Bad Blue Boysi u Beogradu
Dogovor je pao prije nekoliko dana, odredili smo mjesto i vrijeme okupljanja, tko je došao-došao je, tko nije nema pojima kaj je propustio. Dogovor je bio u već dogovoreno vrijeme, na već dogovorenom mjestu, kupujemo karte za vlak i krećemo. Nema alkohola, nema gudre…potrebna nam je čista glava.
Krenuli smo, ne znajući kaj nas očekuje, ekipa koja je krenula je bila spremna na sve.

U Vinkovcima nam nekoliko Ultrasa koje znamo s repke daje još nešto artiljerije koja se buksa po vlaku… Na grani nas srpski drot pita jel putovanje organizirano ili ne, koji vam je vođa, znači nisu imali pojima da dolazimo iako nas je naša murija već u vlaku proaktala… Pretpostavljali smo da ni granicu nećemo preći, bilo bi i njima jednostavnije, ali su nas ipak pustili… Da nas je neko napao na putu do Beograda, ne bi baš dobro prošao, jer smo bili fino nabrijani, a drotovi u vlaku su bili totalno usrani…

Dolazimo u Beograd, na kolodvoru nas čekaju specijalci, jer su im naravno ovi iz vlaka dojavili da dolazimo. Čim smo sišli s vlaka, zagrmili smo Dinamo Zagreb.. kaj ćemo drugo. Da murije nije bilo, mislim da bi bez beda počistili onaj dio Grobara (a, možda i nekog iz ostalih beogradskih grupa) koji su nas čekali vani. Pretres na izlasku sa kolodvora i trpanje u bus ‘firme Krstić’.
Fina vožnja kroz grad, iako smo stali skoro na svakom semaforu.
Grad u totalnom kurcu, zmazan, cigana koliko hoćeš…vidjeli smo neke zgrade koje im je NATO zbombardirao. Stvarno smo mislili i nadali se da će nam barem bus kojim su nas furali do dvorane kamenovat.. ali ništa.
Dolazimo pred dvoranu, onaj dio Grobara koji je bio tamo nemože vjerovat da smo došli.

Malo im mašemo onak da ih podjebemo, a drotovi nas trpaju u ‘halu’, uz tzv. pretres gdje smo mogli ufurat kaj smo htjeli, ali nitko nije imao ništa, nitko nije htio riskirat nepotrebne pizdarije. Naravno dio nas dio nije uopće pregledan kak spada.
U dvorani smo jedno dvije-tri ćuke prije početka tekme, zajebavamo se, D**** pokušava složit koreografiju od ljudi u obliku slova »d«, par naših dečkiju nam odlazi po ‘pleskavice s kajmakom’ i po sokove do nekakve pečenjare.
Drotovi manje-više korektni, rekli su da možemo navijat, ali bez provokacija jer će nas izbacit iz dvorane. Kad se dvorana počela puniti ovi nisu mogli vjerovat da smo fakat došli.

Postavljamo legendarnu zastavu Dinamo sa grbom grada Zagreba, no drotovi privađaju jednog od vlasnika u hodnik dvorane jer nije htio predat zastavu na njihovu zamolbu, te mu uz dosta udaraca pendrekom po glavi i u ostale dijelove tijela (tamo gdje najviše boli), hvatanja za grkljan itd… ipak uzimaju dotičnu zastavu, te vele kako je kod njih i da ćemo je dobiti na kraju tekme nazad.
Mislili smo svi da će Grobari nekaj konkretnije napravit, da će bolje navijat ali su nas poprilično razočarali. Bilo je, naravno hrpe provokacija s njihove strane, pjevanje četničkih pjesama..
Mi smo navijali koliko smo mogli, u trenicima kad su ovi zašutili, glavno da smo se čuli. Pred kraj prvog poluvremena murjaci vele da izbacimo riječ Dinamo iz repertoara pjesama, jer je to navodno provokacija, al’ ih nismo previše fermali za to.
U drugom poluvremenu panduri su valjda dobili naređenje da nas isfuraju van pet minuta prije kraja tekme, kaj i rade i u tom trenutku se zaletavaju dvojica grobara preko donje tribine i naljeću na dvojicu naših iz Zagreb City Boys, koji ih lansiraju nazad na dno tribine (primjer: grobar na slici sa majicom “hooligan”).
Kak su nas isfurali van mi nismo skužili da je i drugi dio Grobara krenuo za nama, al’ nas drotovi trpaju u bus uz dosta naguravanja, vraćaju oduzetu zastavu i pravac željeznički kolodvor. Na kolodvoru čekamo oko dvije i pol ćuke vlak, pretpostavljajući da će doći do barem nekog incidenta, ali se čini da je murija dobila strogu direktivu da nas čuva. Slušamo priče zapovjednika drotova, rikavamo od smjeha.. npr, kad smo ga pitali koja je razlika između njegovih i žandarmerije, odgovor je bio tipa: ‘pa nismo mi i oni isto.. nemoj da mešaš žabe i babe’ i slično, rikavali smo..
Na samom kolodvoru je bilo nešto grobara koji su išli na vlakove, ali je bilo i onih koji su nas snimali. Ulazimo u vlak, dajemo nekaj love njihovom kondukteru iako znamo da nas ne bi izbacio van iz vlaka.. frajer si je sigurno zaradio još jednu plaću..
Putem nazad kamenovanje, u manje-više svakom mjestu. U Zemunu nam razbijaju vanjsku šajbu na jednom od kupea, (murija veli, ‘ma to neki cigani u ovom rajonu svake sedmice razbijaju i kamenuju vlakove’ sam kaj su ovoga **** imali i šalove oko vrata). U Staroj Pazovi gađaju vlak bakljama i raketama, al’ uglavnom fulavaju. Vlak vozi i dalje, mi se zajebavamo u vlaku, ali na svakom kolodvoru za svaki slučaj stojimo na vratima.

U Šidu na kolodvoru vlak stoji jedno pol čuke i tu ekipa iz jednog od kupea snima nekog čiču sa violinom na kolodvoru i uz povike ‘daj jednu za dušu’ i slično dotični čiča počne svirat neke ciganske pjesme.. u vlaku kaos, trganje od smjeha.
Prelazimo granu, T… iz Vinkovaca nam u Tovarniku fura čevape i vodu (svaka čast), te lagano idemo prema voljenom gradu.
U Zagreb stižemo oko pol 7, par naših koji nisu mogli ići s nama nas čeka na kolodvoru, naravno kao i desetak drotova.

Neki na posao, neki na faks, a neki doma…ali jedno je sigurno, bili smo u Beogradu, pjevali smo svoje pjesme, bilo je čak i nešto šore, previše osiguranja za konkretnije stvari i s naše i s njihove strane, ali sve u svemu to je bilo gostovanje za pamćenje.

PODIJELI