Petar Sedlak (23) iz Zemuna, ubijen je 25. aprila 2006. godine, oko 23:30 u Vojvođanskoj ulici na Bežaniji, sa tri uboda nožem u leđa. Sedlak je glavom platio svoju ljubav prema sportskom klubu Partizan, a ubica je bio u grupi simpatizera Crvene Zvezde.
Sedlak
se oko 22 sata, na Železničkoj stanici u Zemunu, blizu svoje kuće, susreo sa drugovima, takođe simpatizerima „crno-belih“, da bi se dogovorili o odlasku u Novi Sad, na košarkašku utakmicu Vojvodina – Partizan, koja se igrala sutradan. Jedan od drugova je spomenuo da je on nedavno dobio nekoliko šamara od nekih momaka i hteo je da to raspravi sa njima.
Sedlak je krenuo sa tim drugom i sa još nekolicinom drugova na Bežaniju, gde stanuju momci sa kojima se Perin drugar sukobio. Na uglu Vojvođanske i Ulice Pere Segedinca naišli su na grupu simpatizera Crvene Zvezde i počela je svađa. Iako su bili u manjini, Sedlak i njegovi drugovi su stali da rasprave sukob od prošle večeri. Izbila je tuča, a PetraSedlaka, koji je bio krupnije građe, naoružani navijači Zvezde su oborili i tri puta ga uboli dok je već bio na zemlji.

Zgrabili su ga za ruke, a jedan od njih je izvadio nož i Sedlaka tri puta ubo u leđa. Kada su videli da je Sedlak krvav, huligani su se razbežali, a povređenog Sedlaka je jedan od njegovih drugova stavio u taksi i odvezao u Zemunsku bolnicu. Petar je sve vreme bio svestan i mogao je da priča.
Poslednje reči koje Sedlakov prijatelj, koji ga je i poveo u taksiju, razmenio sa Petrom bile su:
“Aj nek te ušiju, moramo sutra za Novi Sad na utakmicu”. Na šta mu je Petar Sedlak odgovorio da se slaže i da i dalje hoće da ide za Novi Sad. Toliko je jak bio naš Petar Sedlak.Sedlaku je pružena pomoć u KBC Zemun, gde je ipak, uprkos lekarskoj intervenciji, preminuo nešto posle ponoći.
– Petar je bio divno dete. Šta je mogao da uradi tom momku da ga ubode mučki, zlikovački, tri puta u leđa? Volela bih da dođe ovde, ispred, i da kaže zašto je to uradio? Neka mu Bog sudi za to što je uradio – priča isprekidano, kroz uzdahe, ucveljena majka, dok joj u ruci drhti cigareta. Pored nje rodbina i prijatelji ubijenog mladića, pokušavaju da uteše majku, kojoj utehe nema jer je izgubila dete. Njegov stariji brat ne želi da priča sa novinarima, već mu ih je preko glave, izvinjava se i odlazi.
Komšije za Petra kažu da ga znaju od malih nogu, i otac mu je tu rođen. Bio je dobro dete i nije pravio probleme. Već sa 18 godina zaposlio se u “Beograd putu”, kao običan radnik, kako bi svojom platom pomagao porodicu.
– Petar je navijao za Partizan, voleo je klub, ali nije bio agresivan. Odlazio je na utakmice, navijao, ali nikada nije pravio incidente. Nas četvorica bili smo nerazdvojni, prvi put smo se rastali te noći. Petar je otišao od nas i tada su ga ubili. Zvao sam ga na mobilni nešto pre ponoći, javio se zajednički drug i rekao mi da je Petar izboden, seo sam u taksi i otišao u bolnicu na Bežanijskoj kosi – kaže Mirko Đurić, dugogodišnji drug ubijenog mladića.
>U bolnici na Bežanijskoj kosi su im rekli da ne rade, već da je dežurna bolnica u Zemunu. Petrovi drugovi su ga teško ranjenog prevezli u Zemunsku bolnicu, pokušavajući da mu spasu život.
>– Gurali su ga u onim kolicima. Čini mi se da je hteo nešto da kaže meni i još jednom drugu, ali nije stigao. Preminuo je u 12.20. Ne znam, da su mu pomogli na Bežanijskoj kosi, možda bi još bio živ, ovako, iskrvario je i umro, a bio je sjajan drug, uvek spreman da pomogne. Pola plate je davao u kuću, a pola je trošio sa nama – kaže Mirko.

PODIJELI