Priča: Iživljavanje nad Slovencima 2002

U hrvatskom navijačkom imaginarniju Slovenci su uvijek slovili za ‘Alpske Srbe’. Iz toga, naravno, proizlazi da ih nikad nismo voljeli. Sa Srbima si znao na čemu si, a oko Slovenaca je uvijek bila nekakva aureola podmuklosti. U ožujku 2002. u Zagrebu su prijateljsku utakmicu igrale Hrvatska i Slovenija kao dio priprema za Svjetsko prvenstvo koje se na ljeto igralo u Japanu i Koreji. Bila je to sve samo ne prijateljska utakmica. U to su se najbolje uvjerili slovenski navijači koji su u velikom broju došli u Zagreb. Koliko se sjećam stiglo ih je sigurno oko 3000, a HNS im je dao gornju etažu zapadne tribine.

Organizacija prihvata Slovenaca bila je loša. Janezi su na Maksimir dolazili iz svih smjerova i tako su bili laka meta za naše napade. Mlađa ekipa BBB-a, kojoj sam tada pripadao, vrebala je Slovence doslovce na svakom koraku. Bio je to dan otvorenog lova na susjede iz Dežele. Po učestalosti i ludosti napada bio je to jedan od onih dana u navijačkoj karijeri za koji niste sigurni ponosite li se njime ili bi ga zaboravili jer niste štedjeli baš nikoga.

Prije same utakmice ekipa je napadala baš sve Slovence koji su se kretali u manjim ili većim grupama – i ozbiljnije navijače i tzv. klaunove. Skidali su se šalovi, dresovi, zastave. U jednom trenutku lice u lice sastao sam se s likom koji je imao kojih pedeset godine i koji mi je mogao biti otac. Nisam ga mogao udariti. Neki naši okretali su na krov slovenske automobile koji su se naivno parkirali na parkiralištima zgrada koje su se nalazile južno od stadiona.

O samoj utakmici nema se što puno kazati osim činjenice da su Slovenci s gornje etaže Zapada bacali stolice na donju gdje su se nalazili hrvatski navijači tzv. ‘kazališna publika’. To nas je samo još više raspizdilo te smo s akcijanjem nastavili i nakon utakmice po istom obrascu. Jedan od frendova s Volovčice došao je na ludu ideju. Predložio je da se zbuksamo na križanju Branimirove i Heinzelove te da ondje napravimo čeku za Slovence koji se vraćaju s tekme. Naime, to je ruta kojom će Slovenci morati proći kako bi što prije došli na autocestu prema Sloveniji, a semafor na tom križanju traje dugo pa ćemo imati dosta vremena za udaranje. Uz to, ondje je bilo i nekakvo žbunje u kojem smo se mogli zbuksati i potom razbojnički napadati Slovence. Nas pet-šest složilo se s prijedlogom te smo odmah krenuli do mjesta zasjede. Ono što je uslijedilo usađeno mi je u sjećanje kao jedna od luđih akcija u mojoj navijačkoj karijeri.

Nakon što smo zauzeli poziciju skriveni od grmlja počeli su pristizati slovenski auti i kombiji. Čim bi se upalilo crveno svijetlo istrčavali smo iz zaklona na aute, otvarali vrata i udri po Janezima. Možete si misliti koji je to bio šok za naše susjede. U toj gerili uopće se nisu snalazili. Podijelili bi po nekoliko udaraca i krenuli na drugi auto. Neki Slovenci su u panici aute skretali na zemljani otok koji je razdvajao prometnicu na dva smjera. Murije nije bilo nigdje! Ludilo. Tako smo odradili četiri-pet rundi. Uskoro nam više nije bilo zabavno pa smo odlučili odraditi još jednu rundu. Uz to, računali smo da će se plavci pojaviti prije ili kasnije. U tom posljednjem naletu otvorili smo vrata nekog golfa u kojem je bilo pet ozbiljnijih likova koji se nisu usrali te su počeli izlaziti van. U tom trenutku došlo je do kratke konsternacije – pa ovi su izašli! No, odmah sam šakom u glavu udario jednog od likova koji nije ni stigao izaći van iz auta. Sjećam se da me drugi lik uhvatio rukama tako da sam ga se mogao osloboditi jedino gurajući mu prst u oko. Ubrzo su i njegove kolege ‘legle’ jer ih je sredio ostatak ekipe te su pobjegli natrag u auto. U jednom trenutku skužio sam da su taj prizor promatrali zaštitari Sokol Marića koju su se čitavom događaju luđački smijali. Nakon toga rekli smo dosta te smo otišli na zasluženu pivu.

Sutradan su naslovnice novina vrištale o sramotnim huliganskim napadima hrvatskih navijača na Slovence. I sada kada se sjetim tog dana pitam se jesmo li trebali biti baš tako bestijalni. No, takva su vremena onda vladala u Zagrebu. Napadalo se sve i svakoga, a to dobro znaju i ostale navijačke grupe koje su tada dolazile u naš grad. Posebice Torcida.

Novinarski članak koji je napisan poslije ovog događaja možete pročitati klikom OVDE.

(Fan Kolumna. Šaljite vaše kolumne na balkanskinavijaci123@gmail.com)