Navijačke priče: Bugarska

Priča bivšeg člana udarne frakcije Torcide o gostovanju hrvatskih navijača u Bugarsku na kvalifikacijsku utakmicu Hrvatske i Bugarske.

Bulgaria

Jedno od moja top tri najdraža gostovanja u životu, utakmica koja će se, osim po uzbuđenjima, pamtiti i po rijetko viđenoj slozi svih navijačkih grupa Hrvatske, posebice Bad Blue Boysa i Torcide.

Kvalifikacijska utakmica između Bugarske i Hrvatske, Sofija, 04.06.2005

A tako je idilično počelo to subotnje jutro…

Iako je dogovor s ostatkom Torcide bio u devet sati, ja, moj brat Ante, Bičina, Čika Šaja i veseljak Jurka, smo s guštom ispijali svoje piće, koje nije bilo prvo, a još manje kava ili sok.

Došli smo iz noćnog “programa” i samo nastavili. Redom su pristizali navijači iz različitih dijelova grada, od kojih sam većinu poznavao, te su zauzimali mjesta pod “tendom” davno zaboravljenog kafića “Picasso”, čiji je konobar zadovoljno trljao rukama.

Došla je i dobra Jurkina majka sa sendvičima i sokom za svoga sina, ali ju je ovaj potjerao uz kritiku;

– A šta je Pajdekice (djevojačko prezime, op.a.), došla si me sramotit ovde isprid ljudi, a?

Smijali smo se na to, kao i na mnoštvo drugih budalaština, ali nas je smijeh pomalo puštao kako je vrijeme prolazilo…deset sati…jedanaest sati.., a autobusa još nema. I tog onog na kat, za nas sedamdesetak.

Nakon nekoliko poziva na broj prijevoznika, javio nam se neki tihi glas i dao nam kratko objašnjenje;

– Strpite se ljudi, imamo tehničkih problema s vozilom i sve činimo da ga otklonimo.

Oko trinaest sati smo postali svjesni da imamo problem i da nešto nije u redu. Nakon kratkog vijećanja, ekipa za specijalne namjene, na čelu s kršnim Jurkom, je krenula po gospodina u sjedište tvrtke, te ga je i ekspresno dovela ispred kafića.

Sedamdeset ljudi je istovremeno tražilo odgovor, a kada se galama utišala, u centru pozornosti je ostao samo proćelavi vlasnik autoprijevozne tvrtke s jednim vozilom, koje je iznajmio situiranim turistima, a nama stidljivo priznao;

– Ljudi, žao mi je, zajebao sam. Samo nemojte po glavi...

– PUF! – AJOOOOJ... – Naravno da je bilo u glavu. Jedan udarac, i to direktno u nos. A tko bi drugi nego netolerantni Jurka.

Skočili smo odmah na djelitelja pravde i razoružali ga, izbivši mu iz ruku veliku ciglu s kojom je mogao zaviti u crno i nas i tog nesretnika.

Ironično, Jurka je zapravo bio jedini prisutni koji nije platio put, ali ga to nije smetalo da upire u čovjeka prstom i viče;

– VARAL’CE…VARAL’CE…

Sada je bilo jasno da moramo naći neki drugi prijevoz, kako se ne bi obrukali ispred drugih grupa, koje su očekivale naš dolazak u konaćno većem broju, kako smo i obećali.

Naime, Torcida je uvijek pratila više Hajduka nego reprezentaciju, što zbog mačehinskog odnosa Hrvatskog nogometnog saveza prema Splitu, što zbog neke tradicije, ne računajući velike i klaunske manifestacije tipa svjetskih ili europskih prvenstava, kada bi svi išli.

Dogovor s ostalim grupama je bio dolazak do ponoći na benzinsku postaju “Lubanj”, odmah poslije Vinkovaca, gdje bi svi zajedno prešli državnu granicu “Bajakovo”.

Prelijepi autoprijevoznik nam je gentelmenski vratio novce, te smo izvršili invaziju na sve “rent a car-ove” grada.

Nije bilo lako. Iznajmljivači su bili preplašeni novinskim natpisima o osveti Bugara za napade istih u Zagrebu, pa su mnoge od nas odbili.

Naravno, tada je na snagu stupila dovitljivost, pa bi odbijene navijače zamijenili novi koji su se predstavljali u širokoj paleti zanimanja, od kiropraktičara, vjerskih zajednica, vatrogasaca, kulturno-umjetničkih društava, pa sve do umjetnika i fanova Elvisa Presleya, tako da smo do sedamanaest sati uspjeli nabaviti pet, šest kombija i preko deset auta.

Jurka se uvalio Mokošičanima u kombi, Čika Šaja ni sam ne znam kome, a mi smo, zajedno s Bokijem s Kacunara, sjeli u novu Astru.

Pošto je bilo mjesta za još jednog, primili smo i stanovitog Beksa, lika kojeg sam prvi put vidio, ali nas je zadivio svojim porculanskim zubićima i splitskim humorom sa imotskim slengom, pa je postao dobar duh putovanja, koji je svako malo inzistirao da stanemo na piće ili da po bosanskim selima tražimo “dame za jednokratnu uporabu”, što je, u tim trenucima borbe s vremenom, bio čisti luksuz.

Kroz Travnik smo prošli s raspaljenim “Čavoglavama” na “max”, pa je umalo došlo do incidenta, jer smo prošli kroz masu ljudi koji su na ulici slavili neku svetkovinu, među kojima je bilo i “Vehabija” s bradama i u onoj bijeloj, arapskoj odjeći.

Ipak je sve prošlo u redu i sat vremena prije ponoći smo opet ušli u Hrvatsku, u našu ravnu Slavoniju, gdje smo ubrzo došli na dogovoreno mjesto i gdje je već bio po autobus Kohorte, vinkovačkih Ultrasa i čak tri autobusa BBB, te nešto auta. Armada je, po informacijama, bila na putu.

Gledali su nas u čudu, isto kao i mi njih, zbog spoznaje da je ovo jedna od rijetkih prilika da se pogledamo bez da nakon toga uslijedi povik; “AJMOOO…KRENI…” uz nabacivanje stolicama, bocama i kamenjem.

Tu sam upoznao Tufu, Blaža i još neke zanimljive Boyse, s kojima smo se odvojili neko vrijeme sa strane i vratili puno veseliji i s puno većim darom govora.

I s ostalima je vladalo bratsko raspoloženje. Nakon dolaska Armade smo napravili sastanak u kojem je bilo ono: “Svi zajedno… bla..bla… Nema povlačenja… bla…bla… Hrvatska…” i slična sranja, te smo malo poslije ponoći krenuli prema državnoj granici.

Ne trebam napominjati kako su nas tu držali više od pet sati, što s naše, što sa srpske strane, gdje nam je oduzet sav alkohol i potencijalni rekviziti za nanošenje ozljeda.

Bila je to prilika i za susret s ogromnim brojem pripadnika srpske Žandarmerije, postrojbe u hibridu vojske i policije, nevjerojatno sposobne, naoružane “Heckler” puškama i, za razliku od naših “rezervista”, izuzetno discipliniranih. Bilo ih je puna dva autobusa i s desetak “defender” vozila.


Nisam pričao s njima, nemam zašto, ali sam bio prisutan kada je jedan upitao njihovog oficira;

– Bude li problema s vašim navijačima?

– Ma ko se bre bavi s time? – odgovorio je drot pušeći cigaru.

– Al’ ne osiguravate utakmice? – uporan je bio naš.

– Ne mešaj čoveče babe i žabe. To radi obična policija. Mi kad bijemo, bijemo samo vođe navijača. Pa da vidiš kako cvile…

Tada sam se odmakao jer nisam htio slušati priču čovjeka koji priča s nama samo zato što je trenutno takva naredba. Da je drugačije, vjerojatno bi nam sa zadovoljstvom skakao po glavi.

A i nije mi bila ugodna lirika njegovih opisa, jer mi je draži i taj srpski navijač kojeg on “bije” od njega ljigavca.

To je nepisano pravilo poštivanja neprijatelja u svijetu navijača, koje “normalan” čovjek ne može shvatiti.

Krenuli smo pred zoru uz neviđeno osiguranje. Svaki most, nadvožnjak i šuma te države je bila pod kontrolom policije i žandara. Nerijetko nas je i helikopter nadlijetao.

Reklo bi se da nas je bilo nemoguće napasti. Ali to je bila zabluda. Pogotovo uz našu malu pomoć.

Vjerovali ili ne, mi navijači komuniciramo s neprijateljom, i da stvar bude nevjerojatnija, čak smo im odavali našu lokaciju.

– Onda u povratku? – pitali smo, a Nikola, Delija s druge strane veze je odgovorio;

– U povratku brate!

O da, itekako smo htjeli biti napadnuti. To je takav sport.

Kroz Beograd smo projurili “autokomandom” u ranim jutarnjim satima i nastavili dugačak put, koji smo presjekli s dva odmora na benzinskim postajama, da bi pred bugarsku granicu došli oko podne.

Tada sam prvi put shvatio da je Europska unija, kao ekonomska opcija, potpuni promašaj za Hrvatsku, jer ako su oni i Rumunji sljedeći kandidati za ulazak u istu, onda hvala lijepo, ali ne želimo tamo.

Dovoljno je bilo vidjeti tu bahatost državnih službenika, kojima je na kapama pisalo “mito”, svu tu sveprisutnu aljkavost i neurednost, posebno sanitarnih čvorova gdje postoje samo “čučavci” u koje se, zbog preuskih cijevi, ne smije bacati wc papir, već u kantu pored, što je bio razlog nesnosnog smrada.

A o rupama i konjskim zapregama na cesti, da i ne govorim…

Sve su to bili razlozi koji su doveli do toga da dođemo pred stadion tek sat vremena prije početka utakmice, iako smo sanjarili o nekoj šetnji po gradu.

 

 

 

 

 

 

 

 

Pogotovo da popričamo s Bugarima što su nam ispred nešto dobacivali.

Doduše, provali smo krenuti u proboj, ali nas je policija blokirala, što je dovelo do kratkog obračuna s njima.

 

 

 

 

 

 

Teško je ne primijetiti koliko je ta policija neorganizirana, a poseban dojam neprofesionalnosti odaju različite i neugledne uniforme, te motorističke kacige na glavama umjesto onih za tu namjenu.

Tribinu smo napunili solidno i prvo poluvrijeme prolazi uz dobru zajebanciju na tribini, uz redovitu razmjenu predmetima s dvadesetak metara udaljenim Bugarima, mahom navijača CSKA.
Međutim, do pravih tenzija dolazi tek kada se na suprotnoj tribini pojavi transparent s natpisom “Ovčara” na ćirilici i srpskom zastavom, a malo nakon toga i transparentom “Alkatraz”, iza koje stoje najekstremniji navijači Partizana, a kojih je ovom prilikom, nama u čast, došlo pedesetak.

Isti početkom drugog poluvremena dolaze na bugarsku stranu naše tribine i onda slijedi kanonada svime i svačim prema njima, i obratno, pa policija, ne uspijevajući smiriti Hrvate, udaljava njih.


Ostatak utakmice prolazi uglavnom u mirnijoj atmosferi, što se ne misli na navijanje – koje je s naše strane euforično, a s njihove sprdnja od puhanja u neke trublje – nego na povremeno nabacivanje kovanicama ili bocama punim vode.

Čika Šaja je išao i korak dalje, pa se popišao u jednu od pola litre, koja je doletjela u lice nekom sredovječnom Bugaru, koji je taman jeo kokice. Klasični knock out.

I ono malo atmosfere među Bugarima ubija Niko Kranjčar, postavivši konačnih 3:1 za Hrvatsku. Od tog trenutka se, na stadionu od 43 000 sjedećih mjesta, mogla čuti samo pjesma oko pet stotina hrvatskih navijača, dok je pola domaćih izašlo vani i prije posljednjeg sudačkog zvižduka.

Već nakon sat vremena smo bili u konvoju koji je vozio prema izlasku iz grada. Nigdje ni najmanjeg problema.

Ali mi smo znali gdje nas problemi čekaju i radovali smo im se. U Srbiji, kroz koju smo prolazili po noći i bez stajanja, ponovo praćeni s više od dvije stotine žandara.

Vozili smo se u polu snu, pa čak i Bičina, koji je po tko zna koji put odvozio cijeli put, ali se nije dao, nego je izbacio glavu kroz prozor prateći kombi s ekipom iz Radunice.

Odjednom ga prene bljesak koji je preletio taj isti kombi, da bi sljedeći trenutak na suprotnoj strani ceste buknuo plamen. I još jedan tako iznad nas.

– Jebote, oni nas gađaju s monotolijevim koktelima! – povikao je netko.

Policija je samo potjerala aute, ne dajući nam prilike da stanemo.

Nastavili smo voziti, a ja sam gledao ekipu u kombiju ispred sebe i razmišljao kako blaženo spavaju, nesvjesni da su mogli živi izgorjeti.

– Kako bi to bila besmislena smrt… – pomislio sam, a u morbidnim razmišljanjima me prekine zvonjava mobitela. Nikola.

– Koji kurac to činite, jeli to taj vaš fair play koji ste spominjali, bacate koktele, a pičke jedne? – psovao sam suparničkog navijača, a on mi odgovorio klasično srpski – s puno očigledne laži, ali na tako simpatičan i humorističan način.

– Šta pričaš burazeru? Ma to su bile one “jajare” Meraklije (navijači iz Niša, op.a.), oca im jebem onog nenormalnog! Hoće da se dokažu papci, ali ispadaju smešni. Oni su ti kod nas k’o oni “Siročići” iz filma “Ratnici podzemlja”, majke mi.

Opsovao sam ga još nekoliko puta i optužio da laže, ali je on nastavio po svome;

– Ma veruj mi zemljače da su to napravili na svoju ruku. Pa mi iz Beograda smo za njih gospoda, bre. Videčeš, samo pesnicama, kako i dolikuje civilizovanim svetu.

Čak sam se u jednom trenutku i nasmijao.

– Majku im jebem, sad mi je jasno zašto oni rade tako dobre komedije. Pa oni su sami po sebi komedija i bez filma. Vjerovatno su im i filmovi strave za pišat gače od smija.. – komentirao sam ekipi u autu.

Na dugom putu od Niša do Beograda smo opet zaspali, osim, naravno, Bičine s čačkalicama, koje su mu držale kapke otvorenima i koji je opet doživio šok zbog naglog kočenja cijele kolone, na početku koje je, kod buseva od Boysa gorjela neka baklja.

Svi smo izletjeli iz svojih vozila, ali smo se u njih još brže i vratili kada su se pored nas zaustavili “defenderi” iz kojih su izašli žandari, repetirajući puške na nas.

Kolona je nastavila svoje putovanje, a na mjestu tog napada smo vidjeli desetak srpskih navijača, vezanih na tlu ili licem uz policijska vozila.

Kasnije smo saznali da ih je u tom parku bilo preko pet stotina, mahom Delija, Grobara i Radovaca, navijačkih grupa koje se inače međusobno ubijaju po ulicama Beograda, ali su se za ovaj povijesni trenutak, na par sati, ipak ujedinili u napadu na vjekovne neprijatelje.

I to kako dolikuje. Navodno je u tom parku nađeno, osim palica, hladnog oružja i “koktela”, čak i pištolj, ali je im je plan poremetio policijski helikopter koji ih je primijetio.

– Klasično srpsko poštenje… – pomislio sam, a onda se i nasmijao, jer sam priznao samome sebi da ni mi na njihovom mjestu ne bi bili ništa manje maštoviti, dapače.

– Balkan je to. – bila je moja zadnja pomisao prije nego što sam utonuo u duboki san.


U domovinu smo ušli u svitanje tog ponedjeljka i slikali se još jednom za uspomenu na pustolovinu koja nije donijela odgovor na besmisleno pitanje – koji narod bivše Jugoslavije ima jaču navijačku scenu, ali ima vremena, bit će još prilike.

Samo se nadam da netko, u tom apsurdu, neće završiti kao krijes na svetog Ivana ili vegetacija, u svojim najboljim godinama…

Autor: Jurica Juka Galic
Izvor: themladichi.com