporedna stvar na svetu” nije ostala imuna na fudbalski huliganizam. Iako usko povezan sa ovim sportom, ovakav vid nasilničkog ponašanja ima svoje prave korene u ksenofobiji, rasizmu, anti-semitizmu i konačno samoj ljudskoj prirodi. Kod nas pomalo i u politici.

PODIJELI