Yidsi upoznaju Boyse

Nakon što smo kvalitetno odradili gostovanje u Pragu čekali smo ždrijeb za Ligu UEFA nadajući se što atraktivnijim protivnicima, u navijačkom pogledu. Dinamo je izvukao respektabilne klubove: Tottenham, Spartak iz Moskve, Udinese i NEC Nijmegen. Iz navijačkog kuta daleko najopasniji suparnici bili su Moskovljani, za Tottenham smo čuli da imaju ekipu, dok smo Udinese i NEC smatrali nezanimljivima.

Sezona 2008./09. bila je jedna od onih u kojoj je UEFA eksperimentirala s formatom Lige UEFA pa smo tako od gostovanja dobili Tottenham i Udinese, dok su Spartak i NEC gostovali u Zagrebu. Ne znam je li tko od Rusa došao u Zagreb, sjećam se samo da ih na ulicama grada nitko nije vidio te nije bilo incidenata. Mislim da ih čak nije bilo ni na stadionu. Nizozemaca je na Maksimir došlo stotinjak, dok je Boysa u Londonu i Udinama bilo oko 2000, u Italiji možda čak i više.

U dobrom sjećanju ostalo mi je gostovanje na White Hart Laneu, jednom od najboljih stadiona na kojem sam ikad bio. Star, malen, kompaktan i akustičan. San svakog pravog navijača. Kad govorim o gostovanjima na Otoku važno je spomenuti kako smo kao klinci doslovno drkali na Engleze. Na gostovanjima smo često prepričavali priče koje smo čuli o tada slavnim ekipama Chelsea, West Hama i Millwalla. Neki od naših čak su 2004. išli u Budimpeštu kad je Millwall igrao protiv Ferencvarosa. Međutim, iskustva koja smo kao grupa imali na Otoku bila su uglavnom bezopasna. S Dinamom sam bio na gostovanjima protiv Manchestera, Arsenala, a s repkom na Wembleyu kada smo kresnuli Engleze 3-2. Ni jednom nisam doživio neki incident. Slično je bilo i na ostalim otočkim utakmicama Dinama. Možda je to bilo zbog činjenice da smo igrali protiv klubova koji nemaju jake ekipe ili Englezi jednostavno nisu željeli zaraditi zatvorske kazne protiv tamo nekih Hrvata. Ipak, gostovanje protiv Tottenhama pokazalo se drugačijim.

Tottenham nikad nije u navijačkim kuloarima slovio kao neka opasna skupina, no huligane je imao. Frend koji je pratio englesku navijačku scenu tvrdio je tada da Yidsi imaju jednu od jačih mlađih ekipa koja je onda bila aktivna.

U London smo stigli dan prije utakmice i vrijeme smo kratili večernjim oblokavanjem po centru grada. Na dan utakmice s ostatkom grupe našli smo se na King Crossu odakle smo u brojci od 100-150 ljudi krenuli prema kvartu Seven Sisters u sjevernom Londonu gdje se nalazio stadion Tottenhama. Ekipa je bila udarna – ZCB, Sepre, Agrami, Egzil Boysi, Špansko i drugi. Za taj dio engleska metropole se pričalo da je opasan i da ima visok stupanj nezaposlenosti i kriminala. Iz tog je dijela grada Tottenham crpio velik dio svojih navijača. Odlučili smo izaći stanicu dvije prije samog stadiona kako bi se prošetali Seven Sistersom i vidjeli hoće li se nešto dogoditi. Murija nas je odmah snimila i zakačila nam pratnju. Do stadiona se nije ništa događalo, no ispred samog ulaza primijetili smo ekipu Engleza koja nas je snimala i nešto dobacivala.

Sama utakmica prošla je standardno. Dinamu su punili mrežu a mi smo grmjeli. Navijanje nije prestajalo čitavo vrijeme, palile su se priručno napravljene baklje. Murija nije znala što bi pa su na tribinu poslali zamaskirane specijalce te su na poluvremenu uhapsili neke naše. Tottenhamovi navijači su nas stalno gledali i fotkali, a na kraju su i počeli pljeskati na melodiju od jedne naših pjesama (Igrači odlaze…).

Nakon utakmice se prva ekipa uglavnom raspršila po glavnoj ulici u potrazi za najbržim putem do hostela jer nije očekivala probleme. Tako smo se nas četvorica odvojili od glavnine grupe i požurili prema podzemnoj jer je padala kiša. Nakon što smo prohodali kojih 500 metara primijetili smo u daljini, s druge strane ulice, komešanje i natrčavanje. Odlučili smo se vratiti i vidjeti što se događa. Dočekala nas je pomutnja. Dok smo stigli, murija je većintervenirala i dobar dio naših bio je postrojavan uza zid. Na podu je ležalo par ljudi među kojima i jedan crnac razbijene glave koji se smijao. Do mene je došao jedan od poznanika koji je kratko rekao: „Jebiga dečki, zakasnili ste. Sve je već gotovo. Idemo odavde.“ Prepričao nam je kako je dio udarne ekipe, njih četrdesetak, vidjelo neke naše kako bježe. Iz jedne mračne bočne ulice izletjelo je pedesetak Engleza, od kojih je dio imao boce i palice, te su uz povike „Yids, yids!“ počeli udarati sve navijače koji su imali Dinamova obilježja. Kada je ekipa skužila da su to Tottenhamovi huligani odmah su se zaletjeli.

Englezi su bili u zamahu te su rastjerali dio naših koji se vraćao sa stadiona. Tu je, kako nam je prepričao poznanik, došlo do jebenog fajta u kojem su na kraju Yidsi usprkos početnom naletu i prednosti dobili dobre batine. Mahom su to bili crnci u tipičnoj engleskoj casual izdanju kao na slikama. Iako je policija pohvatala većinu naših koji su sudjelovali u tučnjavi sve ih je odmah pustila da nastave dalje. Vjerojatno im se nije dalo zajebavati s Balkancima koji su ionako već sutradan napustili njihovu Englesku.

Tako je gostovanje protiv Tottenhama za Bad Blue Boyse bilo jedno od zanimljivijih, za razliku od svih dotadašnjih putovanja na Otok. Taj su put Englezi pokazali dio svoje reputacije te su bez straha napali suparničku navijačku skupinu usprkos strogim zakonima i kaznama. Poštovanje za ekipu Tottenhama.

(Fan kolumna. Šaljite vaše priče i kolumne na [email protected])