Oduvek smo imali elitu: Majstor, Pampi, Bata Trlaja, Belgija, Ćume, Siki, Žare, Bursa, Gana, Kiza, Bilke, Ostoja, Vanja, Šicer, Taske, Sudanac, Krle, Mosi, Njonja, Šilja, Sima Srbija, Divac, Muca, Oki, Tavrlja itd…

Izvan konkurencije su po meni tri legende Juga: Zoran Vujičić Leo, Giga Zelenović (70-e) i Čegi (80-e i 90-e). Ja bih se u ovoj priči prvenstveno osvrnuo na Čegija…

Od kada se sredinom 80-ih Zoran Živanović Čegi prvi put popeo na šipku, lidersko navijačko mesto naPartizanovom Jugu nije trebalo objašnjavati. Njegov prethodnik Giga Zelenović kaže o njemu: “Po meni, Čegi je bio najuspešniji vodja Partizanovih navijača. On, Ćume, Žare, Siki i njihova generacija napravili su pravi Jug i stvorili slogan: Mi smo Grobari, najjači smo najjači!” Čegi je odrastao u novobeogradskom bloku 29, poznatom oduvek kao kraj gde deca po tradiciji navijaju za Partizan, što se i njemu odmalena primilo. Sa drugarima iz kraja još kao osnovac odlazi na Jug, gde se godinama dokazuje vernošću crno-belima i postaje lider generacije kojoj donosi i preokret u načinu navijanja.<

Naime, prethodne generacije Grobara, kao i sve ostale domaće navijačke grupe negovale su, po nepisanom pravilu, tkz. italijanski stil navijanja sa zastavama, koraografijama i bakljama. U to vreme Čegi i ekipa donose odluku i prelaze na engleski način navijanja. Grlo, dlan i šalovi (naravno i pivo). To Jugu donosi posebnu i dragocenu osobenost i izdvaja ga od svih domaćih navijača, a posebno i zauvek od crveno-belih komšija. Uzor traže i dobijaju u navijačima Londonskog Čelzija, sa kojima su više od dve decenije negovali izvanredne odnose. Čegi se, naravno, time ponosio, pa je znao i da izjavi: “Ja sam ministar volje velikih strasti sa Juga, svih kojima je Partizan svetinja i kome se mole! Jug je bre, svetilište. Svoj položaj vodje Grobara ne bih menjao ni za mesto gradonačelnika Njujorka. Pa ako baš hoćete, ni sa mužem pevačice Vendi!”

Takođe Čegijeva generacija je bila posvećena svim klubovima iz crno-bele porodice. On je tvrdio da bi praviGrobari trebalo da idu na sve utakmice, od ritmičke gimnastike do šaha, ragbija i hokeja. Najžešća gostovanja su bila u Vinkovcima, Osijeku i uvek neugodnom Splitu. Baš jedno gostovanje u Vinkovcima, gde je inače bio svih pet puta koliko je Partizan tamo i gostovao, bilo je posebno vruće jer je na 200 Grobara naletela rulja od njih 2000. Ponosan je što ni tada Grobari nisu ustuknuli.

Od navijačkih kurioziteta ističe da je najviše Grobara bilo na gostovanju u Milanu – 6.000. Najimpresivniji navijački spektakl načinili smo na utakmici sa Veležom (6-0). Najveća tragedija Grobara je pogibija Dragana Mancea. Neka počiva u miru i mi ga i danas volimo u pesmama. Čegi i ekipa su pored svega štampali i fanzin“Daj gol”. Posebno su ponosni što su proglašeni za najbolje navijače Lige šampiona u košarci, u konkurenciji sa poznatim tifozima Panatinaikosa, Reala i ostalih španskih i italijanskih klubova.
Čegi je svoju odanost Partizanu mogao skupo da plati: ”Proslavljali smo trijumf rukometaša. Posle čarke sa jednim ciganom, sačekao me je ispred stadiona i iz pištolja u mene ispalio ceo šaržer. Teško su me ranila četiri metka. Još pri svesti uspeo sam reći: “Ne žalim, umirem za Partizan!” Lekarima u Urgentnom centru, kada sam došao svesti, zapevao sam: “Kad umrem i opustim telo, obucite me sve u crno i belo, sahran´te me na mom Jugu, da ja nikad ne saznam za tugu!” Iščudjavali su se, ne znaju da se Grobari ne boje groba. Tu sam posle te operacije doživeo najlepši trenutak. Kada je narkoza prestala da deluje primetim da me za jednu ruku drži Nenad Bjeković, a za drugu Milan Obućina, Partizanovi funkcioneri. Bjeka me steže i veli: “Ne daj se munjo!”. Milan plače i ne može reč da izusti i kaže: Čegi, član si crno-bele familije”.


Seća se i svih derbija sa zvezdom, a naročito onih kada su ranije kretali sa Novog Beogarda, ispred Fontane: “Krene nas 200-300, uz crno-bele šalove, pesmu i peške do Terazija da se spojimo sa tom najbrojnijom grupom, pa onda svi zajedno do stadiona. Cigani su se više brinuli o nama nego mi o njima i to dovoljno govori. Mi smo fore za derbi smišljali na trenutak, naš engleski način navijanja je tu bio presudan. Tu našu silinu i emociju ne mogu da nadomeste nekim njihovim, uglavnom, klinačkim koreografijama. Nikad ih nisam voleo i često kažem: “Da jedanaest Hitlera igra protiv zvezde, navijao bih protiv cigana!”

I na kraju kaže: “Moje ime piši kako hoćeš, i malim slovima ako hoćeš, ali JUG uvek velikim slovom!”

PODIJELI