Da na bude zabune, ovo je navijačka priča o gostovanju Torcide u švicarski Zurich (24.09.2003.g.), na utakmicu prvog kola kupa UEFA protiv Grasshoppersa, a zašto je naslov ovako bizaran – pročitajte u nastavku.

Pred autobus u lučkoj kapetaniji sam došao u pratnji prijatelja Andrije Prirada, čovjeka koji je bio u svome svijetu i koji nikad nije bio na utakmici niti je volio navijače, ali me je taj dan, na moj nagovor, ipak dopratio na kolodvor.

Odmah ga je Jozo Mucić, skins iz Brodarice, udario po leđima, kao u znak dobrodošlice, a zapravo mu na leđa zalijepio sličicu “Cro army”, iz neke ukradene čokolade.

Cijela ekipa je bila tu, od Bičine i brata mi, pa do Vele i Vedrana iz Mostara, plus još na desetke poznatih iz grada, Kaštela i Trogira.

Drago Vržina, tadašnji tajnik Kluba navijača, nam je naivno rekao;

– Juka, aj pripazi molin te da se ne krade po punpama i da mulci ne razbijaju bus. Ovo je zadnja agencija koja nam buseve iznajmljuje. Ako i to sjebemo, nema više. Fertik.

– Ma šta ti je Drago, jesi lud? Znaš da će sve bit ka po špagu. – namignuo sam mu i zajedno s još dva kompanjona ubacio nesretnog Andriju u bus. Vrata su se zatvorila, a kada se oteti prijatelj prestao otimati i zapomagati, shvatio je da smo prošli Kaštela i da će morati s nama na put.

Sva ta gužva je smetala debelom šoferu, nalik na Al Caponea s onim bafama, pa je zabrundao;

– Sidite doli, jeba vas Isus, nemojte da zaustavin prugu i sve vas ode istran vani!

Međutim, tek što je završio rečenicu, doletjela mu je plastična boca puna vode u šoferšajbu, odjeknuvši poput granate, a jedan glas je odzada urlao;

– VOZI PIČKA TI MATERINA DA TI JA NE BI SUDIJA ŠTA SI GROBARE U PO CIJENE VOZIJA!

Bio je to Rožić, bivši ratnik i lider Trogirana, revoltiran što je debeli šofer Tadija nedavno vozio BBB na neku europsku utakmicu i za koje su on i Antiša – mršavi mu kolega, ispijen u licu i masne “fudbalerke” – bili puni hvale kako su mirni i organizirani, za razliku od naših divljaka, kako su se došaptavali, a ja ih guštao slušati.

Vozili su za “Šabića”, sinjskog auto prijevoznika i bili tipični ljudi iz Cetinjske krajine, baš onako priprosti i duhoviti kakvi i trebaju biti. Vrlo lako je zaključiti kako su bili hit putovanja, tako da bi samo o njima mogao knjigu napisati.

Prva antologija je bila kada su mulci s Brda sjeli iza njih i počeli im dosađivati pitanjima;

– A jeli, odakle ste vi barba?

– Iz Otoka, Gospe ti. – odgovori suhi Antiša.

– A znate li Norca? – uporne su bile male rđe.

– Kojeg Norca, Kevu? – ozare se sada od sreće Antišini obrazi.

– E njega. – potvrdi mu mali.

– Ih, dašta nega znan. Kuća do kuće. – odgovori im veselo.

– A zašto je palija hrvatska sela devedeset i prve? – upita jedan, na pola serije povlačenja dima iz jointa.

Antiša skameni, a Tadija ih prostrijeli očima. Vidi se po njemu da bi ih udavio dlakavim rukama da može. Ali nije mogao jer bi mu Rožić opet postavio pitanje o Grobarima. Pa je Antiša nastavio pomirljivo;

 Ma di je bolon palijo naša sela dico. On je obranija Rvatsku. To je čovik ipo.

– Virujen ti. – reče mali, već polusklopljenih očiju od napušenosti. Pa mu pruži joint. – Aj povuci jedan dim za Norca.

– Ma goni mi to zlo od mene. Biži mi ća! – bunio se Antiša, boreći se s ogromnim volanom.

I zaista, nisu ga više ništa pitali, ali su mu zato svaki izdah marihuane iz nerazvijenih pluća otpuhnuli krišom iza sjedala i tiho šaptali;

 Zaklat ćemo teeeeee…., oooo Antišaaaa, nećeš se živ kući ženi vratitiiii….oooooo…. – i tako u nedogled. Satima. Sve tako dozirano da ovaj čuje, a da opet nije siguran što čuje.

Odjednom se začulo: “ŠKRIIIIP..”, pa se autobus naglo zaustavio uz udaranje putnika glavom u naslonjače pred sobom, a naš Antiša je pobjegao vani tražeći pomoć.

– Klasični crnjak. – rekli bi okorjeli konzumenti marihuane za situaciju kada čovjeka pod utjecajem THC-a prožmu negativne misli.

To se dogodilo u Hrvatskoj, negdje pred granicu. Taman je Tadija polegao svog napušenog bakalara na počinak u onaj brlog ispod sjedišta, kad eto u Sloveniji nove nevolje, pa umalo i tragedije.

Naime, držao skins Mucić nogu iznad Tadijine glave, pa vjerojatno sanjao kako šuta nogom nekog tamnoputog došljaka, te mu refleksno sklizne noga s teškom čizmom – direktno Tadiji na tjeme.

– ‘EN TI MUKU IS’SOVU, UBI ME! – zajaukne Tadija, a autobus napravi dvije osmice na cesti. Jedva ga je uspio ispraviti. Mucić se nikako nije mogao načuditi zašto čovjek psuje ispred autobusa, skače po vlastitoj kapi i pljuca u vozačku licencu.

U Italiji je, pak, po meni, bio najsmješniji dijalog između namrgođenog Tadije i naivnog Antiše. Radio neki nevaljanac zgibove po sredini autobusa, napravio kolut unatrag i nogama izbio onaj metalni poklopac u slučaju udesa.

Koji trenutak kasnije Antiša ugleda otvor na krovu, kroz koji šišti hladan zrak, prekrsti se i dođe do Tadije, koji je vozio.

– Tade, Tade…

– Šta je sad? – upita Tadija zloslutno.

– Srca ti Isusova, izbili su poklopac nogon. – reče mu kolega diskretno.

– Majku im jeba pas banditsku, pa je li to moguće? – upita Tadija ne baš glasno. I nadoda;

– Pa jeben ti magare Gospino, možda smo i ubili koga, a ne’š nikad ni saznat. – pa uzdahnu obojica sinkronizirano.

Zabava s ta dva lika montipajtonovskih karakteristika je bila urnebesna, ali veliki finiš je zapravo bio na benzinskoj postaji pokraj Milana.

Sukladno s tajnikovim – “pripazite da ne kradu po punpama…” – opelješili Huni sve što se moglo. Tek pokoju kutiju cigareta otkucao sredovječni Gepetto, praveći se da ne vidi bagru koja mu odnosi sve, od pića pa do sladoleda i jebenih akumulatorskih baterija.

Naravno, autobus krenuo, Gepetto se latio telefona i nazvao žandarmeriju, koja nas je presrela dvadesetak kilometara dalje.

Pretreslo ekipu i postrojilo ispred oveće hrpe ukradenih stvari i onda se dogodi epski događaj. Naime, netko je u zahodu ostao obavljati nuždu, i onako, kreten kakav i jeste, nesvjestan situacije ispustio kroz otvor poda nešto što je zvučno tresnulo na pod.

Instinktivno se žandari sagnu i ugledaju govno za emisiju o nadnaravnom. Jebate, lik je iz sebe izbacio nešto tvrdo, promjera nedonoščeta.

– Uuuuu… Mamma mia…bastardi dei Balcani…puf… – u očaju su zapomagali policajci pred vizurom mamutskog govna.

– Chi comanda? – pitali su tko je vođa puta. Vragolasti Burić je pokazao prstom na Milića, čovjeka nalik na Čkalju iz srpskih filmova i jedinog koji je svoju pivu pošteno platio.

– Risarcimento dei danni. – zatražio je od njega mladi, uglađeni oficir da se plati šteta. Kako je trljao palcom o kažiprst i srednji, tako je Milić shvatio da ovaj od njega traži novce.

– Ma nisan ja ništa ukra, divice mi Marije. – objašnjavao mu je naš Čkalja, a kako je seoski glasno pričao, oficiru se učinilo da je bahat, pa ga je upozorio;

– Stai zitto imbecille! 

Međutim, shvatio naš Čkalja gdje to vodi, pa je sklopio ruke i zavapio;

– Ma nemoj pajdo, ja san bija vojnik ka i ti… Četvrta brigada…

Nakon toga su ga odveli. – Pa ti kradi i drugi put. – dobacio mu je Burić dok ga je nosilo u maricu.

U Zurich dolazimo nekoliko sati prije utakmice i zauzimamo trg pored kafića na cesti. Klasično baljezganje uz pivo prekida pogled na četiri prilike u crnoj odjeći, što su nam se približavale vojničkim korakom.

– Evo naši. – usklikne državotvorni Jozo, sretan kao dojenče. I stvarno, likovi komplet obučeni u ustaške uniforme.

Zaustavljaju se ispred nas i jedan od njih nam se obrati na tečnom engleskom jeziku;

– Hello everyone. – a drugi nadoda;

– How are you?

Protrljam oči ali ne sanjam. Jebote patak, ispred mene stoje ustaše koje ne znaju materinji jezik. – Koji kurac?

Refleksno prvom do sebe udaram šamar, razočarani Jozo drugome tehnički plasira aperkat, a Bičina ostatak vesele družbe zaključa u polugu.

– Je..jebate, pa ovi ne znaju pričat po naški! – tužno utvrdi Jozo s ustaškom kapom, na putu za stadion.

Ispred stadiona shvatimo da postoji ulaz za gornju i donju tribinu, a meni i Vedranu se svidi gornja, iako smo imali ulaznice za onu drugu. Nikakav problem za mladiće. Skok na žicu i eto nas na vrhu.

Međutim, shvatimo da su tu neke seronje i bauštelci, pa poželimo opet svojima na donju tribinu. Uredno zamolimo redare da nam otvore, a ovi nas upozore da više nećemo moći ući.

Nisu mogli vjerovati da naše, neponištene karte, prolaze kroz donju kapiju kao kroz maslo. Balkanska čarolija.

Jedino što me od utakmice zanimalo i što sam zapamtio je bilo kada smo upalili onih dvadesetak baklji i natjecanje tko će svoju dalje baciti u teren ili na oklopljene zaštitare pod tribinom.

Ali da se pohvalim i nogometnim znanjem. Naime, načuo sam da smo ostali 1:1 i da je gol za naše dao neki kurac-palac Mate, mislim Neretljak. Nije zajebancija.

Navijače suparničkog tima smo vidjeli na tribini i u parku pred stadionom. Međutim, na naše pitanje s vlaškim akcentom: “Du ju vont fajt” – navijači Grassa dižu ruke do neba.

– Tko bi ih imao srca dirati kada su tako plahi? – pomislim i krenem s ekipom dalje. Ipak, jedan naš, podrijetlom iz Bosne, im “previda” džepove i uzme nešto novaca i cigareta.

Kad sam ga pogledao prijekorno, opravda mi se;

– Ma pust’ bolan, nek’ se nađe za puta.

Kod autobusa je Tadija bjesnio da krenemo kući, da ga čekaju “dica i rađa u polju”, ali je stav grupe bio da se ide tek u pet, pred zoru.

Nije pomoglo Tadiji ni što je vozačku licencu, ovom zgodom, i zaista potrgao. Ekipa se uputila u noć. Svakako je najveća pobjeda bila ulazak stotinjak navijača u elitni bordel i pokušaj krađe – pazi sad – žive prostitutke, što, naravno, nije prošlo neprimječeno, pa se sljedećih petnaestak minuta pregovaralo da se gospodičnu vrati.

I tako. Bilo je veselo, a kada smo oko 4 sata, praznih džepova i umorni od svega, došli pred Tadijin autobus, spomenuti gospodin nam je zatvorio vrata.

– Jeste rekli da iđemo u pet? E Boge mi sad i oćete! Ne otvaram prije pet! – bio je uporan Tade.

Svi su prasnuli u smijeh i pjesmom – “Mi imamo Tadu šefa svog, Tadu šefa svog…” – pozdravili glavnu ličnost ove priče. Mislim da mu je, u dubini duše, bilo i drago.

Eh da, kada smo se iskrcali u lučkoj kapetaniji, primjetih da je Andriji još na leđima ona ista “Cro army” sličica…

Autor : Jurica Galic Juka

Izvor :themladichi.com

PODIJELI