BBB vs Terrormachine

O tučnjavi Bad Blue Boysa s Terrormachinom u Poznanu za vrijeme Eura 2012. pročitao sam sve i svašta. Od verzije gdje su Boysi pregazili Poljake pa do priča o tome kako su Lechovi razguzili Purgere. Neću pisati o tome tko je koga nabio ili pobijedio, većću priču o tom događaju opisati onako kako se dogodila, budući da sam se te večeri zatekao na mjestu fajta. Neka čitatelji prosude sami.

Euro u Poljskoj jako me napalio. Ne samo zbog toga što Poljaci imaju jaku navijačku scenu, već i zbog same zemlje, ljudi, njene povijesti, ali i pive i zgodnih djevojaka. Kako sam tada već bio u braku, a stigla su i djeca, dvoumio sam se hoću li na Euro ići u turističkom ili navijačkom izdanju. Već neko vrijeme nisam bio navijački aktivan stoga sam se odlučio na neku varijantu između navijačke i turističke. U Poljsku na kraju nisam otišao s ekipom iz Zagreba, nego s dobrim prijateljem iz riječke Armade s kojim sam se u navijačkoj povijesti susretao u raznim situacijama. Dogovorili smo se da ćemo se kloniti nevolja te da ćemo se držati šanka i zafrkancije.

U Poznan smo stigli dva dana prije utakmice. Nakon što smo se smjestili u stanu u predgrađu grada krenuli smo prema centru. Na glavni trg stigli smo taman nakon završetka utakmice Poljska – Grčka koju je na otvorenom gledalo mnoštvo Poljaka. Prvi prizor s kojim smo se susreli bio je šokantan. Nekolicina vidno agresivnih i pijanih momaka nešto se počela kačiti nakon čega je uslijedila brutalna tučnjava. Mahom su to bili dečki u srednjim dvadesetim godinama, jaki i kratko ošišani. Ne znam zbog čega su se potukli, no šora je bila intenzivna. Murije nije bilo nigdje na vidiku.

Dečki u plavom pojavili su se na konjima tek nakon što su dvojica momaka ostali ležati na podu razbijenih glava. U sebi sam pomislio: ‘Jebote, gdje sam to došao? Ako se ovi ovako mlate međusobno, kako će tek biti ako nas napadnu?“. No, briga nije dugo trajala. U obližnjem pubu počeli smo trusiti pive i žestice. Nakon nekog vremena primijetio sam da do nas stoji nekoliko likova u ranim tridesetima opasnog izgleda. Kratko ošišani, mrkih pogleda. Kad ih vidiš odmah znaš da su huligani 100 posto. Tako je i bilo. Jedan od njih skužio je da pričamo hrvatski te je došao do mene i pitao me jesam li iz Zagreba. Odgovorio sam mu potvrdno. Uslijedilo je drugo pitanje: „Bad Blue Boys?“. Odgovorio sam da, uz dodatak da više nisam dio prve ekipe. Nakon toga je uslijedio razgovor o „poljsko-hrvatsko-katoličkom bratstvu“, o tome kako smo mi isti narod, kako su Boysi dobra ekipa i kako sigurno neće biti šore između te dvije grupe.

Lik je rekao kako je dio grupe Terrormachine i da ih najviše zanimaju Rusi. Dodao je kako u ekipi imaju puno ljudi koji treniraju borilačke sportove i bore se u lokalnim MMA natjecanjima. Pričali su kako i ne cugaju već samo šmrću bijelo jer ih to čini spremnijima za fajt. U duhu razgovora koji smo vodili odlučio sam dečkima zavrtjeti rundu. Na odgovor nisam trebao dugo čekati jer su me odveli u neki obližnji klub gdje su njihovi ljudi radili kao redari. Njihov izgled neću opisivati. Dovoljno je reći jednu riječ– tipične barabe. Uskoro se ispred mene stvorila tacna s bijelim prahom i tulum je mogao početi. Noć je brzo protekla te sam se rastao od Poljskih prijatelja. Međutim, s popriličnom skepsom sam doživio njihove najave o tome da neće napadati Boyse.

Moja sumnja pokazala se točnom već sljedeći dan. Popodne je u centar Poznana stigla ekipa BBB-a koju sam dobro poznavao. Dečki iz ZCB-a, Sepri, Agrama i još nekoliko ljudi sa strane taktički su zauzeli jedan od kafića u ćošku trga. Bilo je ondje 30-40 dobrih momaka koje sam većinom poznavao. Došao sam do jednog dobrog frenda i ispričao mu svoju sinoćnju dogodovštinu s Lechovim navijačima.

On se samo nasmijao i ispričao mi kako ih otkad su sjeli u kafić obilaze Poljaci i nude „ustavke“ u obližnjim parkovima – 20 na 20, 50 na 50… sve može. Rekao mi je da su odjebali sve te pozive znajući da bi u tom slučaju Lechovi bili u značajnoj prednosti te su „poslanicima“ odgovorili vrlo jednostavno: „Mi smo ovdje, u vašem gradu i nigdje ne idemo. Ako nas želite napasti, tu smo“. Kako se večer bližila, naša ekipa je bila sve pijanija, a Poljaci sve nabrijaniji. Kasnije sam se preselio u kafić gdje sam cugao prošlu noć. Negdje oko 11 sati navečer prišao mi je Poljak s kojim sam sinoć zapartijao i kratko mi je rekao: „BBB kurve!“. Bio je to znak da će do tučnjave doći gotovo sigurno. Ubrzo se kod kafića stvorilo 50-60 likova opasnog izgleda. Svi ćelavi, nabildani i u uskim majicama tzv. „kondomkama“. Otrčao sam do frenda iz Zagreba i rekao mu da se spremi za napad jer su Lechovi tu. Odlučio sam stati odmah do lokala gdje su bili naši očekujući nevolju koja je ubrzo i stigla.

Poljaci su krenuli prema Boysima okolnim putem. Ne direktno preko trga, već uz kafiće i zgrade prema ćošku gdje su naši cugali. Između kafića gdje su bili BBB i drugog kafića iz čijeg su smjera krenuli Poljaci bio je uzak prolaz. Lechovi su se zajebali. Čim ih je vidio frend iz Zagreba dohvatio je stolicu i prvog Poljaka okinuo u glavu. Njegov primjer slijedili su i drugi naši. Na Poljake su počele letjeti pepeljare, stolice, boce. Ukratko sve što se našima našlo pod rukama. Poljaci su ostali konsternirani te su se povukli, no nisu odustajali. Ubrzo su se konsolidirali te su i oni krenuli s „artiljerijom“ prema Boysima. Ubrzo su se stvorile dvije linije Purgera. Jedna prema užem prolazu gdje je stajala glavnina naših i druga prema otvorenom prostoru i trgu gdje je bilo manje Poljaka, odakle su također stizali napadi. Uzak prolaz bilo je lakše braniti od šireg prostora prema trgu. Ipak, na momente je bilo gusto. Poljaci su u jednom trenutku stisli i približili se Boysima te je bilo opasne izmjene udaraca šakama.

No, naši su sve napade uspješno odbijali, u jednom trenutku netko je na Poljake bacio i nekakvo rasvjetno tijelo. To sve je trajalo nekih 4-5 minuta nakon čega je uletjela murija. Tada su se povukli i naši i Poljaci. Nekoliko naših imalo je povrede od komada razbijenog stakla, a Poljaci su prošli još i gore.

Sutradan, na dan tekme Hrvatska – Irska, Boysima je na glavnom trgu prišao jedan od Lechovim huligana sa zavojem oko ruke te rekao: „Good fight. Balkan style“. Kasnije sam s Lechovim primijetio i navijače Cracovie koji su ponovo Boysima nudili „ustavku“ na što su im naši ponovo odgovorili isto. Kasnije sam čuo sa je bila još jedna tučnjava s Lechovim u nekom parku, no o tome neću pisati jer o tome postoje različite verzije, a tamo i nisam bio. Sve u svemu jedna od čupavijih situacija kojoj sam svjedočio.

(Fan kolumna. Šaljite vaše priče i kolumne na [email protected])