Navijačke priče: Zrinjski – Sarajevo

Odavanje počasti tragično preminulom Filipu Šunjiću Pipi u Mostar i usputni odlazak na utakmicu, koja završava najvećim neredima od raspada Jugoslavije.

Filip Šunjić Pipa je bio navijač koji je živio za utakmice, kako Zrinjskog iz svog rodnog Mostara, tako i splitskog Hajduka, čije je utakmice rijetko propuštao.
Kada kažem “bio”, tada se podrazumijeva da je prestao ići na utakmice ili se preselio na neke nebeske tribine.

Koliko god da bi volio kako je ono prvo razlog, istina je, nažalost, puno surovija. Naime, Pipa je ubijen nakon sukoba redarima ispred nekog mostarskog kluba 20.12. 2003. godine, i to na pragu svoje dvadeset i druge godine.

Suvišno je napominjati kako ga je tragedija, uz njegovu karizmatičnost, vinula u besmrtnost i navijačku ikonu, pogotovo njegovim Ultrasima, navijačima nogometnog kluba Zrinjski, koji su od sljedeće sezone, u njegovu čast, preimenovali nagradu za najboljeg igrača godine u trofej “Filip Šunjić – Pipa”.

Pet mjeseci kasnije, preciznije 10.04.2004. godine, dolazim s jednim prijateljem u Mostar na čak tri svečana događaja u jednom danu. Postavljanje spomenika Pipi, na dan koji je ujedno i njegov nesuđeni rođendan, kao i skupine Ultras Mostar.

Osim postavljanja cvijeća na spomenik i navijanja na utakmici protiv Sarajeva, kojeg “dobivamo” s 2:1 uz pomoć ogromne dimnijade, dan ću pamtiti i po tome što na svečanoj sjednici kluba navijača Ultras Zrinjski, dobivam specijalnu plakatu kao izaslanik Torcide, koji je puno napravio na zbližavanju ove dvije skupine.

U kolovozu iste godine, na Torcida malonogometnom kupu, padam preko lopte i zglob mi otiče do te mjere da pokušavam ignorirati nagovaranje prijatelja da odemo u Mostar na ponovnu utakmicu sa Sarajevom i obilazak Pipinog spomen obilježja.

Ipak, na kraju popuštam i 08. kolovoza sjedam kao bogalj u auto i s četvero prijatelja s tribine jurim prema Mostaru. Većina su pripadnici radikalne skupine WB01 (White Boys 2001, op.a.), prve Torcidine podgrupe koju sam osobno osnovao te godine, tako da se jako dobro poznajemo i zabavljamo na putu za grad podno Veleža.

Spomena radi, osim mene, peteročlanu ekspediciju sačinjavaju još Musa, Bičina, Mrcina i Jozo Mucić.

Stotinjak metara nakon prelaska u Bosnu standardni repertoar. Dva policajca, ne baš bistrog izgleda, iskaču iz grmlja i zaustavljaju nas, pod izlikom prekoračenja brzine, iako su u ruci imali bocu, a ne aparat za mjerenje. Malo su se naljutili kada smo ih ismijali zbog tvrdnje da smo “jurili” šezdeset na sat, ali stvar spašava Bičina zagovarajući ih besmislicama tipa: “Znate l’ vi babu Atifa”, vjerojatno nekog njihovog “komandira”, na što se matematičari razgale i puste nas bez kazne za to zlodjelo.

U Mostar stižemo oko podne, gdje se nalazimo s mojim velikim prijateljem i hajdukovcem Vedranom Franjkićem, koji nas vodi u kafić “X” od Ziza, počasnog vođe Ultrasa i invalida HVO-a, čovjeka koji je slijep i bez ruke, ali s tolikom životnom energijom, da bez problema vodi tu navijačku skupinu, ugostiteljski objekt i obitelj koju je stvorio nakon tragedije.

Tu su od poznatih Brane, Force, Vaha i još mnogi drugi likovi kakve ne možete sresti u nijednoj drugoj navijačkoj skupini.

Na primjer, mostarski Bad Blue Boys Brane je patuljak cirkuskih dimenzija, ali lavljeg srca i do zla Boga simpatičan. Vaha je Musliman odan katoličkom Zrinjskom, klupska luda i dobri duh ekipe. Brojne su anegdote iz njegovog života, a ja ću spomenuti samo jednu, koja me nasmijala u prvih pet minuta druženja.

Naručuje ti Vaha četiri pive, a kako zna mucati, zapne baš na riječi “četiri”, pa je dijalog sljedeći;

– Konobar, daj mi če…če…če… Ma daj mi pet pivi, jednu vrati! – Smijeh žešći.

A Force.. Force je tipična mostarska priča. On, kao i svi iz grada navijaju za Velež, koji je bio jedina opcija, zbog zabrane djelovanja najstarijem nogometnom klubu iz Bosne – Zrinjskom, od strane komunističkih vlasti 1945. godine. Ratne 1992. godine se grad dijeli na istočni, muslimanski, i zapadni, katolički, dio grada, a samim time i na dva kluba, gdje hrvatski postaje baš taj Zrinjski.

Gradski stadion “Pod Bijelim brijegom” Hrvati zauzimaju puškama, preimenuju u “Stadion HŠK Zrinjski”, a Velež tjeraju na istočni dio, na minijaturni stadion smiješnog naziva “Vrapčići”, uništavajući im pritom klupsku arhivu i trofeje.

Logično, Muslimani iz Veleža nastavljaju navijati za svoj klub, a Hrvati iz “Red Army” prelaze na stranu Ultrasa, postajući najveći mrzitelji nekadašnjih suboraca s tribine, baš kao i taj Force, kojeg smo često vodili na gostovanja Hajduka, ali nam baš nikad nije objasnio nastanak ogromnog ožiljka preko cijele glave.

Za istinu saznajemo čitavo desetljeće kasnije i to sasvim slučajno. Naime, maloljetni Force je bio dijelom ogromne brojke Veležovaca u Splitu, pred raspad Jugoslavije, pa je, ponesen euforijom došao ispred Torcidinog sjevera, izvadio federalnu zastavu i rekao;

– Aj sad ovu zapal’te, majku vam jebem ustašku! – aludirajući na Torcidino paljenje iste zastave protiv Partizana. Naravno da je sekundu nakon toga bio izrezane glave.

Takvi ljudi su činili jedan dio Ultrasa, a drugi dio poslijeratna generacija ili pridošlice, od kojih mnogi nikad nisu prešli ni simbol grada, po kojem je nazvan, zbog mržnje prema bivšim ratnim neprijateljima.

U ranim popodnevnim satima se već bilo poprilično popilo i iz “X-a” kreće mala patrola u ophodnju gradom, koja nailazi na grupicu navijača Sarajeva, koji ostaju bez osnovnih rekvizita i pokojeg zuba. Ja sam ih, s kljastom nogom, čekao u bašti kafića, gdje smo i slavili njihov povratak.

Ostatak popodneva je prošao u engleskoj atmosferi s pjevanjem do euforije uz prolijevanje pivom, koje potpaljuju povremene informacije o dolasku većeg broja “Hordi zla” vlakom i manjeg u četiri autobusa, koncentriranih na autobusnom kolodvoru u istočnom dijelu grada.

Iako je to moglo biti i do tisuću protivničkih navijača, što je tri puta veća brojka od tadašnjih aktivnih Ultrasa, to nas nije zabrinjavalo, pa smo sat i pol prije početka utakmice krenuli put stadiona.

I tada se dogodilo. Iza bloka zgrada se čulo gromoglasno navijanje “UBI UBI UBI USTAŠEEEE…” uz zvuk razbijanja parkiranih auta, što je bio dovoljan razlog da se nas pedesetak automatski zaleti prema toj ulici, gdje ugledamo nesvakidašnji prizor, kako sprdnja od desetak interventnih policajaca prati ogromnu grupu, od možda i preko dvjesta navijača u bordo dresovima.

Prva grupa od desetak “Hordi” pada kao pokošena od naleta “povampirenih Ustaša” koji ih iznenađuju brzinom reakcije, ali ubrzo ih prilazi i još, tako da minutu, dugu kao vječnost, postajemo sudionici prave masovne tučnjave u stilu John Waynea.

Malobrojni policajci nekako staju između suprotstavljenih strana, od kojih neki, zbog ozbiljnosti situacije, vade i pištolj iz korica, što na trenutak donosi kratkotrajni prekid šaketanja, pa Sarajlije dobivaju priliku za prelazak u drugu fazu sukoba, tipičnog za Balkan, a to je bacanje kamenja, koje nas zasipa i sa sto komada od jednom, što je dovoljan razlog da nas potjeraju nekih stotinjak metara u samu blizinu stadiona.

Tu saznajemo gorku istinu, da Ultrasi ipak nisu dorasli toj liderskoj grupi navijačke scene Bosne i Hercegovine, pa od stotinu grlatih patriota ostaje ih samo pet, šest, od kojih su Vedran i Boki ujedno i Torcidaši, pa s nama petoricom iz Splita, dvojicom iz Mokošice i Branom Boysom tvore zadnju liniju obrane tribine “stajanje” od razjarenih “Hordi zla”.

Da, petnaestak ljudi, poput Spartanaca iz filma “300” staje u uski prolaz između kafića i ulazi u razmjenu kamenica, ali i pojedinačna samoubilačka zalijetanja u cijelu grupu neprijatelja, poput Joze Mucića i malog Brane, koji izazivaju potpun respekt od suprotne strane.

Agonija traje gotovo dvadeset minuta i ne pronalazim zaključak zbog čega su toliko kalkulirali, umjesto da su se zaletjeli na nas i prožvakali nas, ali nije nam bilo svejedno. Nikako.

Vidio sam na stotine sukoba, ali ovaj ću pamtiti cijeli život. Vrisak, galama, lupanje kamenja o lim auta, a svako minutu jedan pogodi nekog od nas ili njih, pa ga ostali vuku na sigurno, osim Joze, kojeg kamen pogađa u glavu, ali se još više ražesti, pa uz to još sam sebe udari šakom u bradu i reče;

– Jeli to sve šta znate? Ovo je hrvatska glava, majku vam jebem!

Običan narod, pa čak i domaćice, bacaju s prozora na došljake sve, od krumpira do lončarije od cvijeća, a policija u strahu postaje i sažaljivo ironična, pa nam jedan brkati “prašinar” upada domaćinski prisno i kaže;

– Dobro je bolan momci, svi smo naši! – što, i u tom trenutku agonije, izaziva salve smijeha, uz standardno ignoriranje “službenog lica”.

Taman kada smo bili pred sigurnim batinama, kad se ubaci između nas pojačanje od tridesetak oklopljenih intervenista, gazeći sve redom. Tek tada napuštamo crtu obrane. I to sprintom prema stadionu, gdje od strane Ultrasa bivamo dočekani kao heroji i skriveni od policije.

Igra se i petnaesta minuta utakmice, ali gostujućih navijača nema. I tada dolazi vijest da su svi vraćeni u Sarajevo, zbog njihove sigurnosti.

Presedan u povijesti navijačkih sukoba, da se četveroznamenkasta brojka ljudi vrati zbog opasnosti od petnaest ljudi.

Bilo kako bilo, sreći i smijehu nema kraja, a još kada ugledamo Jozu Mucića kako po terenu hvata igrača Sarajeva, zbog prekršaja nad domaćim, utakmica postaje sprdnja koja više nema nikakve veze sa sportom.

Kako sam, u sjeni Jozine slave, i ja preskočio zaštitnu ogradu, svu težinu prebacujem na zdravu nogu, koja jednostavno ne podnosi težinu doskoka i tako, s dva iščašena zgloba, postajem medicinski fenomen.

Nije mi više bilo do smijeha, kao ni kad sam, oslanjajući se o prijatelje, izlazio vani sa stadiona, a onaj isti brkati rezervista, koji je bio tako topao i šarmantan prije utakmice, je sada ljutito pokazivao prstom u mene i govorio;

– Ovaj bolan. To je taj glavonja, jebem li mu nanu!

Radilo se o zasjedi specijalne policije, koja je tijekom utakmice došla iz Sarajeva, u strahu od nastavka nereda.

Pokušao sam im reći da sam invalid, ali nisu imali sluha za moje kljaste noge. Utrpali su me u “maricu” kao vreću krumpira, zajedno s Musom, Mrcinom i Bičinom, a jedino je državotvorni kršćanin Josip izbjegao maču pravde.

Čekali smo u postali vezani lisicama za radijatore, kad se ispred ulaza čula prepirka.

– Pustite bolan ljude, majku vam balijsku!

Pa je došlo do krikova, psovki, naguravanja, a onda je drugi glas rekao;

– Nemoj Jusufe, Tite ti! Invalid je, grijeh je pred Alahom.

Bio je to Ziz. Došao je sam pred policijsku postaju, tražeći pravdu za nas, što mu neću nikad zaboraviti.

Nakon desetak minuta su ga udaljili, a jedan policajac je rekao;

 Ma kurac moj je on invalid rata. Baco’ je eksplozivnu napravu na dojučerašnje komšije po noći, pa mu prslo u ruci.

Razmišljao sam o težini života u zemlji nastaloj na mržnji, kad policajac reče;

– Kren’te!

Uveli su nas kod dežurnog suca, koji je rekao da je bilanca nereda desetak ozlijeđenih navijača Sarajeva, četiri Zrinjskog, te osam interventnih policajaca, uz više desetaka oštećenih auta. I nadodao da tužilaštvo traži višemjesečni pritvor.

Progutao sam knedlu na pomisao o metalurškom gradu opjevanom od strane “Zabranjenog pušenja”, a policajci su nas uvodili jednog po jednog za davanje izjave pred sucem, pa su suočavali svakog od nas s trojicom policajaca u ulozi svjedoka.

Jedini problem po pravosuđe je bio što se jedan zvao Veseljko Vukoja, drugi Goran Mitrić, a treći Meho Glamoč, koji nas je jadan jedini prepoznao, dok su se ostala dvojica kleli u svetog Antu, tj Savu, da nas prvi put u životu vide. Jebiga, krštena duša je krštena duša.

Kako je sudac bio Hrvat, Meho je umalo počeo sebi čupati kosu od muke kada ga je uvjeravao da nas je vidio kako bacamo boce na policiju, a ovaj bi ga hladno upitao;

– A od čega su bile flaše? – pa bi revni policajac odgovorio;

– Otkud ja znam od čega? Flaša k’o flaša!

– A nije baš tako naredniče. Nismo na pazaru pa da nagađamo.

Kako smo mu mi, iza suca, jezikom simulirali oralne igrice, tako je Meho ustao, demonstrativno bacio kapu na pod i ljutito izašao.

Sudac se nasmiješio i rekao;

– Djeco moja, ovaj put ste se izvukli, ali drugi put vam ne gine KP dom Zenica. – I nadodao;

– Kako se ovaj cirkus treba naplatiti, tako vas puštam, ali ću vam zadržati osobne stvari i mobitele dok netko ne plati za vas.

Razumljivo, trud i patriotski čin koštaju.

Od svih velikih domoljuba, samo je Vedran platio kauciju za puštanje, na čemu sam mu vječno zahvalan, a mi smo sjeli u auto i zapalili put Lijepe naše bez stajanja, pričajući o zemlji razjedinjenoj do te mjere da se čak i policajci iz iste jedinice, a različitih nacionalnosti, mrze kao psi.

Sutradan sam odmah otvorio bolovanje i nazvao šefa da ne mogu doći na posao jer sam ozlijedio noge na kupanju, a on se od srca nasmijao i rekao mi da odmorim malo. U tom trenutku sam i shvatio zašto, jer mi je majka ušla u sobu, bacila novine na krevet i rekla;

– Izvoli sine. Pročitaj. 

– Ups. – je bilo jedino što sam komentirao na naslovnicu nacionalnih novina.

Zrinjski – Sarajevo – Autor: Jurica Galić Juka – izvor: www.themladichi.com