U napetoj i iskrenoj priči o davnom derbiju Dinama i Hajduka (22.09.1996.), autor bez zadrške i dlake na jeziku svjedoči o ulici, huliganizmu i navijačkim danima nekih prošlih vremena. Uživajte…

Bio je to dosadan petak 22.09.1996.g., a ja i Karlo Zanki smo, ispijajući pivo, čekali ostatak ekipe da, po običaju, ubijemo večer u zadimljenoj birtiji Kluba zanatlija ili Tri volta.

Karlo je već tada, sa svoje 22 godine, imao 3 godine zatvora i bar duplo više komune i popravnog doma, zbog nebrojenih delikvencija, tuča i provala (uglavnom u trafike i ljekarne). Da, bio je ovisnik od prvih dana otkada je, po uličnoj legendi, UDBA podvalila heroin splitskoj mladeži.

 

 

Kako je tri dana prije izašao iz zatvora, bio je čist i tada bi mi bio najzanimljiviji, jer bi mu mozak radio sto na sat smišljajući zabavu, samo da ne misli na dop. Promatrao sam ga kako šeta gore-dolje, kao u ćeliji, uvijek šminkerski dotjeran. Na nogama lakirane, crvene Dr. Martens cipelice, ultramoderne Mustang leviske iz sinoćnjeg izloga, plava košuljica i čičkovim uljem zaklizana kosa unazad do repa, jer se palio na južnoameričke gangstere, zbog čega sam ga i zvao Don Corleone.

Odjednom udari šakom od dlan i usklikne:
– Ajmo!
– Di ćemo? – pogledam ga zbunjeno telečim pogledom.
– U pičku materinu. – I krene tajanstveno kroz Dioklecijanov podrum. Ja za njim. Promislim; što god bilo, sa njim neće biti dosadno.
Zaustavi se na rivi kod onog kioska „Noć i dan“ i naruči dvije boce Jure i mineralnu. Žena je povikala;
– Momak, a platit? – A Zanki se nasmijao, ono, kroz usne, koje su prikrivale nedostatak zubi i odgovorio;
– Evo šinjorina, taman iden po pare, ka. – i otišao. Do željezničkog kolodvora.

 

 

Tamo mi je objasnio da idemo u Zagreb i da se do nedjeljne utakmice sa Dinamom malo zabavimo, a da su njegova briga novci i spavanje. Vlak je polazio za pet minuta i nije bilo vremena razmišljati niti mobitela za javit se kući. Samo sam ušao u vlak, a putovanje se pretvorilo na cjelonoćno nadmudrivanje sa noćnom morom navijača – „Brkom kontrolorom“ .
Ipak, malo u wc-u, malo ispod sjedala i eto nas u 7.00 u maglovitom Zagrebu. Na Tomislavcu sjedamo u tramvaj i odvozimo se kod njegovog zatvorskog prijatelja u Borongaj.

Otvara lik vrata, kad ono ćelava kopija Zankija, isti pogled, godine, ožiljci po licu, a ruke izrezane i sa lošim old school tetovažama.
Uglavnom lik živi sa bratom i nekom cigankom, koju je, valjda, doveo da mu kuha i za sex. Stan derutan, prava socijalna slika velegrada, kakva odudara od uštogljenih  HTV reportaža o gospodskom gradu Zagrebu.
Brat mu zagriženi Boys mojih godina, vidi se da nas gleda sa mržnjom, iznerviran što nas je ovaj doveo u stan. Ciganka pušta nekakvu narodnu muziku, a ovaj Boys je hvata za kosu i viče;
– SLUŠAJ KURVO, OVO TI JE ZADNJI PUT DA MI U KUĆI PUŠTAŠ TA SRPSKA SRANJA, JEL TI JASNO??
Brat iz zatvora ustaje, u ruci drži nož sa kojim je taman rezao kruh i prilazi mu govoreći psihopatski usporeno;
– Dečko, ohladi da te ne bi morao ohladiti, kužiš?
Ne boji se ni Boys, pokazuje na vrat i prkosno mu kaže;
– Reži pičko narkomanska!
U tren ih razdvajamo, a Zanki mi namigne;
– Aj Juka brate, otiđi di sa momkom popit pivu, ka.

Šetamo tako u tišini put tramvajskog okretišta. Je da je deveti mjesec, ali ovo je Zagreb i hladno je pa nosimo jakne. On je tipičan Boys toga vremena, ćelav, zelena spitka, a na ramenima ušivena britanska zastava i buldog.
Oboje smo hard core navijači suprostavljenih klubova i teško nam pada ovo prisilno druženje sa neprijateljom. Sjedamo u neku birtiju na Kenedijevom trgu i pijemo pivu, razbijajući tišinu formalnim pitanjima. Ipak, nakon sat vremena i desetak piva, to više nije biće sa druge planete nego normalan momak, kojemu je pun k…c i brata i neimaštine i Tuđmana koji mu je odnio sveto ime kluba.
U razgovoru saznajem da pokušava normalno živiti, da ima curu i, za razliku od brata, pošten posao, a da mu je Dinamo smisao života.
Sad kad smo pričom odbacili tu krinku navijačkog folklora, tu zapravo isforsiranu, nepostojeću  mržnju, sad smo samo dva dvadesetogodišnjaka koji uživaju u nesvakidašnjem druženju i hvaljenjem uspjesima svoje grupe. Ljudska psiha je jebena stvar. Jutros bi me ubio od mržnje, a sada poslijepodne.. Sada bi bio spreman stati u obranu mene, ma sad da me njegovi napadnu. To je taj fenomen zvan – navijač.
U jednom trenutku me prijateljski upozorava;
– Čuj frende, bil sam jučer na sastanku grupe i moram te upozoriti, veliko zlo se sprema sutra, kužiš? Pazi se!
Pokušavam mu objasniti da smo mi Torcida i da, iako je bilo čarki zadnjih par godina, ne vjerujem da se može dogoditi da nas mogu napasti tako brojne. Pali cigaru i kaže;
– Buraz, vremena se mijenjaju. Nama je dosta vašeg kurčenja po gradu i Tuđmanovih drotovskih kerova. Velim ti, zajebana se ekipa okupila i zlo je u zraku. Al kako bilo, ako sutra budemo na crti, zaobići ću te! – I nasmije se. Ja također potvrdim sa ironičnim osmijehom.
Momak je zaista bio mangup, što me iznenadilo, i vidjelo se po njegovom stavu da se taj ne povlači, ali, nek’ mi oprosti, njegovu grupu sam, bez obzira na nerede zadnjih godina u Bergamu i Auxerru, držao za cirkusantsku.

Dolazimo predvečer u stan, Boys otvara vrata i opsuje;
– Isus ti mater jebal, smradu narkomanski…puj!
Zanki i kompanjon mu ušlagirani k’o dva Marleya. Svaki na svojoj stolici, ruke im u džepovima, brada na prsima, a u ustima im izgoreni opušci. Zanki se odmah pravda;
– Brale, kaa, nisan ufura, povuka san, ka, na foliju malo, za priku starog, ka..
Odmahujem rukom, ni ne ljuteći se, shvativši to kao logičan slijed događaja, kad-tad.
Oko 21 je Zanki već k’o mladić dobar i na putu smo za trg, gdje idemo u kafić na Cvjetnom, kod nekog njegovog slijedećeg intelektualca.

 

 

 

Kupujemo cigare na trafici kod hotela Dubrovnik i ja se okrenem, a ono sa druge strane stanice skinsi. Njih bar deset. Možda i više. I gledaju prema nama. Šapnem Zankiju;
– Skinsi priko puta, ne okriči se! Ne sviđa mi se ovo. – A Zanki, hladno;
– Vidija san brale. Nemamo rekvizita za borit se. Amo pomalo put Cvjetnog, tamo mi je ekipa, ka.

Mi lagano iza ugla. Oni za nama. Mi ubrzamo, oni također. Kako su bili nekakvi radovi desno prema Cvjetnom, ostalo nam je samo da idemo pravo Gajevom. Iznenada Zanki zaviče;
– SAD JUKA, ŠPRINT! – I stanemo trčati Gajevom iz sve snage. Skinsi za nama. Viču;
– TOVARI! DRŽ’ IH MAMU IM JEBEM!
Prolazi sto, dvjesto metara, ali skinsi ne odustaju. Nadam se da hoće. Hvata me paničan strah jer ovi ne odustaju, a putem ne nailazimo na nikakvu letvu, bocu, bilo što..
Nemam kondicije i znam ako stanem da neću imati snage za borit se. Sekunde prolaze kao vječnost, već smo najmanje petsto metara pretrčali, pogledam Zankija, on se smije. Jebote, jebeni psihopata se smije sa onim krezubim osmijehom. Što više trčimo, njegovo smijanje je bolesnije i glasnije;
– Braleeeee, ubiče nas ovi lapani izad, ahahahahaaa, najebali smo ka..ahahahahahha…
Najradije bi stao pa njega počeo tuči od muke. Skrećemo lijevo ka Zrinjevcu, deset pari čizmica i dalje uporno sprinta za nama. Otkuda im takav polet u Martinsicama?
Gotovo smo već kilometar u sprintu i ja panično tražim prvi kafić u koji ću uletjeti i dohvatiti kakav nož ili bocu, kad ono ispred hotela Palace grupa temeljnih policajaca. Sram me priznati, ali prvi put sam im se tada obradovao k’o Isusu! Ulijećemo u hotel pored zbunjenih pandura, a skinsi zastaju. Ali ne odustaju.
Pokušavaju zaplašiti i policiju. Mi iza stakla uživamo u predstavi. Naravno, Zanki je sad već u pred infarktnom stanju od smijanja. U rekordnom vremenu ulijeću dva džipa specijalaca, a skinsi se konačno povlače. Mi iskorištavamo gužvu i nestajemo u suprotnom pravcu. Putem mi Zanki objašnjava da ima neobjašnjiv napadaj smijeha u opasnoj situaciji. Kakva neobična devijacija.

Na Cvjetnom prolazimo kroz neki uski prolaz, pa iza nekakvih dasaka kroz dvorište, pa kroz stambenu zgradu na drugi ulaz i tek tada dolazimo pred nekakav, ajmo ga nazvati po domaćinski – birc.

Ilegala ljuta. Sve sami sumnjivci, oko šanka i na biljaru, a sa juke boxa svira Mišo Kovač.
Zanki se izgrli sa bradatim gazdom i nakon pet minuta priče nestanu iza nekih vrata.
– Mamu mu j…em. Zato je on iša na Hajduka – Promislim u sebi i nastavim piti pivo na šanku.
Večer je prolazila zanimljivo, takvu raznoliku svitu čudaka koji su prodefilirali kafićom u životu nisam vidio. Zanki se, punih džepova novaca, nakon „sheme“ sa gazdom, zadovoljno upucavao četrdesetogodišnjoj tetoviranoj konobarici, po svoj prilici bivšoj ovisnici i tko zna što još u bogatoj biografiji.
Najneobičniji događaj večeri mi je bio zatvaranje tog kafića. Kao u nekoj velikoj, složnoj obitelji, desetak preostalih gostiju je uhodano uzelo iz neke prostorije one školske strunjače i svatko je na svome mjestu utonio u san. Do mene Zanki, a do njega ona primadona.
Tokom noći me budi neko krljanje i mumljanje, okrenem se i vidim njegov kretenski osmijeh i gospodičnu sa.., jeli, „onim“ u ustima. Strunjaču prebacim na drugi kraj prostorije, a osobnu i novce spremim u patiku.

Ustali smo oko deset i mamurno štrapali put trga na tramvaj za Maksimir, gdje smo se trebali naći sa ostatkom ekipe. Kiša je padala kao iz kabla, napunivši ljudima staru ZET-ovu dvanaesticu do raspadanja. I onda na Tomislavcu scena. Četiri Boysa okružili mulca, tuku ga i trgaju mu Hajdukov šal sa vrata. Povičem;
– AJMO ZANKI, UBIT ĆE GA!
Ovaj jedva dočekao i stanemo se probijati kroz gužvu prema vratima. Odjednom mitska situacija.

Priđe im pedesetogodišnjak u sivom šinjelu, pljunuti inspektor Clousae i pokaže značku.
Trenutačno ga napadaju šakama i nogama, ali ga ni jedna ne pogađa, jer, pazi sad, Clouse se brani karataškim katama, pa čak i jednom huliganu zadava i zadnji bočni nogom.  Stara yu škola samoobrane, urnebesno smiješno. Taman smo bili na izlazu, kad upada vod specijalne policije i gazi sve po redu. Vračamo se brzinom munje u tramvaj.

Kod stadiona se nalazimo sa Jokom, Bubijem i Kvasom, te Patuljkom iz Osijeka, Kohortašom koji ponekad prati i Hajduka. Poslijepodne nas je sto, možda i sto pedeset na potezu od parkinga do zoo-a, i uglavnom pijemo i napadamo Boyse u prolazu te im skidamo obilježja, revoltirani vijestima koji dolaze iz grada, o više napada na naše navijače i ono, što nas je najviše razjarilo – jutarnjim napadom na naše mlade igrače ispred hotela Palace. Smije se Zanki;
– Brale, to biće došli skinsi po nas, pa napali balavce, hahaha…

Do nas su došle vijesti o sukobu u Tkalčićevoj, Maksimirskoj, ma o još pedeset sukoba, svako tko bi došao, imao je svoju verziju. Mi, sad već dobro pijani, niti smo to shvaćali ozbiljno niti vjerovali u to, ali nam je odgovaralo da imamo opravdanje za razvlačenje ušiju Boysima u prolazu.
U velikom parku neka gužva. Približavamo se ja, Zanki i Bubi nekoj grupi naših koji skidaju šalove dvojici Boysa. Jedan od njih zapomaže i doziva krupnog, ćelavog Boysa u zelenoj spitki i sa, brat – bratu, 10 šalova Dinama oko vrata.;
– Pomozi buraz, vidi kaj nam rade!
Taman smo bili u naletu na tog lika, kad šok i nevjerica. Taj „Boys“ udara šamar zapomagaću, kači i njegov šal oko vrata i zadovoljno konstatira;
– Opala, još jedan u kolekciji.
Da, to je bio dan kad sam upoznao Čika Šaju, Vukovarca iz Splita i jednog od najkontroverznijih ljudi koje sam ikada u životu upoznao.

Onda nam je, dva sata prije početka utakmice prisjeo osmijeh. Na plato kod kućica za ulaznice, na onom uglu sjevera i zapada, ulijeće ne više od 10 Boysa i na galamu i šakama tjera, gotovo stotinu naših. Da, odgovorno tvrdim, živa i tužna istina.
Naši, nenavikli na otpor BBB-a, doslovno gaze jedan preko drugog i bježe prema šumi. A nas 7-8 iz šume juriša na njih. I zatiče jadnog Patuljka, Osječana koji je jedini ostao na crti i kojeg sada cipelare zbog toga što se usudio braniti čast nas Splićana.
Odbijamo ih i Patuljka izvlačimo, ali ovi ne okreću leđa. U Igri je i bokser i palica. Lagano pušimo, ali držimo crtu još, nadajući se pomoći iz šume.
Ali pomoć dolazi njima. Od pravca Pimpeka juriša još 50 Boysa. Spašavamo živu glavu bijegom u park i tu formiramo crtu sa 80-90 naših. Kiša kamenja sa jedne i druge strane, cesta nas razdvaja.
Boysa manje, nekih 50-60, ali puno bolja ekipa, za razliku od naših koji su više od pola „alealeština“, fazani koji su jaki samo u omjeru 10:1.
Boysi lagano, zaklanjajući glave od kiše kamenja, prelaze cestu, a zadnju prepreku im radi Šajo, zatvorivši ogromna vrata Maksimirskog parka, zbog čega biva pogođen sa kamenom i opečen kroz ogradu bakljom. U cijelom tom cirkusu ostajem šokiran kada na crti, kao po nekom proročanstvu, ugledam Boysa sa kojim sam dan prije pio. Namigne mi i krene prema drugome iz moje ekipe. Ja također.
Prije pada ograde, upadamo u restoran i iz dvorišta ljudima dijelimo one velike cjepanice drva i to nas spašava, jer ih obasipamo sa tim moćnim oružjem, tako da se Boysi opet povlače na drugu stranu ulice, ostavljajući nekoliko svojih na podu. Apokalipsa i kaos je blaga usporedba sa urlicima i lupanjem kamenja i cjepanica po glavama, autima i tramvajima. Sjećam se da je komad drveta pogodio i onog nesretnog dostavljača bureka sa kolicima.

Nevjerovatan sukob traje gotovo pola sata. Policija je između, ali su zaraćene strane još sa jedne i druge strane, s tim da je Boysa sad i više. Kolika je razina a straha bila među našim „običnim“ navijačima, svijedoći situacija kada iz tramvaja izlazi pedesetak vojnika, a „alealeština“ spasonosno pjeva spasiteljima: „O Četvrta, o Četvrta..“, misleći na slavnu splitsku brigadu, no osmijeh im jenjava kada im ovi stidljivo priznaju da su zapravo ročna vojska.

Sat prije utakmice policija raščišćava teren i mi ulazimo na stadion. Smijao sam se kako Šajo vabi obične Boyse na putu prema istoku, nudeći im kroz ogradu jedan od svojih šalova, pa ih pljuje ili pokušava uhvatiti za vrat, kad odjednom opet nered vani. Prema naših stotinjak, koji čekaju pregled za ulaz i policiji, juri više stotina Boysa i ruši sve pred sobom. Kako mi ne uspijevamo svi proći kroz onaj uski prolaz, iznutra im uzvraćamo kamenjima i sa par baklji, koje nalazimo na podu na mjestu gdje ih je policija oduzela našima na ulazu. U tom sukobu, navodno, biva ozlijeđen i tadašnji vođa BBB – Macko. Situaciju smiruje policajac iz Splita, koji u zrak puca iz pištolja i specijalna koja nadire sa zapada.

Utakmica ništa posebno, kiša je ugasila i onako ispod prosječno dobru atmosferu. Standardni repertoar vrijeđanja, predvođen dirigentskom palicom prevaranta Vokrija sa sjevera i Macka sa juga (npr. BBB: Neka cijela riva čuje da je peder sv. Duje..“, Torcida: „Srušili smo Zagreb grad, isti je ko Beograd“, BBB: „Što ste došli, kad ste znali, da ste ovde najebali?“, Torcida; Gazi, gazi, gazi Purgere..“, zajedničko vrijeđanje Tuđmana i tako 90 minuta) i istovremena bakljada od četrdesetak baklji.

Utakmica završava porazom hajduka od 2:1, a nas zadržavaju na stadionu još dva sata, dok istovremeno čiste ulice u okršajima sa Boysima, koji pokušavaju doći do sjevera. Valja napomenuti da je to prvi ozbiljan sukob BBB sa policijom od samostalnosti Hrvatske.
U jednom trenutku izvana dopire jak vonj suzavca, mi se trenutačno nalazimo na travnjaku, što mnogima dolazi kao dobra zabava, pa si neke mogao vidjeti obješene o prečku, drugi guraju ambulantna kolica, treći čupaju travu…

Tek oko 23 sata nas, uz do tada neviđeno osiguranje, sprovode pješke od stadiona, preko Kenedijevog, pa sve do glavnog željezničkog kolodvora.
Kako je nemoguče kontrolirati masu od 4000 ljudi, tako putem vlada povremena anarhija, jer revoltirani pojedinci napadaju putem simpatizere Dinama, doslovno ih čupajući iz tramvaja ili kafića, a dok neki poduzetničkog duha (čitaj: Zanki) gužvu koriste za pražnjenje polica sa pićem u usputnim marketima ili obijanje običnih škrinja sa sladoledom i dijeljenje ljudima oko sebe.Na glavnom kolodvoru policija razdvaja domaće Torcidaše i one koji moraju u vlak, pri čemu je jedan zagrebački policajac poprilično brutalan. U lice mu se unosi onaj isti, ćelavi policajac, koji je pucao ispred ulaza na stadion, iznerviran regionalnim uvredama kolege. Ne moram napominjati da je do Splita isti policajac bio junak kojem su se pjesme pjevale.
Vlak je bio prepun i kako smo ušli među zadnjima, gotovo da nismo imali mjesta niti za stati na nogama u hodniku. U jednom kupeu Zanki prepozna njih osam koji su bježali u Maksimirskoj šumi;
– Ajmo papci crta! Brišite!
Gledao sam kroz prozor zamišljen o tome kako su nas Boysi neugodno iznenadili. Istina, uzeli smo bod na navijačkom gostovanju, ali sa velikom dozom gorčine. Zagreb više nikad nije bio grad po kojem smo se opušteni šetali…

Autor: Jurica Galić Juka – izvor: www.themladichi.com

PODIJELI