Prica jednog nezadovoljnog navijaca

Vidim većinom imate neke predrasude prema navijačima, to me ne boli, nego me boli generalizovanje.

Ušao sam na tribinu prije dvije i po godine. Sa 15 godina, kad sam se preselio iz jednog kraja grada na drugi, nisam imao nikog, a da se uklopim bilo je teško. Jer tobože ja nisam sposoban da budem sportista, nisam ni lijepi zavodnik, nego mršavi odlikaš, onaj dosadni koji uvijek traži prostor da pametuje. Da se razumijemo starci su o sebi pri sebi, nikakvih većih problema.

I onda dolazim tamo, odjednom imaš neku funkciju, tu si, neko te treba, ne zbog toga što imaš novac (nisam bogataš), ne zbog toga što si atleta, ili šta ti znam ko. Ti si tamo prihvaćen bez obzira ko si i šta si (na ovoj tribini gdje sam bio ne gleda se vjera). Upoznajem ljude, primjećen sam, dolazim sve češće, škola ne popušta zbog toga naravno. Na početku nagledaš se svega, tražiš ko ti odgovara, ta ja sam odgojen da ne pijem, ne pušim i ne drogiram se, šta će svijet reć. I gle, među njima nađem momke iste kao i ja, imaju neke poroke ali neće me natjerati na iste, i svi imamo jedan cilj, idemo tamo gdje igra naš klub, u njegovu čast. Tako je valjda bilo u teoriji.

Nakon godinu i po dana tražim smisao svega, desile su se neke stvari koje nisu po “navijačkom kodeksu”. Pa kako, to je za mene bio najčistiji kodeks gotovo kao religija, pazi daješ vjernost a ne tražiš novčanu naknadu, niko te ne pita ko si i odakle si, bitno je da si tu, pa to danas u trulom kapitalizmu nepostoji, to je duhovno pročišćenje. Međutim shvatam u kakvom mi društvu živimo, shvatiš da su ljudi loši, da nepostoji ta čast to poštenje a Boga mi ni vjernost. Ubacuju se ljudi iz drugih grupa u našu, naša grupa prodaje informacije o nama drugoj, onaj prodaje štetnu drogu drugu sa tribine, neki lik skače glumi nešto ispred nas, da nas vodi šta li, a tip nema dvije daske u glavi. Tu su ljudi koji nikad nisu izašli propali četrdesetogodišnjaci čije je jedino zadovoljstvo napiti se subotom.

Pa šta ja radim tu, više nemam šta tražiti. Ko sam ja sedamnaetogodišnjak koji pokušava vratiti prave vrijednosti navijanja nazad !? Koga lažem, neću uspjeti. I tu izađem, mada ne bi mjenjao dosta trenutaka, i sjetim se često istih. Ono kad nas 10 podijeli jedan hljeb, ili kad se odjednom pozdravim sa 50 ljudi i od anonimca se osjećam prihvaćen, osjetim to poštovanje, kad pjevamo zagrljeni po kiši kao jedan. Ili kad se vraćam sa gostovanja, ludorije po busu, i gledaš te momke, toliko sudbina okupljenih na jedno mjesto, za jedan cilj.

Ali baš kao i u svakom drugom segmentu društva imate ljudi koji gledaju svoju guzicu u momentu kad treba odlučivati za dobrobit svih nas, nažalost, to nije samo problem navijača trebate priznat. Pa zašto je propao komunizam, zato što su ljudi stoka. On je u teoriji sasvim dobro funkcionisao. I još dosta drugih primjera.

Što je najzanimljivije, nisam se ništa promijenio, što se tiče odgoja, ne pušim, ne drogiram se, popijem malo za neki događaj, jer se ne mogu opustiti (inače imam problem sa manjkom samopouzdanja), nisam agresivan. Izašao sam sa par dosta dobrih drugova, koje sam upoznao tamo. Rekao sam njima da se povlačim, i oni će uskoro učiniti isto. Želim samo reći da nema potrebe da generalizujete toliko, jer to su toliko teške optužbe, ne prema meni. Nego prema mojim roditeljima, ispada da me nisu odgojili kako treba. Ali eto demokratija je mislite šta želite.

Što se tiče djevojaka koje se lože na opasne navijače. To su nesigurne klinke koje ne znaju šta žele, jednu tekmu su sa jednim drugu s drugim, ne sumnjam da će iskoristiti barem dvojica. I to je uglavnom jer žele da budu viđene. Ali proći će to, samo se bojim da će biti kasno.

rascal.de | ULTRA ODJEĆA