Prerano ugasena mladost-Hrvoje Custic

Emotivna ispovijest tate Ćustića: Svakog dana

zastanem pokraj fotografije moga Hrvoja i

kažem ‘Dobro ti jutro, sine!’

 

Srce nam je ispunjeno ljubavlju prema našem Hrvoju, moja obitelj svakodnevno živi s njim i nikad se nećemo pomiriti s činjenicom da nam ga je sudbina otrgnula iz naručja! Za nas ne postoji vrijeme, mi nemamo taj osjećaj da je prije deset godina naš sin trčao za loptom i nedugo zatim glavom udario u zid, te nekoliko dana nakon toga od posljedica teške ozljede preminuo u zadarskoj bolnici. Jer, on je tu pred mojim očima i očima moje obitelji – tužnim glasom govori Svetko Ćustić, otac tragično preminulog nogometaša Zadra.

 

Hrvojeva fotografija, kao i njegova sportska oprema koju je nosio toga nesretnoga dana, kad je hrvatskom odjeknula tužna vijest o preranoj smrti nogometaša, sportaša, napose predivnog čovjeka, na čiji spomen potekne suza, izloženi su na ulazu u klupske prostorije NK Zadar, na Stanovima! Nema onoga tko barem na trenutak ne zastane pred njegovim likom i zavapi: “Bože, zar je morao otići tako!”

Svetko, Vi ste prije nepune dvije godine preuzeli ulogu direktora kluba i odmah ste istaknuli kako je vaša želja da se ne ugasi Hrvojeva misao o Zadru kao prepoznatljivom nogometnom središtu, iz kojeg su se u velike europske klubove uputili mnogi njegovi prijatelji.Je li Vas u toj nakani potaknuo upravo sinovljev san?

– Doista, živim njegov san, jer mi nismo bili samo otac i sin, nego prijatelji i suradnici koji su svakodnevno pričali o planovima. Hrvoje je moja snaga, moj život! I zato svakog dana kad dolazim na posao u klub, zastanem pokraj njegove fotografije i kažem: ” Dobro ti jutro sine!” I odem raditi, oživljavati njegove ideje o kojima smo pričali jučer. Jer, ponavljam, nemam taj osjećaj o vremenu, tim godinama dugim, u kojima naš sin samo fizički nije s nama. Živimo s njim, pričamo, smijemo se i plačemo, dijelimo međusobno u obitelji, bol, radost i tugu, prožimaju nas osjećaji ponosa što smo odgojili pravoga čovjeka, sportaša, koji nikoga nije ostavljao ravnodušnim.

U Vama se zasigurno svakodnevno roje misli o Hrvojevom nogometnom odrastanju i onome što je mogao još dati u ovom sportu. Kako je živjeti s tim osjećajem, jer gubitak je nenadoknadiv, teško je ispuniti tu prazninu koja je nastala u trenutku?

– Onaj dječački osmijeh , privlačio je mnoge, dok je u svojim razmišljanjima već s osamnaest godina bio posve zreo. Znao je što hoće u životu! A silno je želio nogometno rasti, sazrijevati, dati ono najbolje iz sebe, međutim, sudbina je tako htjela da nogometne snove ponese gore među zvijezde. Tu emociju koju je Hrvoje iskazivao na nogometnom travnjaku, ali i u svakodnevnom životu, svi pamte. I to je ta energija koja me je nedugo nakon tragedije koja nas je pogodila, vratila na tribine. Želio sam živjeti njegovo nogometno veselje. Nije bilo nimalo lako , ali život koliko god to bilo teško, na trenutke nepodnošljivo, mora ići dalje. Znam da bi se Hrvoje ljutio kad bi osjetio da nogomet više ne živi u našoj obitelji. Nismo ga izdali, niti hoćemo.

 

Toga nesretnoga dana, Hrvoje je u plavom zadarskom dresu išao na loptu istodobno s igračem Cibalije, Tomislavom Jurićem. Došlo je do žestokog kontakta nakon čega se dogodilo sve što je spomenuto. Vi ste ubrzo stupili u kontakt s Jurićem. Nije se kod Vas nikad primjetilo da ste u tom sportskom dvoboju vidjeli nešto o čemu ćete razmišljati cijeli život. Jeste li i dalje u vezi s ondašnjim igračem Cibalije?

– Godinama smo održavali kontakte, u zadnje vrijeme je to iščezlo, međutim, dok sam god živ nikad tog čovjeka neću, niti sam ikad krivio za ono što se dogodilo i to sam svima odmah nakon tragičnog događaja dao do znanja svima. Sport, nažalost, poznaje takve situacije. Evo, i ovaj tragičan događaj u Slavonskom Brodu potvrda je kako se na nogometnim travnjacima događaju užasni trenuci i dobro znam koju bol proživljavaju roditelji Bruna Bobana, kojima je naš klub izrazio iskrenu sućut.

Jeste li u danima rastanka s Hrvojem, bili dirnuti iskazanom pažnjom klupskog vodstva Zadra, jednako i igrača?

– Mišljenja sam kako je NK Zadar u tim za nas teškim trenucima dao svoj maksimum u skladu sa svojim mogućnostima, zato želim i ovim putem još jednom iskazati zahvalnost svima koji su u to vrijeme radili u klubu, kao i Hrvojevim suigračima, ne samo iz Zadra nego i Hajduka i Zagreba, te svih hrvatskih klubova i reprezentativaca. U stanju šoka, nisam mogao pohvatati konce , međutim , s vremenom je podosta toga došlo u moje misli, dovoljno za zaključak kako je Hrvoje ispraćen dostojanstveno.

Nije neuobičajeno, pa tako ne i u Vašoj tragediji da mnogi s vremenom zaborave na zajedničke dane s Hrvojem. Je li tako nešto osjećate, ili je priča bitno drukčija?

– Nisam primjetio nikakvo distanciranje, naprotiv, u svakom razgovoru s trenerima, suigračima iz Hrvojevih klubova i njegovim kolegama reprezentativcima Hrvatske, rado se prisjetimo zajedničkih trenutaka. Primjerice Mile Petković koji ga je trenirao u Zagrebu naš je dragi prijatelj, jednako i Miodrag Paunović čovjek kojem su “kroz ruke” prošla mnoga poznata zadarska nogometna imena, Hrvoja je doživaljavao i doživljava kao svojeg sina. Taj osjećaj pripadnosti moja obitelj cijeni.

U mnogim Vašim istupima isticali ste ime Danijela Subašića, reprezentativnog vratara, kao osobu koja na osobit način cijeni vrijeme provedeno s vašim sinom. Koliko vam to znači?

– Jednostavno ne mogu pronaći prave riječi kojima bih opisao tu povezanost između njih dvoje, koja je unatoč svemu što se dogodilo, ostala i dalje čvrsta karika. I zato me nimamo ne čudi što Danijel na svakoj utakmici ispod dresa nosi majicu s likom mog sina. Njih dvojica su bili veliki prijatelji, poput braće Danijel i Hrvoje skupa su odrasli i počeli igrati nogomet. Doista su bili kao braća i zato sam Danijela oduvijek doživljavao kao svog sina. Tako ga doživljavam i danas, veselim se svakom njegovu uspjehu .

U jednom trenutku zaživjela je zamisao da nogometni Kup Hrvatske nosi ime Hrvoja Ćustića, ali nije ostvarena. Jeste li pogođeni takvim raspletom ili pak vjerujete kako će sazrijeti vrijeme za oživotvorenje prijedloga koji je potekao iz Zadra?

– Iz HNS-a su podržali svako obilježavanje tužne obljetnice, međutim, prijedlog o imenu Kupa nije zaživio. Moram biti iskren i kazati kako bih volio da se to dogodilo, međutim, ništa nije dobro što se traži na nekakvu silu. Mi to kao obitelj ne želimo, jer držimo ukoliko to oni koji odlučuju ne osjećaju tako onda nema smisla forsirati. U ovom trenutku nemam informaciju je li prijedlog i dalje stoji, odnosno, radi li se nešto po tom pitanju.

Imate li neku osobitu želju kojom bi se u Zadru dodatno podsjetilo na Hrvoja?

– Volio bih kad bi se u Zadru stvorili uvjeti za izgradnju novog stadiona ili pak nadogradnju postojećeg, pa da nsi Hrvojevo ime. I još nešto, u gradu Zadru i samom klubu nikad se ne smije zaboraviti ime Tomislava Bašića, trenera koji je kao malo tko utkao toliko toga u zadarski nogomet. Cijenio je i volio Hrvojev sportski život.

Ulica u neposrednoj blizini stadiona na Stanovima, nosi Hrvojevo ime. Koliko vam to znači?

– Jako puno! Jer mi ćemo svi otići na drugi svijet, a Hrvojeva ulica će nadam se ostati tu gdje je i danas.