Dana 11.10.2008. godine, na stadionu “Metalista”, Hrvatska se mučila postići gol koji će nas odvesti na svjetsko prvenstvo u Južnu Afriku. Utakmica je bila dosadna, a dan u gradu prekratak. A da nije bilo Margete iz Imotskog i Lenjina s trga Slobode, teško da bi se ičega kvalitetnog i sjećao…

Jutro sam opet dočekao neispavan. Kao i sva do sada prije putovanja ili neke važne utakmice.

Internacionalni aerodrom je toga jutra vrvio netipičnim putnicima. Onima koji galame i ostalim svijetom koji je tu svitu sa zgražanjem gledao.

U redu su stajali “Uvijek vjerni” – ponešto pristojniji – jer su u njenim redovima ipak najmanje radikalni navijači, pa zatim Kohortaši – koji su gledali što ukrasti po “duty free shopovima”, dok su im vinkovački susjedi stajali sa strane i gledali – u njih. Mrko, naravno,.

Boysi su, po običaju, bili odvojeni od svih i nezainteresirani za ikakvu komunikaciju.

Nas desetak je stajalo za šankom i pili smo svoju prvu pivu. Što je i normalno u 6.30. Ujutro…

Za neke smo bili plaćenici, za neke Tovari, a za neke face. Što se mene tiče, ni sam nisam znao u koju kategoriju bi nas svrstao. Niti sam se time opterećivao…

Jedino što me veselilo je to da ponovo putujem. I to daleko. Pa makar na jedan dan.

– A što možeš doživjeti u jednome danu, od kojeg ti pola otpada na putovanje? – upitali bi mnogi.

A ja bi odgovorio;

– Puno toga prijatelju moj. Puno…

Put, od dva i pol sata vožnje, prolazi dosadno, jer kako se veseliti s ljudima koji slijetanje pozdravljaju s pljeskanjem i usklicima radosti?

Ne, to nije moj svijet.

Svjetla točka putovanja je bio Imoćanin Margeta, nekadašnji izvidnik i invalid Četvrte gardijske brigade.

Taj zanimljiv lik je čuo za “Uvijek vjerne” i njihovu ponudu, uplatio let i našao se s nama u avionu.

Uglavnom, da sad ne nabrajam sve šale i pošalice s kojim nas je – u satiričnom, Imotskom stilu – uveseljavao cijelim letom, dovoljno je da ovog pozitivca zapamtimo, jer će u priči još biti riječi o njemu.

Odmah pri ulasku u Harkovski internacionalni aerodrom se zapričao s jednim djelatnikom sigurnosti i tu ga gubim iz vida.

Ono što opažam je jako tijesan prostor za putnike, a nakićen raznim socijalističkim obilježjima i kipovima.

Gotovo sat vremena gubimo na birokraciju u ionako prekratkom danu, a do ludila me dovodi njihova upornost da ispunimo neki listić na ruskoj ćirilici.

Ne, uopće nije slična srpskoj, koju sam učio u školi, a engleski, naravno – ne znaju.

Debelo iza dvanaest sati sjedamo u autobuse koji nas voze put trga Slobode, za koji sam pročitao da je najveći u Europi, a sedmi na svijetu.

Putem ništa impresivno. Kao da sam u Sofiji, samo prije sto godina. Ljudi sivi, zgrade sve iste, sovjetskog tipa.

Čak je i vozni park podsjetnik na neka stara vremena. Samo poneki vozač Lade pokuša biti kreativan, pa se mogu vidjeti i spuštena rugla s ugljen-zatamnjenim staklima, iz kojih tutnji preglasna glazba.

Ali trg je stvarno impresivan. Pravi komunistički za velike parade. Brat bratu kilometar dužine i par stotina metara širine, a u sredini trga ogromni Lenjinov kip od desetak metara visine.

Ulazimo u neki centralni pub na trgu i sljedećih nekoliko sati ispijamo na litre pive. Ni dan danas ne znam tko ju je plaćao. Ali je klizila kao zadnja u životu.

Izlazim vani zapaliti cigaretu i promatram ogromni, betonski trg. I odjednom ugledam nekog lika kako priča na mobitel. Gledam u njega, uzvrati mi pogled, te spusti glavu i ode dalje.

Idem za njim lijevo, nekih sto metara do ulice, i zatičem ga u društvu još dva vršnjaka od nekih dvadesetak godina. Nešto im govori na uho, nakon čega me jedan od njih pogleda, pa opet spušta glavu.

– Hmm…tako dakle.. – promrsim u sebi i krenem prema pubu.

– Ekipa, vani su njihove izvidnice. – rečem našim navijačima, ali od pedeset ljudi me ozbiljno doživi samo mojih par ljudi i nešto Zagrepčana.

Trojici Riječana je to čak bilo i smiješno. Pa su hihoćući izašli vani. Međutim, u povratku su – onako krvavih usana i noseva – bili nešto manje nasmijani.

Odmah je nas nekoliko izašlo vani i zateklo nekoliko Ukrajinca.

Naravno, jedan od njih je bio onaj moj “vezista”.

Nike i Tomo iz Zagreba su odmah povaljali dvojicu, a za ostatkom smo se zatrčali ja i Neno Nikolić, također stari BBB.

Nakon sto metara je Neno odustao, a ja u bijesu prevalio još stotinjak metara tog ogromnog trga, sve dok se bjegunci nisu zaustavili kod grupe od pedesetak mladića.

To su bili njihovi kompanjoni, a ja sam se od lovca preobrazio u lovinu.

Bježao sam od pedeset pari cipela koje su prašile za mnom i čiji su vlasnici vikali nešto na ruskom dijalektu.

Bježao i molio Boga da mi noge izdrže isti put do puba. I izdržale su.

Jako sam se radovao ekipici od dvadeset ljudi u koje sam utrčao i stao s njima u gard.

Uglavnom moja ekipa, od Tome Petrinjca, par kohortaša i “Vjernih”, te nekoliko hrabrih individualaca tipa tog spomenutog Nene Nikolića.

Ostali ili su, eto shvatili da moraju nešto hitno obaviti, pa su isparili ili su sa sigurne udaljenosti gledali. Hrvatska posla.

Prvi put sam se tada susreo s huliganima koji stoje u formaciji. Očito je bilo da se – po ruskom sistemu – tuku po livadama.

Ali i mi smo se borili po svome sistemu. Balkanskom.

Naime, kako je duplo veća grupa prilazila u zbijenom četveroredu i pri tome vikala nešto u stilu onih spartanskih sranja, tako je netko inovativan zagrebao pod i odlomio prvu kockicu betona.

Jasno, nakon prve su i ostale išle bez problema. Pa kad im je prvi red pao kao pokošen i oni su prihvatili “Balkan style”, tako da je kiša kamenja letjela na sve strane, razbivši nekoliko glava i parkiranih auta.

Čak je jedan kamen pogodio u rukav moje jakne, amortizirajući gadnu ozljedu.

Linija je pucala, bez obzira na hrabre ljude poput Tome – koji je stajao isturen i bez imalo straha u njegovim očima – i bilo je pitanje vremena kada će nadjačati naš nadljudski napor.

U pravom trenutku dolazi policija – u onim debelim jaknama i velikim šapkama na glavama – te nas razdvajaju od Metalistovih huligana.

Istini za volju, udaraju samo po njima, pa nam ostaje samo da odahnemo od nemile borbe i uživamo u njihovom sukobu.

Iz koje jedan policajac izlazi bez kape i pokidane jakne, iz koje je ispadao pamuk kao da je snijeg.

Nakon toga su nas potrpali u autobuse – na žalost konobara koji zbog tog meteža nisu znali kome što naplatiti – i odvezli direktno na stadion “Metalist”.

Ogromno zdanje je iznenadilo svojim atraktivnim i modernim izgledom, ali se nama na njega još nije išlo. Pogotovo meni kojem je poraz od cijelog grada vidjeti samo nabacivanje ciglama po trgu Slobode.

Međutim, kako je policajaca bilo pet puta više nego na iti jednoj utakmici u mome životu – gotovo jedan na pet navijača – tako je postalo jasno da se možemo pozdraviti s obilaskom grada.

Iako nas na trgu nisu dirali, a trebali su, ovdje su pokazali iznimnu strogost i brutalnu protokolarnost. Sami ulazak je trajao gotovo sat vremena, a jako malo toga se moglo unijeti sa sobom.

O samoj utakmici ne bi puno pisao, jer što napisati o susretu bez golova? O navijanju isto tako. Iako nas je bilo nekoliko stotina, nismo se čuli niti sekunde.

A i kako bi kada nas je ugušio huk četrdeset tisuća nabrijanih Ukrajinaca, koji su forsirali one glupe i dječje “valove”, od kojih mi se počelo vrtjeti u glavi.

Sudac je odsvirao kraj, a ja sam se obradovao što imamo još pet sati vremena za kratki obilazak grada i piće, dva..

Ali i ti su mi snovi splasnuli jer smo, pola sata kasnije, bili u autobusu koji je vozio na aerodrom. Zdanje bez čekaonice, fast fooda i trgovine.

Hvatao me očaj, tuga i bijes dok sam smišljao kako nestati na par sati.

I onda poklon s neba. Jedna od onih zatamnjenih Lada je dovela neki bračni par pred aerodrom.

Nije više bilo razmišljanja. Ukrcali smo se u taj taxi i napustili štićenu zonu.

Nismo se nešto usrećili s tim Макдональдс-om i pivom ispred dućana, ali smo ipak prošli nešto bolje od ekipe na aerodromu.

Pred ponoć se vraćamo nazad, praćeni pogledom iznenađenih policajaca, te stajemo u red za “čekiranje” karata.

Dvije osobe su tada došle, gotovo istovremeno, a oba velikana, pa su se svi okrenuli prema njima.

Jedan, manje poznat, je bio Andrij Shevchenko iz Dvirkivschyna i ubrzo je nestao u hodnicima aerodroma, a drugi – puno poznatiji i zabavniji – Margeta iz Imotskog, je došao zagrljen s jednim likom pod šubarom.

Mrtvi pijani su pjevali Thompsonov deseterac, samo svatko na svoj način.

Naš imotski sokol bi započeo sa;

– Baci bonbu boni bandu… – a kompanjon bi samo nadodao;

– …через джерелa…

Ne trebam napominjati kako su svi pucali od smijeha na tu scenu, a pogotovo kada su shvatili da se naš junak napio već na aerodromu i to ni više ni manje nego sa šefom osiguranja, kojem je pričao na hrvatskom jeziku svoje jade iz Domovinskog rata, a ovaj njemu o ruskom teroru za vrijeme Sovjetskog saveza.

I onda shvatih prejaku i nenadmašnu istinu. Pa Margeta se nije pomakao od aerodroma.

Da remiziramo. Uplatio je kartu, sjeo na Pujankama u auto i dovezao se do Zagreba, iz kojeg je letio dva i pol sata do 2143 kilometra udaljenog Harkova i – ostao na aerodromu.

Apsolutna pobjeda! Antologija!

Još kad tome nadodamo da mu je ukrajinski operativac dao na poklon kesu s desetak mraz-hladnih Votki, te mu uz – “Oтримати Батюшка!” (“Upadaj Baćuška!”, op.a.) – isključio detektor metala da prođe s neocarinjenim teretom – aplauz svih ljudi na aerodromu, od policajaca i carinika do navijača – je bio gromoglasan!

Ne trebam napominjati da smo sav teret Margetine vrećice iskapili i umalo srušili avion.

Eh da, još jedna, meni srcu draga činjenica. Kako je nad Zagrebom bila magla harmagedonskih razmjera, avion je sletio u Split.

Većina se u novonastaloj situaciji morala snaći kako što prije doći u Zagreb, dok je vesela petorka zviždukajući krenula put svoje kućice – slobodice.

Jebiga, Sudbina. Kao i sve u životu.

Ili kao što bi moj Margeta rekao;

– Prijatelju, nekom obojci, a nekome opanci…

Izvor: themladichi.com
Autor: Jurica Juka Galic