grobari u bukurestu
grobari u bukurestu

Pred sam kraj `89-te godine “slika mrtvog coveka u snegu” obisla je ceo svet.. Sve svetske novinske agencije su se “zabavljale” svrgavanjem Nikolae-a Causeskog, Rumunskog predsednika diktatora, a kod mene u kraju je te zime bio obicaj, da kad se neko “obeznani” od alkohola i posrne na snegu kaze:”Vidi ga ! K`o Causesku”…

Nekoliko meseci posle tog istorijskog dogadjaja, Grobari su imali veliki razlog da se pojave u Rumuniji – PFC je posle Seltika i Groningena izvukao Dinamo Bukurest i, s obzirom da smo protiv gore navedenih videli 4 super tekme i 23 gola, vladalo je veliko interesovanje za ovo gostovanje.
Jedva sam skupio 80 maraka, koliko je kostao put preko neke agencije koja je organizovala ovo “zezanje”, i uhvatio literarno – poslednji bus! Ono sto me je neobicno obradovalo to je bio autobus “numero” 50!! Znaci, jednostavna matematika mi kaze – bice nas 2500 hiljade u Bukurestu!!

To jutro, pred put, nacrtam se ispred lokalne samiskice, srce vec lupa ubrzano, ekipica lokalnih zgubidana vec je tu, napitci, spekulisanje sastava Partizana…Ja iz “krajolika” jedini idem. “Spekulatorima” mnogo veliko mucenje , pa skupo, pa bice incidenata , te daj jos jedno vopi.. Meni bitnije da se”obezbedim” za ovo “dugo, dugo putovanje” , pa zamolim jednog od mladjanih grobara iz kraja, da skoci do free shop-a i kupi mi jedan paketic od 24 “a la carte”…piva . Decko, od poverenja, brzo se vraca i narednih par sati , gustirajuci nase lokalno Bi-Aj-Pi pivo, posmatram 24 ponosno zbijene Lowenbrau konzerve , a krajickom oka posmatram sve obezglavljenije lokalno drustvance koje sve cesce “merka” moje tecno drustvance..”`Ajdeee.. otvoricu!!..Ajdeee da probamo.. Ajdee!! …

Lagano pijuckanje, vidim vec sam ostao na 18 “igraca” za Rumuniju…Analiziramo svi konzervice (kako je vec red) , puno nekih podataka, teksta , ali za jedan detalj se svi zakacimo..”Sta mu je to Non-Alcohol, majku mu..?”..Naravno, pribraniji medj` nama kazu da nema alkohola..pisalo bi,valjda, No Alcohol ?!..Sto vise proucavamo tekst, sve nam je jasnije da tu nema alkohola vise od 0,5%, a pivo klizi sve teze i ruznije… Moj “dobavljac” i ja vec u dubokoj raspravi, ovima ulepsan dan , smeju se, nadovezuju.. Njima super!! A ja, polagano sa 18 bezalkoholnih piva pod miskom, pravac Sajam, gde nas cekaju autobusi za Bukurest…

Mala nezgoda sa pivom se ubrzo zaboravlja.. Ispred ulaza na sajam, nikad lepse.. Nasmejanih, veselih grobara posvuda.. Peva se, pokusava da se peva, mumla se, usporava se.. Okacene zastave na sve strane.. Pronalazim puno poznatih ali niko, nazalost, nece biti sa mnom u autobusu, no nema veze sve su to Grobari !! Na ulasku u bus, insistira se da se kupe karte za utakmicu koje kostaju 20 DM ( sve sto sam imao u dzepu!!), te posle nerazumevanja organizatora puta (ko god da je bio) ostajem bez novca, te moram da se “prizajmim” dodatnik 20 za tamo.. Ali, dobro, sta da se radi, pa necu valjda sad da se okrenem i idem kuci, jos sa 18 Lowenbrau-a koje niko nece…

Nas autobus krece, nesto iza ponoci u busu ima poznatih faca sa Juga pa i sa “sipke”, te nastaje opstenaradno veselje.. Ja, uz mig, ” izpouvaljujem” Lowenbrau i dobijem u zamenu nesto Piva (zbog cega su mi naknadno pojedinci pretili “slucajem Martinovic”, maltene..).. Da li zbog tog “energetskog “napitka ili prirodno, pojedinci su imali toliko energije da je ceo bus bio primoran da peva non stop, a medju njima i tradicionalno prisutni sverceri, obicni navijaci, stariji ljudi.. Ali: “Ruke gore..pevajte sise..gde ste vi posli, bre?”..Da za neke agonija bude veca, vozac autobusa nikako da pronadje granicu i posle nekoliko ekstra sati kruzenja neki “vidoviti” krenu da mu skice za vrat: “Eno je granica, desno skote jedan!!”..

Granica…Naravno mesto gde se ljudi obavezno unervoze, a posebno navijaci … Meni je bilo dovoljno sto je rumunski granicar na prilicno dobrom srpskom zamolio da se uzdrzimo od bilo kakvog “zezanja”, napomenuvsi i petarde kao potencijalni problem za “bacaca”, jer su ljudi u Rumuniji strasno nervozni kao posledica g.rata, pa bi neko mogao i da pripuca ili da pomisli da se pripucalo…
Ma.. Stigosmo mi do Bukuresta kao poslednji. Ovi hiper aktivni, razjurise se po ulicama.. Ja se izdvojim i krenem sam ulicama sumornog, praznjikavog Bukuresta u potrazi za nekom poznatom ekipom, a i da malo razgledam posledice prevrata.. Zamenim onu pozajmljenu kinticu i shvatim da ce biti tesko bilo koga naci i kao da vam je neko rekao: “E, bicu pored Dacije”.. Zabavljao sam se brojanjem Dacija i zakljucio da svaki 40-ti vlasnik vozila u Bukurestu ima auto koji nije, vec dva puta navedeni model.

Polako, ali sigurno, priblizavam se centalnom delu Bukuresta pa u daljini vec odjekuje pesma… Obilazim “prodavnice”… Tuga… Nisam ni sanjao da ce to biti vizuelna priprema za obilazak srpskih prodavnica nekoliko godina kasnije … U potrazi za hranom, saznajem da je u javnoj prodaji ima vrlo malo (mesa skoro i da nema, osim u Holiday-Innu, gde su bili nasi igraci i nije moglo tek tako da se udje..tada je termin “agent”, barem meni, bio nepoznat), a olaksavajuca okolnost je da je poneka krcma radila, te se ja “putnicki-namernicki” zaputim prema jednoj…

Naravno, tu vec sedi grupa od 15-tak grobara i 30-tak krigli.. Nikog od njih ne znam, ali oni me prihvataju kao svog, sto je valjda i normalno.. Prilicno vesela atmosfera, svi vrlo pozitivni jer cena piva je bila smesna. Neko iznese podatak da za 20 maraka (koliko je svako individualno promenio) moze da se kupi ili konzumira 125 Piva !! Nastaje velika radost, pesma Pivu i Partizanu, ali i zal sto jedan od Grobara stoji na uglu ulice i pokusava, nesrecnik, da promeni nazad 100 DM koje je prakticno nemoguce potrositi…

Gradjani Bukuresta privuceni veseljem stidljivo prilaze krcmi, pojavljuju se i lokalni navijaci koji bi da menjaju rekvizite, ali su njihovi prilicno grozni (jedan je uporno hteo da menja ostatak neke Bayern zastave koju kao da je zubima strgao sa necijih ledja), pa ih mi darujemo kriglama Piva koje je nepojmljivo odvratno – u njemu plutaju neke guste bele pahuljice. No, mi stoicki podnosimo ovaj “udarac na zeludac”, cak insistiramo da konobar donosi pice cim vidi mali prostor na 4 spojena stola, tako da ni u jednom momentu ne sme da se pojavi rupa, i covek samo ide i donosi a mi kao “humanitarci” delimo gradjanima i nalivamo se.. pojavljuju se i “sumnjivci” u odelima i aktn tasnama, nudeci nam razne lokalne “usluge” ..

Vreme je da se krene put stadiona… Konacno srecem nekoh poznatog i zdravim se sa mojom novom bracom koje vise nigde nisam video, ali mi je bilo mnogo lepo sa njima!! Ortak me vodi tamo gde je “glavna ekipa” na koje je covek, ipak, navikao na gostovanjima I, kako se priblizavamo mestu gde su oni bili (ujedno i mestu gde je bila nekakva narodna kuhinja pa se ponadah da ce se nesto i pojesti za promenu), tako se cuje vristanje, urlanje, lete svakakve stvari, puca svasta… Ulazimo u “kotao” zbivanja i neki ljudi koji imaju “kapitenske trake” na rukama, masu pendrecima po Grobarima, oni se bore, ali “kapiteni’ su brojcano nadmocni pa ubrzo imam priliku da vidim svoje noge daleko ispred svog tela, jer su se “pojedinci” ustremili i na nas dvojicu, pa posle jurnjave kroz ulicice uspemo da im zamaknemo (sto je i normalno – nikad ne mozes tako brzo da juris nekoga koliko brzo mozes da uteknes nekome).

Par ulicica kasnije, pronadjemo YU pasos na zemlji i uzmemo ga u nadi da je decko dobro, da cemo ga naci na stadionu i svecano mu ga uruciti… Otvorim pasos da vidim znam li coveka, kad ono – znam ga ceo zivot !! Moj pasos… Lepo mi ljudi govorili da ne drzim pasos u dzepu od kosulje… A.cudio sam se Grobarima koji nose pasos oko vrata, kao deca kljuceve…

Posle cujemo da je jedan od vidjenijih Grobara (da ne spominjem ime za ono sto sam samo cuo) odlucio da iz te menze iznese sto i stolicu i da se sa sve svojom porcijom i escajgom “parkira” na sred raskrsnice… Jeste da nije bilo mnogo automobila i da su ga kulturno zaobilazili, ali to je zasmetalo “privremenim organima reda” koji su krenuli da ga batinjaju, a onda Grobari na njih, pa onda “ovima” pojacanje i to je to… Rezultati se nisu svideli mnogim Grobarima koji su smatrali da je sve bilo vise nego grubo i nepotrebno, pa se polako stvorila i mala tenzija…

Dolazimo mi, ipak, polako i do mesta poprista… Stadion Dinama… Na blagajnama jos karata i to za 5 maroonija, a ja se setim onih “mangupa” sto mi psihickim terorom izvukose 20… Ceo stadion jedna tribina odnosno, gde god da udjes mozes da se setas do suprotne strane..

Sta bi neki dali da su to mogli na nekim stadionima… Prilicno popunjeno, a nas stvarno dosta, cela tribina iza gola.. Jug u Bukurestu.. Oseca se nervoza i na stadionu, neki nisu ni stigli do njega a prepricavanja sve gora i neistinitija. Najnervozniji pocinju da lupaju samare pojedinim navijacima Dinama u prolazu smatrajuci ih “odgovornima”. Vidim da su neki od Grobara krvavi od ranijih sukoba… Sada vec imamo i uniformisane policajce u solidnom broju i “Ladies & gentlemen, “Elvis is in the building”!! Show moze da pocne.

E sad…mali problem tog vremena je da se covek toliko uzbudi oko desavanja na tribinama i post-traumaticnom meditacijom, da se ja kroz maglu secam prodora korpulentnog, procelavog P.Spasica, potom potmuli huk (guooaaal..pa onda samo-aaaarrrggghhh tradicionalnih nekoliko minuta) koji bi trebao da znaci da smo postigli gol. Sledece cega se secam je da sam na mnogima omiljenom mestu – ogradi, a “uniformisani” Rumun me besomucno udara po ledjima (iako su to izgleda bili neki privremeni pendreci, pa nije “bolelo”.. cak , s obzirom na okolnosti, bese vrlo prijatno).. Kada su se, famozno, pripalile baklje, da li posle gola ili u nekom drugom(neobaveznom) trenutku, kada se dim razisao, imali smo ispred sebe gnevnu policiju koja je htela da nas malo izbatina, ali je ubrzo digla ruke i pocela da zaustavlja masu Rumuna koja je sa svih strana krenula na nas umislivsi da smo hteli da im zapalimo stadion…

Svasta je letelo ka nama, od realnog (kamenja) do nadrealnih pola kile hleba koji je bio podjednako ubistven !! Nije bilo svejedno, sta god ko kasnije pricao, ipak je to strana zemlja koja je u tom momentu svoje istorije prolazila kroz nesto vrlo specificno i nezgodno… Stvari su se ipak stisale, odnosno, oni su se smirili, ali su nam polupali vecinu autobusa I, predostroznosti radi, neko zvanicno lice odlucuje da nas na kraju utakmice , nas koji smo ostali bez autobusa (i naseg vozaca Magelana), prebace do nase ambasade, dok se strasti ne stisaju…

U ambasadi provodimo divne, saljive momente, kako Grobari mogu da se zabave , pa posle nekoliko sati sledi “sprovod” Grobara na voz. U vozu me je celu noc zabavljao prijatelj Grobar koji je maltretirao i dzepario pijanog rumunskog konduktera sa kojim smo se iz dosade zgotivili. Uze mu covek i baterijsku lampu. Sve mu je posle uredno vratio, majke mi…

Nazad u cuveni Bgd… Nase sivilo vs. sivilo Bukuresta, ali Beograd je tvoj grad, Partizane…Tvoj grad ali, kada povrh svega zaspis mrtav umoran u gradskom autobusu , pa te probude oni dusmani sa “kartu na pregled, momak!”, a ti prebiras po ostacima rumunske valute, prljav i masan od voza i “prethodnog zivota”, pa te maltretiraju onako pospanog i nemocnog , pa jos provalis da si otisao sa autobusom u tri lepe, pa treba da se vracas nazad… Nema veze, dodjes na kraju kuci.. Tako zna lepo i prijatno da bude jedno prepodnevno spavanje, ali zvoni telefon i izvesni Cvetkovic ili ko vec iz 29-tog se “setio” necega pa zivka jadne Grobare i poziva ih na informativni razgovor povodom necega cega se ni on sam ne seca…”U 12 sati ovde, da ne dolazimo po tebe, jel` jasno..to..?”

I sta ce covek, krene da ustane, a oni “bezbolni pendreci” iz Bukuresta odjednom pocnu da koce ustajanje…Na ledjima, “Stradanje Isusovo “…

…..i kad me neko danas pita, kako je bilo u Bukurestu, ja mu kazem:”Fantasticno!!” Ziv rezultat, puno smeha, dobro navijanje, fantastican Kop, dobre zastave na ogradi (predivna zeleno-crna Front je dominirala)…Toliko..

PODIJELI