Neki ne pamte Velež iz Mostara, nekada su igrali najljepši fudbal u Jugoslaviji

Derby de football entre le FK Velez (communauté bosniaque) et le HSK Zrinjski (communauté croate). Victoire 1-0 pour le FK Velez.

Trio ‘BMV’ jurio je za Zvezdom i Hajdukom, a danas Velež igra drugu ligu

Kakva su samo imena igrala u Mostaru od kraja 50-ih do sredine 70-ih godina. Od Muhameda Mujića, preko Dušana Bajevića i Envera Marića, do Franja Vladića, Marka Čolića, Bore Primorca, Vladimira Pecelja, Jadrnaka Topića, Vahida Halihodžića  i Džemala Hadžiabdića. Velež je osnovan 26. juna 1922. godine i igrao je na stadionu Vrapčići, ali se kasnije preselio na sada već legendarni stadion pod Bjelim Brijegom.

Kao i u svim bivšim jugoslovenskim državama fudbal nije bio tako razvijen sve do posle Drugog svetskog rata. Kasnije su se izdvojili velikani poput Crvene zvezde, Partizana, Hajduka iz Splita i zagrebačkog Dinama. Ipak, svi oni su se uvek plašili jednog gostovana, u Mostaru, pogotovo 70-ih godina prošlog veka.

Tu se pre svega misli na period od 1972. do 1974. godine kada je Velež bio drugi na tabeli. Prvo 1973. godine kada ga je Crvena zvezda ostavila sa šest bodova manje iza sebe, a potom i godinu dana kasnije kada je zbog gol razlike kruna pripala Hajduku iz Splita. Bilo je to doba trija ‘BMV’ – Bajević, Marić i Vladić. Uz Slobodana Santrača, Dušan Bajević (Princ sa Neretve) bio je jedan od najboljih golgetera u Jugoslaviji. Marić je bio najbolji golman, a bez Vldića to ne bi imalo smisao. Kasnje je došao i Vahid Halihodžić i Velež je tada bio strah i trepet. Te 1975. godine je igrao Kup UEFA i stigao je do četvrtfinala, ali je tada bio bolji Tvente. Pre toga su padali Tatran Prešov, Spartak Moskva, Rapid Beč i Derbi Kaunti.

Velež je jedina svoja dva trofeja osvojio 80-ih godina, tačnije 1981. i 1986.godine kada je bio osvajač Kupa. Igrao je Kup UEFA, ali je posle pobede od 5:0 i poraza od 3:0 protiv Siona, na gol bio izbačen od slavne Borusije iz Dortmunda.

Kasnije je u Jugoslaviji, a pre svega u BIH izbio građanski rat i fudbal je u Mostaru stao. Posle sukoba grad je podeljen na bosanski i hrvatski deo, sa veoma malim brojem Srba. Pored Veleža nastao je i hrvatski klub Zrinjski koji je sada ponos grada. Velež je ispao u drugu ligu, a tamo je sada na sredini tabele.

KO SU NAVIJAČI VELEŽA

Fudbalski klub Velež je od svog nastanka 1922. godine, imao svoje vjerne navijače.

Medjutim, prva organizovana navijačka grupa nastala je 1981. godine pod imenom Crveni Šejtani. Povod za njeno osnivanje bilo je učestvovanje i pobjeda Veleža u Kupu Maršala Tita protiv sarajevskog Željezničara…Tada nije bilo puno stalnih članova. Zatim je nastupilo neko zatišje, mada se i dalje išlo na utakmice, čak i na gostovanja, medjutim momci su starili i lagano se povlačili. Tada je došlo i do smjene generacija. Za tifoze Veleža prelomna godina bila je 1986. Opet je povod bio jak – još jedno finale Kupa, ovog puta sa Dinamom.

U Beograd je stiglo desetak hiljada Mostaraca.

Poslije tog finala odluceno je da grupa ponese naziv  RED ARMY. Neki su se i protivili, ali je ime ipak ostalo. U okviru Red Army-a djelovao je priličan broj malih grupa, a najbitnije medju njima su bile: Zealots, Eagles (slika),Chicago, Furia, Carina i dr.

Čvrsto jezgro Armije sastojalo se stotinjak ljudi, a računajući na sve, bilo je oko 1000 stalnih članova. Svoju podgrupu Red Army su imali i u Sarajevu (Red Platon – Crveni Vod), a u početku je bilo navijača koji su dolazili iz Konjica, Čapljine, Travnika, Doboja, Tuzle, Dubrovnika itd. Kasnije se sve svelo uglavnom na Mostar. Red Army su bili brojni, ako ne i najbrojniji s obzirom na veličinu grada.Engleze su uvijek imali kao uzore, a taj ostrvski način navijanja Veležovim tifozima je uvijek bio i najdraži.Red Army su oduvijek najveće rivalstvo imali sa Splićanima, odnosno Torcidom. Pamti se i pamtiće se kada je u sezoni ’86 iz Mostara, tada grada sa 100 000 stanovnika, na prvenstvenu utakmicu u Split otišlo 8000 Veležovih navijača i kada im ništa nisu mogli ni čuvena Torcida, a ni splitska murija.

Takodje će se pamtiti kada je u istoj sezoni, u Mostaru, demolirano 40-tak splitskih auta.Jedan od prvih incidenata na stadionima bivše domovine, koji je u medijima dobio veliki publicitet i čak nazivan Yugo-Hejselom, vezan je za Red Army i dogodio se 1987. godine u Tuzli, na utakmici Sloboda – Velež. To je bilo zadnje kolo koje je sve odlučivalo. Veležu je pobjeda trebala za titulu, a Slobodi za opstanak u društvu najboljih. Čak 3 – 4000 pripadnika Red Army je otišlo u Tuzlu.

Kada je na utakmici Velež poveo, nastala je prava ludnica. Ograda se tresla, a ljudi su letjeli preko nje. Nešto kasnije, očigledno dobro plaćeni sudija iz Klisa je izmislio dva penala za Slobodu i ona je povela sa 2:1. Velež je bio šampion samo 13 minuta!. Tada su navijači Veleža počeli gadjati pomoćnog sudiju, a uprava Slobode je pozvala specijalce u akciju. Počeli su preskakati ogradu i udarati. Stadion u Tuzli je imao vrlo usku kapiju. Tri hiljade navijača je tada krenulo kroz nju, a drotovi su i dalje tukli bez milosti. Nisu gledali ni koga ni gdje udaraju. Počela je opsta tuča i Red Army su bili izbačeni sa stadiona. To je bio ujedno i kraj utakmice, a tek početak haosa po gradu. Veležovi tifozi su tada rušili sve pred sobom. Razvalili su robnu kuću i usput sve lomili, a stradali su i obični gradjani. Bilo je puno povrijedjenih. Ovi dogadjaji imali su i dugoročne posljedice na uspon i kvalitet Red Army-a. Navijači su od kluba tražili zaštitu, ali je nisu dobili. Tada su vidjeli da nisu potrebni Veležu i tada se mnogo pravih navijača totalno razočaralo jer im je klub okrenuo ledja.
Medjutim, bez obzira na ove nemile dogadjaje, i u 90-im Red Army su nastavili sa navijanjem i gostovanjima, doduše u nešto blijedjem izdanju u odnosu na osamdesete. Red Army su bili žestoki protivnici nacionalizma koji je nekako u to vrijeme počeo da dolazi do izražaja kod mnogih navijačkih grupa. Sa politikom Red Army nije imao nikakve veze, a ruku na srce, uvijek smo, čak i vise nego ostale BH grupe, sa ponosom isticali da smo Jugosloveni. Pamtiće se i veliko gostovanje Red Army-a na SP u Italiji 1990 godine.

  1. godine nastaje doba koje nikom sa zdravim razumom neće ostati u lijepom sjećanju. Uglavnom se odlazi svak na “svoju” stranu. Crvenu Veležovu zastavu zamjenila su nacionalna obilježja, a “nacionalni interesi” bacili su sjenu na zajedništvo i ljubav prema Veležu. Cinilo se da je stih “sve nas ista ljubav spaja”, za nekog bio samo farsa. Od pojedinih igraca i navijača mogle su se cuti izjave “kajanja” sto su ikad igrali i navijali za “crveni” Velež.

Sredinom devedesetih počinje BH Liga, a Velež svoje domaće utakmice igra na stadionu u Vrapčićima pod najgorim uslovima. Loše igre i loša organizacija, život na ivici materijalne egzistencije, te stadion bez tribina, samo su neki od razloga blijedog izdanja Red Army-a u tom periodu. Medjutim, i dalje se išlo na utakmice, čak i na neka gostovanja. Svoju renesansu Red Army doživljava u sezoni 1998/1999. Napravljeno je mnoštvo novih transparenata, većih i manjih zastava, izradjene nove majice i šalovi, te izgradjena tribina za Red Army. Prateći Velež, Red Army su obišli sve prvoligaške stadione u BiH. Medjutim, od poslijeratnih gostovanja, izdvajamo ona u Sarajevu protiv Željezničara (sezona 1997/1998), Sarajeva (1998/1999),(slika) Bihaću protiv Jedinstva (1998/1999), u Bihaću kao podrska Jedinstvu u Intertoto Kupu (1998/1999), te u Sarajevu protiv Zrinjskog (1999/2000).

Takodje će ostati upamćen prvi gradski derbi odigran pod Bijelim Brijegom (sezona 2000/2001) gdje se okupio veliki broj najvatrenijih Veležovih navijača