Priča: Gostovanje BBB u Bratislavi 2000 g.

Prvo samostalno gostovanje mlađe ekipe Boysa u Bratislavi 2000.

U sezoni 2000./01. iza Bad Blue Boysa je bila velika pobjeda. Klubu se vratilo sveto ime Dinamo, a budućnost se činila svjetlijom od nedavne mračne prošlosti i borbe s Tuđmanovim represivnim aparatom. S vremenom će se to pokazati kao velika fatamorgana jer je jedno zlo zamijenilo još veće…Tada su Bad Blue Boysi bili dinamična grupa u ekspanziji. Oko iskusne ekipe koju je predvodio Tomo Petrinjac i koja je Dinamo pratila svugdje formirala se kvalitetna mlađa grupacija od koje će kasnije nastati Zagreb City Boysi i druge podskupine. Prosjek nas mlađih bio je oko 20 godina, a na gostovanja smo išli oko pet-šest godina.

Te sezone Dinamo je igrao protiv Milana u kvalifikacijama za Ligu prvaka. Nakon tog gostovanja, koje je ostalo zapamćeno po neredima s karabinjerima na Piazzi del Duomo, rodila se ideja da bi mi mlađi mogli početi sami organizirati gostovanja. Dotad smo na gostujuće tekme odlazili najčešće busevima s Petrinjcem ili vlakom. Nakon ispadanja od Milana modri su nastavili igrati euro sezonu u Kupu UEFA, a prvi protivnik bio je Slovan iz Bratislave. Organizacija busa odradili smo frend i ja, a napunili smo ga u rekordnom roku. Skupila se ekipa s Remize, Volovčice, Ferenščice, Črnomerca, Knežije, Novog Zagreba i Jaruna. Svi mladi i nabrijani.

Na put smo krenuli dan prije tekme koja se igrala 14. rujna. Već prije samog polaska vidio sam da nas čeka kaos. Jedan od „izletnika“ na put je došao s vrećicom u kojoj je bilo 100 grama trave, a drugi je došao opskrbljen „kemijom“. Naime, u to vrijeme Zagrebom je harao techno pokret koji je zahvatio i dobar dio Boysa. Tako se popularni Erik iz Vukovara tada često žalio kako „nam techno pokret uzima ljude“. Bilo je i par genijalaca koji su na put krenuli bez putovnice. Do Bratislave smo išli preko Mađarske, a dužnost „vođe“ puta pala je na mene.

Ekipa bez putovnice pokazala se vrlo spretnom već na graničnom prijelazu s Mađarskom. Jedan se sakrio u WC busa kojeg mađarski graničari nisu kontrolirali, a dvojica su se mrtvi hladni samo prošetali na drugu stranu granice i elegantno ušli bus nakon što je prošao kontrolu. Putem je „palo“ nekoliko benzinskih pumpi kako bi se opskrbili cugom. U busu je vladala anarhija. U jednom trenutku došlo je do svađe između ekipe koja je htjela slušati techno jer su ih prali „bonkasi“ i drugog pijanog dijela busa koji je inzistirao na metalu i rocku. Na kraju je pao kompromisni dogovor – malo techna, malo rocka.

Vozače busa mi je bilo žao. Mislim da nikad prije nisu vozili takve luđake. U jednom trenutku sjedio sam na suvozačevom mjestu i motao jointeve dok je vozač zbunjeno pratio putokaze za Slovačku budući da se malo pogubio.

U Bratislavu smo stigli u večernjim satima, taman nakon pljuska. Dio ekipe smjestio se u nekom hostelu, a većina je odlučila klošariti po gradu. Nas nekoliko prenoćilo je na klupicama u nekom parku a jedan od snalažljivijih na parkiralištu je provjeravao ima li otključanih auta. Slučajno je naišao ne jedan otključan auto te je u njemu „ubio oko“. Sutradan smo našli neki irski pub u centru grada gdje smo odlučili cugat. U jednom trenutku pub su opkolili slovački specijalci naoružani do zuba jer se osoblje žalilo da se puši trava. Nakon energičnog upada i kontrole ekipe situacija se primirila. Kasnije smo primijetili neke likove koji su nas čitavo vrijeme snimali. Jedan od frendova pitao ih je jesu li oni Slovanovi huligani, no dobio je niječan odgovor.

Prema stadionu smo krenuli u nekoliko grupa. U grupi u kojoj sam bio ja bilo nas je pet-šest. U jednom trenutku primijetio sam neke likove koji su stajali ispred nas te su nas snimali. Kako ih je bilo više izvukao sam iz džepa željeznu baklju koju sam bio spreman zapaliti u slučaju napada. Kad su to vidjeli, dečki su ostali stajati po strani. Kod stadiona smo naišli na jednu grupu naših koja je krenula prema tribini domaćih navijača. Pridružili smo im se te je u jednom trenutku došlo do nekakvog natjeravanja neke grupice navijača.

Na stadionu nas se okupilo oko 400. Nakon što je Dinamo zabio gol zapalili smo nekoliko baklji. Navijanje je bilo dobro a ogradu su nam krasile hrvatske zastave s natpisima kvartova i mjesta iz kojih su dolazili Boysi. Tada je grupa furala takav imidž. Nije se pretjerano pazilo na izgled tribine i koreografije. Samo grlo, dlan i baklje. Domaćih navijača bilo je par stotina te su bili na suprotnoj tribini iza gola. U drugom poluvremenu su se pokupili sa svoje tribine te su došli na tribinu odmah pored naše. Većinu vremena su nas promatrali s nekakvim respektom, kao da ih je zanimalo kako navijamo, kakav je naš navijački ritual. Nisu pokazivali neku želju za sukobom. Tako je i ostalo nakon tekme kada smo se odmah zaputili za Zagreb.

U busu smo se dogovorili kako ćemo sigurnu organizirati i bus za sljedeće kolo u kojem je Dinamo igrao protiv Parme. Bilo je to prvo europsko gostovanje u organizaciji tadašnje mlađe ekipe Boysa koja je u nadolazećim sezonama stasala i zabilježila organizirane upade u Šibenik, Zadar, Rijeku, Split, Vinkovce, Osijek…