Sjećanje na moje prvo navijačko gostovanje – u Šibenik 1992. godine – nakon kojeg sam zavolio lutanja i avanture…

Masters – s ona dva oronula Pinball flipera – nije bio samo kvartovski salon za zabavu, već i popularno sastajalište mladeži s početka devedesetih.

I tu večer sam sjedio u oblaku dima i slušao priče starijih. No ovaj put mi je prisjelo njihovo mudrovanje. Kao foliramo se da smo navijači, a ne idemo na gostovanja nego se klošarimo po kvartu.

Uvijek sam žalio što nisam skupio muda i s trinaest godina, poput mnogih, išao u Beograd. E onda bi se mogao pohvaliti pravim prvim gostovanjem, a ne ovako. Sutra neki jebeni Šibenik igra i to bi trebalo biti gostovanje? – mislio sam u sebi, dok su stariji srali i dalje.

– Dobro, kad sutra krećemo na to govno? – upitao sam bahato, čisto da to skinem s dnevnog reda, umjesto da kome odvijačem probijem plućnu maramicu.

Već u devet ujutro, željeznički kolodvor je bio prepun pijanih mladića u Jeansu i crnim spitfire jaknama. I ne samo pijanih. Dop je, nažalost, i dalje bio jako popularan.

Iako su nam bila puna usta zajedništva Torcide, vrlo vjerojatno bi solo pojedinac, u najmanju ruku bio opljačkan, ako ne i prebijen, od strane onih koji su takvu žrtvu vrebali. A bilo ih je.

Zato si trebao biti odan kvartu koji te štitio. Tradicionalno, Brđani su bili najbrojniji i najbahatiji. Imali su jako konfliktne pojedince, koji su u svakom trenutku bili spremni za neku tuču ili razbojništvo.

Dobre ekipe je imao Kman, Sućidar i još neki, da sad ne nabrajam sve te odlikaše, a Raduničani su stajali sa strane i pušili svoje smotuljke, gledajući s visoka te vlaje. Da, njima je svatko, istočno od Dubrovačke, tj. nekadašnje Avnojevske – bio seljak.

– Predivna atmosfera... – promislim i uđem u oronuli vagon nacionalnog prijevoznika.

Bilo nas je skoro petsto i nitko, ali ama baš nitko nije imao namjeru platiti kartu, iako nije koštala više od kutije cigareta. Bilo je ratno vrijeme i novca je bilo malo. A sve i da ga je bilo, to je tada bio takav trend.

Kontrolorima nije preostalo ništa osim da se obrate novoustrojenoj hrvatskoj policiji.

– Ala evo pandurija. – reče neki junak, a policajac ga uhvati rukom za vrat i zaurla;

– KO JE PANDUR PIČKA TI MATERINA, A?!

Par momaka je krenulo na njega da oslobode momka u uskom prolazu vagona, a ovaj se uhvatio za pištolj i zaurlao još jače;

– OĆETE DA VAS SARANIM ODE ODMA? MRŠ!!

I kako odbiti čovjeka nakon tako uljudbene zamolbe? Ono što neću nikada zaboraviti je frizura tog policajca. Imao je dugu kosu gotovo do ramena, što svjedoči o organiziranosti MUPa u to ratno vrijeme.

U kupe je stala cijela ekipa iz našeg kvarta. Nas par mlađih i tri starija. Debeli Joke, legendarni Ice i vjerni mu prijatelj Bartul.

– Boli nas kurac. Malo nas je, al’ smo govna. – izrekao je Ice malo čudan zaključak i zaspao zajedno s kompanjonom. Interesantno, oba su imali palčeve u kaišu hlača, a glave su im se savile na koljena.

Mi smo, srećom, ipak išli na neko drugo gorivo. Joke je unio kantu od deset litara domaćeg vina, koje nam je trajalo taman do Šibenika, u koji smo, doduše, došli nakon dva sata zakašnjenja, jer je nekome bilo izrazito zabavno svako deset minuta potegnuti ručnu kočnicu.

Na kolodvor izlazimo oko 14 sati, ismijavajući napore desetak policajaca da nas zaustavi, pa uz pjesmu krećemo prema centru grada.

Inače, Šibenik je grad jako blizak Splitu, a opet tako dalmatinski zavidan našoj strateško-sportsko-kulturno-kultno-utjecajnoj superiornosti, pa se uvijek osjećao nekakav animozitet.

Za vrijeme Jugoslavije su se vucarali po nižim ligama, pa je prizor – s petsto raspjevanih navijača ispod svojih prozora – bilo nešto što su samo na televiziji vidjeli.

A opet s druge strane, Torcida – skupina koja se kalila po najvećim gradovima bivše države i Europe – je imala osjećaj da ulazi u pusti grad. Nigdje napetosti i adrenalina.

Pokušalo se i s provokacijama (“Izađite na ponistre, pozdravite teroriste”, “Ši Ši – popuši”, “Četrdeset prve streljali smo Radu, sad se isto sprema Šibeniku gradu..” i ostale dubokoumne pjesmice, op.a.), ali nikakvog protesta osim nijemih pogleda s balkona i prozora.

Ma da je barem tko krumpir bacio, kad već nema sjekira kao u Beogradu, ali ništa.

Dolazimo na rivu i zauzimamo sve kafiće.

Ispred jednog staje Ice i kaže masi ljudi;

– Ajmo ekipa, ka. Ice časti! 

Dva sata je preko pedeset ljudi pilo,a na odlasku se ice potpisao na neki papir. Rekao je konobaru;

 Čuvaj to brale dobro. To ti vridi više nego ovi naši “ruđeri” (prvi hrvatski dinari, op.a.) i marke skupa!

Nastavljamo prema Šubićevcu, a na trgu neka gužva. Ubrzo saznajemo da desetak naših, po svoj prilici s Bača, maltretira nekoliko njihovih navijača, koji su jadni u fontani.

– Šta radite vi? -.upita ih Ice, a veseljak odgovori;

– A učimo ih plivat, ka… – i zaceni od smijeha.

Međutim, osmjeh mu ugasi ogromni lik s Brda, baci ga na pod i stane gaziti po prstima. On jauče na podu, a njegovi kukavički spuštaju glave. Kaže mu Brđanin;

– I ti si Torcida? Pičko mala, sad ti plivaj u prašini.

Nakon lekcije i tjeranja nogom u guzicu, uzima narančaste kape i šalove, te ih vraća iznenađenim Šibenčanima.

Pred stadion dolazimo sat vremena prije i s istočne strane preskačemo zid, te gazimo preko igrališta prema sjevernoj tribini. Nas stotinjak, s Icetom na čelu, naravno.

Do početka utakmice punimo cijelu tribinu, ima nas preko tri tisuće, pojačani navijačima Hajduka iz šibenskog zaleđa. Domaći ih nazivaju rodijacima i mrze više nego ikoga na ovom svijetu.

Poseban dekor daje i neboder iza naše tribine, s kojeg još stotinjak ljudi sudjeluje u dekoru, nerijetko i s Hajdukovim rekvizitima.

Doduše, puna je i suprotna tribina, ali uglavnom normalnih, pasivnih navijača, osim male grupice od stotinjak balavaca s narančastim obilježjima. Netko mi je rekao da se zovu Funcuti.

Prvim sudačkim zviždukom pakao od navijanja, cijela tribina skače, a teren je zasut trakama, bakljama i dimnima, koje se svako malo pale. Južnoamerička atmosfera dnevne utakmice.

I onda u jednom trenutku pola suprotne tribine skače na grupicu od desetak naših koji su, Bog zna kako, završili na suparničkoj strani.

A ovi prgavi, tukli bi se s njih stotinu. Među kojima, u prvim redovima, primjećujemo baš one koje smo spasili od plivanja u fontani.

– Vidiš kako nam vračaju našu dobrotu? – reče Ice i krene se probijati kroz policiju da uđe u teren. Dolazi do tuče sa sada brojnijim organima reda, dok se u međuvremenu stanje na suprotnoj tribini smiruje.

Naime, svi sada u strahu gledaju hoćemo li uspjeti probiti kordon policije i krenuti preko terena na njih. U svoj toj gužvi nekoliko momka uspije doći do terena, pretrčati ga i krenuti na njihove transparente, uz ovacije cijele naše tribine.

Nevjerojatna situacija. Domaći navijači kupe svoje transparente, a jedan momak se čak penje na njihovu tribinu, izmjenjuje par udaraca s prvim redom i spašava svoj život skokom nazad u teren.

Treba li napominjati kako su taj dan bili naši junaci koje smo grlili i čestitali im svi od reda? Ej, on je sam krenuo na tribinu od nekoliko tisuća ljudi!?

Manje važno, Hajduk dobiva utakmicu, a poslije nje krećemo u grupi prema kolodvoru. Ima li veće slučajnosti i Božje providnosti što kod fontane opet nailazimo na ona tri Funcuta?

– Evala momci, kako ste? – upita ih Ice. Nisu odgovorili. Znali su što slijedi. Samo se čulo Iceovo;

– Ajmo Funcuti, plivanje. Kraul, delfin, koji god stil znate…

Spavao sam u vagonu i razmišljao koliko su puta ti jadni momci bili u toj nesretnoj fontani. Oko mene je ekipa spavala naslagana poput riba u konzervi, a vlak je opet naglo zakočio.

Bartul je samo jedno oko otvorio i rekao, prije nego je opet zakljucao (sneno stanje ovisnika, op.a.);

– Brale, koji je kurac tim mulcima, ka?

Borongaj– Autor: Jurica Galić Juka – izvor: www.themladichi.com

PODIJELI