Legendarno gostovanje oko šest tisuća Hajdukovih navijača na vatrene ulice Rima i poraz u posljednjim minutama utakmice

Kad je u listopadu 2003.g. eksplodirala vijest o gostovanju Hajduka kod legendarne Rome, u drugom kolu kupa UEFA, grad pod Marjanom je proključao.

Ne pamtim da je ikad vladala takva euforija prije nekog gostovanja, doslovno nije bilo osobe koja nije rekla;

– Brale, idemo u Rim!

Tada sam bio jako aktivan navijač iz jezgre Torcide i bojao sam se raspleta situacije u Rimu, jer nisam htio da se kao grupa osramotimo.
Poznavajući razmjere naše spontanosti i neodgovornosti, čak sam desetak dana prije utakmice objavio na, tada nevjerovatno popularnom forumu stranice www.torcida.org, šaljivi post edukativnog sadržaja. Ne bi htio da zvučim proročki, ali post je ovako izgledao;

“Draga “alealeštino”, da bismo u Rimu dokazali kako smo najšareniji putujući cirkus razdraganih navijača, još jednom ćemo ponoviti opći pravilnik! Dakle, da bi u Rimu bili prava magarad, trebate slijediti isključivo sljedeća pravila:

– Jedna od najbitnijih stvari je da svaka drugu riječ koju izgovorite bude riječ “braaaaale”, a veća je faca koja između “Br” i “le” jedno desetak sekundi kroz nos njače ono “aaaaa” u sredini.
– Treba ponit bar po kila dima da se u općenarodnom veselju izdrži put i da se na tribini kljuca, hihoće ili belji drugim navijačima koji su, ma vidi brale kretena, došli tu navijati.
– Sa sobom povesti bar nekoliko prijatelja kojima je to prvo gostovanje i koje zanima samo razgledavanje Rima.
– Voditi računa i o odijevanju. Nositi jakete živih boja s puno patenata, kopčica i špigetica.. Gače moraju biti skupe i poznatih marki, ali kao fol pokidane, izblijedjele, isproljevane naftom ili jednostavno “zvonare” s cvjetnim uzorcima…
– Nakon osnovne robe pravi navijač se mora dobro okititi i rekvizitima Hajduka. Najvažniji su šalovi. Treba ih kupovati isključivo u Janjevaca na pazaru i to sa što više boja i natpisa! Izbjegavati bar šalove jer na njima ništa ne piše!
Treba ponit bar 10 šalova (oko struka, o pojas, 2 oko ruku, oko čela i još toliko rezervi ako im ove prve neko otme..), bijelu majicu (na kojem se grle i nazdravljaju nasmiješeni tovar i razdragani dalmatinski psić) i na glavi neizostavni cilindar s reklamom nekog piva, minimalne veličine pola metra! Nositi isključivo posprdne transparente (“prodajem uje!”, “pozdrav mama”, “kafe Bili as – Dugopolje”…i slično) rađene vodenim bojama na lancunu.

Od pisama naučiti i pjevati samo one Cocine i laganijeg ritma za izmjenično dizanje šalova i pljeskanje…
– Na put u Rim krenit bez dogovora s ostalim navijačima i pri nailasku na prvu huligansku ekipu Rome dobiti batine, te izgubiti šalove i transparente! Nakon toga se u glas upitati “a brale, koji je kurac ovim Talijanima, a ća smo in učinili, e?!”…

POŠTOVANI NAVIJAČI HAJDUKA I RAZNORAZNE SPODOBE KOJE SE TAKO OSJEĆAJU!

Još jednom vam želim napomenuti da je Rim zajeban grad ako se opustimo! Nažalost, brodovi su zakazali i ostaje nam da do Rima dođemo na stotine grupa rascjepkani i na stotine načina. Nije problem doći, nego je potreba da jedan put budemo zajedno na gostovanju! Predlažem da kao Englezi zauzmemo neki trg i tu u masi od pijemo i zajebavamo se do utakmice. Talijani su goli kurac, ali je opasno kada se raspemo na stotine grupica po gradu, tada smo lak plijen…
I zato vas unaprijed upozoravam da budete oprezni zbog časti svoje grupe i kluba!”

Tu srijedu 06.11.2003.g. je lučka kapetanija vrvjela od navijača. Poznato mnoštvo je čekalo ukrcaj u nekoliko autobusa u organizaciji Kluba navijača.
Mi iz jezgre smo se rasporedili kao vođe puta po autobusima, tako da sam ja u svom autobusu ostao u društvu Joze Grobara, Dade, Vedrana iz Mostara, Bile i Joze Skinsa.

Pred polazak, dolaze dvojica veseljaka iz Ogorja.
– Tribali bi Dragu Vržinu (tadašnjeg tajnika, op.a.) nešta. – Kaže prvi.

– Šta će ti? – Upitam ga.

– Čuli smo da ima još mista, pa bi sad platili put. – Kaže drugi.

– Ja sam Vržina. Slobodno naprid! – Reče Jozo Grobar nasmiješivši se, te stavi pare u džep i još meni nadoda;

– Brajkane, bit će putom i za poist šta na žlicu.

Užasno me nerviralo brbljanje nekih uživljenika kojima je ovo bilo prvo gostovanje, pa sam tražio način kako da zaspem, a da ne zadavim koga u busu.
A i trebalo je štedjeti snagu. Znao sam da nas čeka težak dan.

Rješenje sam pronašao kod Bile. Vidio sam da kao hrčak nešto krišom stavlja u usta, pa sam mu otvorio rukicu. Apaurini.

E to mi treba! – Rečem, više za sebe. I Upitam ga;
– Koliko ih tebi treba da zaspeš?

– Dva. Ali ovi su dosta jaki pa… – Pokušao mi je dati dobar savjet, ali sam ga prekinuo u savjetovanju s konstatacijom;

– Šest će biti sasvim dovoljno. – Rečem i progutam ih k‘o pelikan.

Budim se zagriženog zubala u naslonjač sjedala ispred mene, a bala mi se cijedi niz bradu. Pogledam desno od sebe, a Bila u još dramatičnijem položaju.
Savio se do cirkuskih granica gipkosti, pa umalo da puši svoju cipelu na podu.

Pogledam na sat, pa kroz prozor i zaključim;
– Jebote, pa mi smo pola Italije već prošli! Super!

Lagano cuga i zajebancija i eto nas za par sati u Rimu. Još je jutro i imamo vremena za puno korisnih stvari napraviti.

Autobuse parkiramo kod zaista impresivnog Olimpijskog stadiona i krećemo ka centru grada na dogovoreno mjesto okupljanja. Španjolski trg ili po talijanski, Piazza del Spagna.

Put do trga protječe bez ikakvih problema, a na jednom uglu susrećemo i Arisove navijače koji su bili na putu za Perugiu, s kojom su taj dan igrali.
Klošari svjetskih razmjera. Raščupani i u nekom rockerskom stilu. Kako ih je bilo puno manje i nisu pokazivali znakove agresije, samo smo prošli kraj njih.

Na Španjolski trg stižemo oko dvanaest sati i stapamo se u masu od petstotinjak naših koji su već tu. Već samo nalaženje na trgu je uspjeh, što nije baš bilo slučaj u nekim prijašnjim gostovanjima Torcide. Ostaje nam samo da čekamo ostatak ekipe.

Na trgu se sjedi, pjeva, pije, zeza prolaznike, a sve pod budnim okom stotinjak talijanskih karabinjera, koji su hibrid između vojske i policije. Nešto slično poput naše interventne, samo što neki od njih imaju i puške, s kojima udaraju, a po potrebi i pucaju.

Ipak, za nekih dva sata, trg počinje izgledati kao smetlište. Po svuda otpaci, papiri, boce, nered.., što se, naravno, ne sviđa predstavnicima reda, pa nam prilazi jedan gospodin, nalik na Luciana Benettona.
Predstavi nam se kao zapovjednik policije, pa nam reče;

– Puno puta sam bio u Splitu i uvijek sam mu se divio, kao i njegovim stanovnicima, ali ovaj nered koji ste vi napravili, ovaj najniži oblik primitivizma me tjera da vam se sljedeći put poserem po Peristilu. Hanibal sa svojim slonovima je bio gentleman prema vama.

Izvijao sam se od smijeha dok je jedan meni, Veli i Musi, kao pregovaračima Torcide, tu ogorčenost prevodio.
Na kraju nam je ponudio da idemo na obližnju i veću Piazzu del Popolo (Ljudski trg, op.a.), što smo nakon kratkog vijećanja i prihvatili.

Ubrzo, dvije tisuće navijača u korteu korača prema obližnjem trgu.
Impresivna slika prolaznicima i ljudima po prozorima, a dojam strahopoštovanja pospješuje i gromoglasno pjevanje pjesme – “Torca e…, Torca o…”, koja tako moćno odzvanja u staroj prijestolnici svijeta.

Dolazimo na zaista ogroman trg, sa svim prilazima blokiranim od policije, u čiji krug puštaju građane i turiste, ali zaustavljaju moguće navijače Rome, zbog opasnosti od sukoba.
Ništa ne upućuje na sukob, nigdje tih zloglasnih romanista. Barem tako razmišljaju vikend navijači.

Iskusno okč primjećuje njihove izvidnice na motoru ili onoj uzvisini. – Ali samo neka dođu, ima nas! – Govori Vele.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Nas pedesetak pije sa strane i zabavlja se na svoj način do nekih 17 sati. Ni traga problemima. Do zalaska sunca.
Odjednom nekoliko autobusa u pratnji jakih snaga policije ulazi na trg. Policija jako nabrijana na naše.

Razumljivo i zašto. Tek tada vidim da je neki šaljivac nabavio auto lak i umjetnički obradio fontane i zidove iz nulte kategorije. Pa ga dodao ostalim veseljacima.
Tako da se na centralnoj fontani nalaze natpisi tipa – “Njoko st”, “Vrpolje” ili “Jurka Sratok”…

Stranci šokirani snimaju, domaći ljudi prijete iza obruča policije. Skandal neviđenih razmjera.
Meni na prvu izuzetno smiješno jer volim taj crni humor, ali ako ćemo iskreno i ljudski, za svaku osudu!

Znam što slijedi. A ne ide mi se pet sati prije na utakmicu. A Boga mi ni Veli, koji je, ruku na srce, za palac pijaniji od mene. A meni se dobrano vrti u glavi.

Ekipa želi korteom do, pazi sad, petnaest kilometara udaljenog stadiona, a policija, naravno neda.
A budimo realni, i da je sto metara udaljeno, ne bi dali zbog našeg svinjarluka.

Samo nekoliko puta su karabinjeri pozivali u autobus, a onda stali disciplinirano u dvored i udri po najbezobraznijima. Par tisuća navijača Hajduka se grupira i uzvraća bocama, bakljama, stolicama.
Policija, svjesna svog broja, ne posustaje, dapače, bacaju nekakvu dimnu i kreču naprijed, lomeći sve pred sobom.
Neki već u panici bježe u autobuse, što je jasan znak da je ta borba za koju minutu izgubljena. Vrijeme je za proboj.
Ja i Vele potrčimo kroz dim, a za nama Vedran iz Mostara i još trojica. Zaobilazimo policijsku formaciju i izbivamo na jedan od malih prolaza, na kojem stoje dva karabinjera.

– Smettere! Tornare indietro! – Zapovijedi mali Talijan i digne pušku od straha prema nama, vidjevši koliki smo.

Ja i Vele jednog doslovno dižemo u zrak i mičemo u stranu, a ostatak ekipe se drugome doslovno baca na pušku i gura u suprotnu stranu.

Nešto su vikali za nama, ali mi smo već bili u tramvaju koji je vozio ka stadionu.

Izlazimo nekih kilometar prije stadiona i koračamo kroz neki kvart put stadiona, praćeni pogledima Talijana. Napetost se osjeća u zraku.
– Neće biti dobro… – Promislim.

I pred samim ciljem se moje crne slutnje i ispunjavaju. Iz jednog ćoška izliječe šest, sedam zamaskiranih huligana Rome s remenjem u ruci i dvojica na skuteru s lancima. Filmska scena.

Netko udara s boka ovu dvojicu na motoru, koji gube ravnotežu i završavaju u nekom grmlju, a mi se, pod naletom metalnih kopči remenja, povlačimo nekih pedesetak metara i onda lik, mislim iz Slavonskog Broda, pali baklju i mi iznenada krećemo na njih.

Kada lovina naglo stane i krene na lovca, dolazi do u najmanju ruku panike i straha u glavi onog što je trenutak prije bio pun svoje nadmoći. Klasika, kako u životinjskom, tako i u ljudskom svijetu.

Jednog rušimo, pa mu ekipa “igra Moravac” po leđima, a Vele i ja se, dvadesetak metara dalje, nalazimo oči u oči s jedinom dvojicom koja nisu pobjegla i koji nam hrabro staju na crtu. Sada više nema povratka.
Svako ima svoga protivnika i počinje borba do kraja, poput gladijatora u, gle ironije, rimskoj areni.

Srećom, stojim u gardu na distanci i njegov prvi zamah me pogađa u nadlakticu kojom sam branio glavu. Iako Spitfire jaketa dobro amortizira udarac,ipak dobro osjećam udarac te teške kopče.
U panici automatski uzvraćam low kickom i napadač se nalazi na podu. Shvaćam da mu ne smijem dati šansu da ustane i bacam se na njega.
Tu moja masa donosi prednost i ljut zbog njihovog opasnog napada, zadajem mu možda i najveće batine koje sam ikad ikome dao.

Ustajem i gledam gdje je Vele, a on već na nogama pokraj oborenog Rimljanina i drži ručku od megafona.

– Sad ćemo kurcom voditi navijanje! – Reče sav nervozan zbog megafona koji je razbio ovom nesretniku od glavu.

Brzo ulazimo u krug stadiona i kod tribine domaćih navijača masovna tuča, popraćena topovskim udarima i bakljama. Netko je dobacio;

– To su lacijali napali romaniste.

Ne uspijevamo se probiti do žarišta borbe jer nam na put staje odred od pedesetak oklopljenih žandara.
Pokušavamo na opet na trik proći, ovaj put ne prolazi. Vidi se da si nabrijani na nas i da nam žele vratiti za kaos po gradu.
Na naredbu zapovjednika staju u crtu poput nekadašnjih pretorijanaca i kreču prema nama strojnim korakom, udarajući ritualno pendrecima o štitove.

Jeben, respektabilan prizor. Ne ostaje nam drugo nego da uđemo na stadion.

Pet minuta je prije utakmice i ima nas skoro šest tisuća. Isto toliko i priča. Koje daju odgovore na pitanja otkud na tribini bar desetak momaka sa zavojem na glavi ili ruci. Očito nismo jedini koji su napadnuti.
Neki tvrde da su se romanisti sa lazialima pobili na drugom mjestu, a da je ova gužva ispred tribine domaćina bila s većom grupom naših koji su falili tribinu.

Počinje utakmica i nas šest tisuća nadglasava svih dvadeset i pet tisuća pristalica Rome.
Kada im je pokušaj sabotiranja zviždanjem propao, ostaje samo da vade fotoaparate i bilježe ludilo velike i gromoglasne skupine Hrvata na suprotnoj tribini. Pjevanje pjesme “Torca e…, Torca o…”, pomalo ulazi u rekord ponavljanjem iste bez stajanja, sve do poluvremena.

Onda na poluvremenu loše vijesti. Dolazak nekih navijača od vani nas šokira. Kaže jedan, čini mi se iz Sinja;

– Kasnili smo na utakmicu i romanisti su nas napali u parku. Jedan je naš izboden i završija je u bolnicu. Nećete mi virovati, s nekog motora su nas čak iz samostrela gađali.

Nakon začuđenih pogleda i tisuću pitanja, u razgovor se uključi i drugi:

– Je, živa istina. Zapalili su nam i pet, šest auta i kombi. Policija je mirno gledala kako nas tuku i pale aute..

– Propucali su šofer šajbu od autobusa s dva metka, jeba im pas mater! – Nadodao je treći.

Šlag na kraju je bila vijest da nam koreografija od zastava na dva štapa i poruka “Nerone, si fa cosi!” (Nerone, ovako se to radi, op.a.), čime se aludiralo na poznati povijesni požar u režiji rimskog cara, a što smo mi htjeli dočarati s paljenjem stotinjak baklji.

Naravno, poslužile su i drugoj svrsi. Ogorčeni na kukavičke napade romanista i prešutno odobravanje istog od strane policije, Torcida u znak protesta baca sav arsenal na tribinu simpatizera Rome, na što se cijeli stadion diže na noge i zviždi.

Ostatak utakmice navijamo glasno kao nikad do sada, u inat tim kukavicama i u slavu Hajduka koji dostojanstveno parira moćnoj Romi.
Prošla je devedeseta minuta i samo se čeka zvižduk suca da potvrdi remi koji nam daje velike šanse za prolaz u Splitu.

Svi su u deliriju, pjeva se pjesma “Večeras je naša fešta” i onda se događa On – Antonio Cassano.
Jedini gol za Romu u zadnjim sekundama utakmice. I nebo se urotilo protiv nas.

Na stadionu nas drže neko vrijeme i onda, nakon čišćenja ulica, puštaju svojim vozilima. Kome je ostalo nezapaljeno, naravno.

Žalostan prizor uništenih auta nas grupira u stotinjak osvetnika, koji krenu prošetati okolo stadiona, ne bi li naišli na piromane, pa da s njima, eto, razmijenimo po koju riječ.

Nikad neću zaboraviti sliku tridesetak navijača s druge strane stadiona i luđački pogled ljudi oko sebe.

– Sad ćemo im naplatit štetu s kamatama. – Kaže jedan, a onda krenemo prema njima ubrzanim korakom.

Jedan od romanista ispaljuje raketu prema nama, što je dovoljan razlog da viknem;
– AJMOOOOO… I svi se zalijećemo prema njima.

Dio romanista bježi, a dio stoji na crti. Na nekih trideset metara od njih netko vikne;
– STANITE LJUDI; ONO JE TORCA!!

Jebate, koraci su nas dijelili od presedana u navijačkom svijetu – napada na svoje. Prilazimo im i svi se smijemo našoj glupoj procjeni.
Nije im bilo svejedno, ali su se držali. Igrom sudbine i vlastitog brata zatičem među njima. Umalo bratoubilački rat, u pravom smislu te riječi!

Tu noć nitko nije spavao. Prepričavali su se doživljaji iz gostovanja kao iz filma “Ratnici podzemlja.”. Optimizam i ponos je opet prevladao.

Nakon sat vremena me nazove prijatelj što studira u Rimu i kaže da je jedan od one dvojice, što smo ih ja i Vele “izdušili” , vođa neke podgrupe romanista, što je najvjerovatnije i bio razlog zbog čega su tako radikalno podivljali.

Kažem Veli da smo možda nehotično krivi za paljevinu naših vozila, a on mi hladnokrvno odgovori;

– Pa nadam se da su imali kasko.

Pred ulazak u Hrvatsku, uzimam na benzinskoj novinu “Il Tempo” i čitam udarni naslov: “Barbari tornò a Roma” (Barbari se vratili u Rim, op.a.)

Nasmijem se ironično i u tren zaspem snom pravednika. Bez tableta.

Izvor: themladichi.com
Autor: Jurica Juka Galić

rascal.de | ULTRA ODJEĆA
PODIJELI