Priča autora Davora Lubasa o navijačima Milvola nakon druženja i boravka kod njih.

Odmah u vugla, fudbal je u južnom Londonu sve i tačka, kraj diskusije.Ako vas put ikada nanese u ovaj deo sveta onda se jednostavno morate zapitati da li ste vi na pravom putu, jer veoma lako možete zavrsiti pretučeni u nekom tamnom delu ulice, opljačkani a da ni sami ne poverujete da se baš vama to desilo ili da završite u muriji a da nemate pojma kako ste tamo dospeli.

Ja sam se (ne pitajte kako) zadesio baš tada i tu.Dakle južni London, ugao ulica Peneton Road i Fenam Road i moji domaćini, dva brata, Rakim i Niki Rover.Kada igra Milvol u Pekamu sve staje, ljudi to je za ne poverovati, jer to se mora doživeti. Dan je bio kao i svaki drugi i ljudi u Londonu su, manje više, imali uobičajen petak ali ne i u ovom delu grada.U Pekamu, kada dolazi Vest Hem, ništa ne radi, škole, preduzeća i šta ti ja znam.Savez je pomerio utakmicu baš iz bezbednosnih razloga.

Ova utakmica odlučuje da li će Milvol igrati u doigravanju za viši rang ili ne a sam bog je hteo da se ta poslednja utakmica ugra na Denu (stadionu Milovola) i da na njega dolazi najomraženiji rival Vest Hem.Poraz ne postoji u glavama navijača, mržnja prema protivniku je prevelika, pretnje sevaju na sve strane od strane Bušvokersa (navijača Milovla) ka komšijama koji su sa one strane Temze, novine su tih dana pisale o tome da je ovo utakmica prevelikog rizika i velike grupe obezbeđenja su na ulicama ovog dela Londona.Cilj je uništiti Vest Hem do temelja, rekao mi je Rakim, kao da je to nešto najobičnije na svetu i gledajući moju reakciju.Pokušao sam da budem što je više normalan kada su mi pričali o tome naravno nemajući pojma o čemu pričaju i šta se sprema.Klopali smo dobro, u pravom smislu te reči, Englezi baš umeju da jedu a nije ni čudo u odnosu na ono šta ih, nas, čeka danas tokom celog dana i krenuli na Den.

Bukvalno kao u filmovima ceo kraj oko stadiona je užasan, ako ste gostujući navijač i dolazite na Den morate proći kroz mnoštvo ulica u kojima su ruine, nedovršene zgrade, rupe na putevima, neuredne ograde i drveće sa kojih grane vise do puteva, naravno sve to začinjeno kišom, koja je u Londonu normalna, dobija na dramatičnosti i na sve to da bi došli do gostujuće tribine morate proći ispod nadvožnjaka ispod kojeg autobus ne može da prođe pa je neminovno to uraditi pešaka.Uravo je taj prolaz bio mesto mnogih huliganskih napada o kojima su mi braća pričala i zato je retkost da navijači gostujućih ekipa dolaze na ovaj stadion.Na putu do stadiona nailazimo na natpise na zidovima kao što su: ”Welcome to our nightmare”, “Better go home”, “Die Hammers”, “No one likes us we don`t care”, “Fuck Yids” od koga se već polako ledi krv u žilama i preispitujete sebe da li zaista želite da radite to što radite i budete tu gde ste sada.Ja sam odlučio da idem do kraja pa šta bude jer jednom sam u Londonu i jednom ću doživeti ovo i imaću ekipi u kraju o čemu da pričam kada se vratim gajbi.Naravno sve je to začinjeno pričama koje slušam na putu do stadiona od strane ljudi koji imaju višegodišnje iskustvo u prolascima kroz upravo ovaj tunel.

Vreme do početka utakmice ubijamo u jednom od pabova koji je naravno Milvolovo utvrđenje.Posle nekoliko gutljaja svoje prve krigle piva sa vrata već čujem “Ovo su moja braća”.Bila su to dva tipa u kasnim četrdesetim koji kada su čuli moju ljubav prema Milvolu neskriveno prišli i dali do znanja da sam od tog trenutka pod njihovom zaštitom.Obojica izgledaju baš kako ih i sami zamišljate čak je i jedan od njih osnivač čuvene huliganske grupe “treatment” koja je poznata po hirurskim maskama preko lica kada kreću u akciju.Oko mene se nalazi još nekoliko tipova, veoma žestokog izgleda ali sa ne toliko godina života.Većina njih je poznata policiji odavno zbog tuča na stadionima ali i zbog nekih poslova koji nisu baš vezani za fudbal.

Ima nas oko tridesetak sada i priče koje sam bez treptaja slušao na žalost su se morale prekinuti jer je vreme za polazak na Den.Krenuli smo i kako se približavamo samom stadionu Rakim i Niki su u stalnoj vezi sa ostalim grupama navijača koji su na drugim delovima grada oko stadiona.Svi koji su nama u grupi navijaju kao da su u transu i usput piju kako i koliko samo oni to mogu.Ubrzo se na našem putu nalazi i kordon policije i mi kao u filmovima, veoma hrabro, bežimo na drugu stranu i izbijamo na taksi stanicu, gde uzimamo vozilo kako bi stigli na neki drugi način do odredišta.U jednom trenutku se taksi zaustavlja pod izgovorom da ne sme da ide dalje jer ima zabranu da se približava stadionu zbog bezbednosti.

Taksi vozilom je upravljao jedan indijac i za divno čudo je to kako je uspeo da skupi hrabrosti da tako nešto kaže a bilo je očigledno da su mu u vozilu Milvolovi navijači.Izlazimo iz vozila i u nekom trenutku nailazimo na jednu grupu navijača u kojoj niko nema ispod 40. godina.Atmosfera u grupi je potpuno drugačija i svi stoje, sa razlogom naravno, jer smišljaju plan kako da dođu do paba gde su navijači Vest Hema sa što je manje kačenja sa murijom.Niko ne peva, niko ne luduje, naravno sa razlogom.U miru nalazimo jedan pab.Nekoliko piva i Niki primeti da je ispred paba nekoliko pandura ali ne pada im na pamet da udju unutra.U nekim pabovima u Londonu postoji obezbeđenje istog koje je zaduženo za red i mir, pa koliko god ono potraje.Jedan od momaka prilazi nama sa rečima da u miru popijemo pivo i napustimo lokal.U tom trenutku se dešava nešto zbog šega sam pomislio da smo u nevolji i da se situacija neće baš dobro završiti.Jedan od momaka koje sam upoznao kada su ušli u pab je otišao do momka iz obezbeđenja i nimalo nežno razgovarao sa njim.Petnaestak minuta kasnije prilazi nam tip sa rečima|: “Sve sam sredio“.Lik iz obezbeđenja je shvatio valjda sa kim ima posla (barem sam ja tako želeo da mislim) i pustio nas da blejimo tu još neko vreme i pičimo na tekmu.Bilo nas je nekih petnaestak u pabu.“Vazduh je čist, možemo da krenemo“, neko je rekao, izašli smo na ulicu, začuđujuće nigde nije bilo pandura i mirno smo pošli do paba gde se nalaze navijači Vest Hema.

Stigli smo pred pab u kome su čekićari.“Ajde da napravimo sranje spolja, pa će oni da izađu napolje a onda udri govna” reče neko, ali ipak smo odlučili da uđemo unutra.Na naše iznenađenje kada smo ušli unutra nije bilo nikoga.Lik za šankom nam reše da su oni koje tražimo otišli pre dvadeset minuta.Ja gledam šta se dešava i shvatam da je svima žao i svi su veoima razočarani.”Sto posto su pičke znale da ih tražimo, London je mali grad, pa su zapalili.Da imaju muda čekali bi nas” rekao je Niki i krenuli smo ka stadionu u nadi da ćemo ipak sresti neku grupu navijača Vest Hema.Na putu ka stadionu pevajući pesme i na sav glas prozivajući one koji su pobegli iz paba da nas čuju i nađu nas smo ipak naleteli na pandure, opet.

”Opkoljeni ste sa svih strana, nemate kuda da bežite” čuo se glas sa megafona na druge strane ulice.”Ma ko im jebe mater, beži” reče Rakim.E sad sa jedne strane sam malo razmislio da li da bežim, jer sam u sred Londona i ne znam koliko je pametno ali opet sa druge strane samo sam se okrenuo i zapalio u pravcu kuda su svi i krenuuli.Uleteli smo u slepu ulicu.SRANJE.Murkani su nas stigli i sve nas sabili uza zid.Srećon nisu nam ništa radili a nekoliko sekundi kasnije se čula pesma „NO ONE LIKES US, NO ONE LIKES US, NO ONE LIKES US WE DON`T CARE, WE ARE MILLWALL SUPER MILLWALL WE ARE MILLWALL, FROM THE DEN.Bila je to grupa Milvolovih navijača kojoj smo, uz pratnju policije. i mi priključeni. Bilo nas je u grupi ono dve hiljade.Pola sata pre početka tekme smo stigli ispred Dena.Sada razmišljajući logično nije bilo nikakve teorije da uđemo svi na stadion za tako kratko vreme jer smo svi detaljno morali biti pretresani, kako već to biva na engleskim stadionima.

Opet se začila poznata nam pesma koju smo pevali sve vreme putovanja ka stadionu, masa je počela da se meškolji i krenula je ka kapijama prava navala na redare i pandure.Ulazili su ljudi bez kontrole, bez karte, preko pandura i redara, više nije bilo nikakvog reda jer je svima bilo bitno da uđemo na stadion a ostalima da sve prođe bez nereda.Stadion je bio prepun.Zauzeli smo celu tribinu iza gola, Den je bio pre, pre, jebeno prepun.Imao sam osećaj kao da je ceo London došao na utakmicu.Kao da Milvol i Vest Hem igraju finale FA kupa, lige šampiona ili otkud znam čega već.Stadionom se orila himna kluba “Let ’em come“ i svi, pijani, polupijani ili nadrogirani su u transu.

Skoro ceo stadion je danas izostao sa posla, škole ili nekih drugih obaveza.Gostujući navijači su bili smešteni daleko od nas na izdvojenom delu tribine predviđenom za goste i naravno da nisu mogli da nas nadjačaju jer smo urlali kao nenormalni.Na engleskim stadionima su svuda po stadionima istaknuta pravila ponašanja ali kao da ih niko osim mene nije ni video a kamoli poštovao i pridržavao ih se.Većinu vremena sam se okretao oko sebe fasciniran zaslepljenošću navijača Milvola onim što se događa na terenu tako da i nisam video trenutak kada je “neko“ od fudbalera našeg kluba bio u šansi i pretvorio je u gol.E tu tek kreće ono “spašavaj se ko može“.Neki lik koj se zove Hari Kejn je postigao gol i potrčao ka našoj tribini, a “svi“ mi se sjurismo ka njemu, neki su završili i na terenu a ja znajući šta se dešava sa onima koji ulete na teren u engleskoj opet sam bio začuđen i čekao epilog.Ništa se nije desilo ali su policija i drugi neki organi reda morali dobrano da se pomuče da masu u delirijumu vrate na tribine.

Slagao bih ako bih rekao da mi nije padalo na pamet da i ja uskočim na teren jer mi je to prilika sada pa ko zna kada ali kada sam odlučio to da uradim svi su već počeli da se vraćaju na tribinu i nisam ni koraka uspeo da napravim ka zelenoj svetoj površini Dena.Rekoh u sebi: E jebem te srećo.Utakmica se nastavlja, sada sam se malo više usedredio na tok iste ali nije bilo zanimljivo osim žestokih startova na sredini terena i po koji žuti karton na obe strane.Milvol je uspeo da sačuva rezultat golom tog nekog Hari Kejna kojeg moji domaćini Niki i Rakim nisu baš voleli jer je došao na pozajmicu iz Totenhema, kluba koji je kao i Vest Hem posebno omražen kod navijača Milvola.

Pobedili smo i to znači da ćemo sigurno igrati u doigravanju za plasman u premier ligu.Igrači prilaze da se pozdrave sa navijačima sa sve četiri strane terena a kada su došli do naše imao sam osećaj da će se tribina srušiti od skakanja, sreće, urlanja svih nas koji smo bili tu.Svi se grle, ljube, čestitaju, i mene je neko dohvatio samo nisam uspeo da vidim ko mada nekako ni ne želim da saznam.Takvu sreću niste videli nikada verujte mi.Jeste da naši klubovi igraju retko velike utakmice, osim derbija, i da se retko ima razloga za radost, osim kada se igraju evropseke utakmice i pobedi se neko bitan e pa možda ali samo možda se može porediti sa time ova radost koju sam video kod navijača Milvola koji će igrati u doigravanju za premier ligu što dakle ne znači još da će je igrati.Kultura jebote.

Nakon cele te frke oko slavlja na stadionu izašli smo napolje zadovoljni, raspevani i zaputili se ka jednom od pabova koji je tradicionalno bilo mesto Milvolovih navijača kada pobede na Denu.Usput smo u daljini videli kako murija sprovodi gostujuće navijače da ih bezbedno i bez frke vrati sa one strane Temze.pala je po koja uvreda ali sve se na tome završilo.Cirkalo se do kasno u noć, pa i ako sam bio na izmaku snaga, ja sam držao ritam sa njima.Iskreno danima mi nije bilo dobro posle toga ali sam ponosam na sebe jer sam doživeo i preživeo dolazak Vest Hema na Den i slavlje posle toga u pabu.

Teško je rečima opisati južni London, Den, navijače Milvola, kulturu južnog Londona.To se jednostavno mora doživeti jer to nije svet koji znamo, oni su za sebe i tačka.Sa tom grupom ljudi se niko ne može porediti.

To je jednostavno Milvol.

Tekst: Davor Labas

PODIJELI