Priča Torcidaša: Debrecen 2005

Priča legendarnog Jurice Juke Galića, bivšeg člana udarne frakcije Torcide iz Splita.

Gostovanje u Debrecen 27.07.2005., na utakmicu drugog pretkola Lige prvaka. Glavne uspomene s putovanja su izlazak u Budimpešti, cestovna sex ponuda na granici šaljivog i težak poraz Hajduka.

Nakon duže vremena, Hajduk je dobio protivnika u europskim natjecanjima. Mađarski Debrecen. Jeftini istok, a relativno blizu.
Teškom mukom dobivamo kombi od rent a cara, zbog poznate paljevine Torcidinih auta u Rimu, dvije godine prije. Prosuli priču da idemo na hodočašće u Međugorje.

Sastav ekipe šaren. Braća Tešija pune svoj antologijski Fiat Uno s još dvojicom iz Spinuta, a u kombiju osam ljudi najrazličitijih karaktera i sklonosti. Ja, Ante, Abram, Đani, Mrcina, Pero, Ercegovac i mali Masa.

Prvi problemi već kod Abramove kuće. Naime, zbog banalne prepirke, ja i brat razmijenili jedan drugome po šaku u nos. Krv obrisana, idemo dalje.
Granična postaja kod imotskih Vinjana. Pita brkati policajac;
– Kud’ ćete omladinci? – A napušeni veseljak mu dobaci iz kombija;
– A braaaale, idemo na koncert Eltona Đona, ka. – I podmuklo se nasmije.

Ušli smo u Bosnu ostavljajući za sobom policajca koji se češao po glavi. Prvo stajanje Travnik. Pogledam oko sebe, svugdje piše Bajro.
Mesnica Bajro, fotokopirnica Bajro, automehaničar Bajro, voćarna Bajro, motel Bajro.. Sve Bajro, svetog ti Bajre.
Uđem u ćevabdžinicu. Bajro, naravno. – Pomoz Bog Bajro. – Kažem majstoru, a ovaj pozeleni.
– Nemoj bona jarane. Netko će čuti. Bajro je nama svima ovdje babo, kontaš? – A onda protrlja ruke ono uslužno, nabaci lažni osmjeh i reče;
– Što ćeš jesti majstore?
Naručio sam kriglu kiselog i dvadeset ćevapa za pet marki. Kuna po ćevapu. Dobra trgovina.

U veselom raspoloženju prolazimo Republiku Srpsku, dio Hrvatske i bez problema ulazimo u Mađarsku. Pumpa po pumpa i eto nas predvečer u Budimpešti.

Nalazimo hostel iz Tarantinovih filmova. Stara zgrada iz prošlog stoljeća, a na vratima portir u cirkuskom odjelu. Dvoje Tešija plaćaju kartu, a ostatak ekipe ulazi besplatno. Sobe grozota. U malom prostoru po deset kreveta. U našoj sobi Marokanci, crnci, lezbijke..deset ljudi. Nas još toliko ulazi u sobu i traži svoje mjesto po podu, na stolu. Neki uspijevaju čak i izgurati domaćine iz kreveta. Nakon tuširanja u javnoj kupaonici i brisanja plahtama, izlazimo u grad.

Nakon par skromnih piva shvaćamo da nam budžet i nije baš za pohvalu, pa se ubrzo vraćamo u hostel. Na razočarenje usnulih studenata i imigranata.

Ujutro uredno pozdravljamo zbunjenog portira i tražimo nešto za jesti. Ulazimo u neku zalogajnicu i iza stakla zaista bogat izbor jela od mesa i raznoraznih gulaša i paprikaša. Svidi mi se jedan dobar odrezak pa upitam prodavača na svom katastrofalnom engleskom:

– Det dis mit? – A konjokradica me blijedo pogleda, slegne s ramenima i uzvrati sa:
– Nem értem, te bolond.

Tada sam shvatio da on uopće ne zna engleski, kao što ne zna nitko u dućanu ni u cijeloj kobasičarskoj državi.
Nije mi preostalo nego da se snalazim upirući prstom u jela uz imitiranje životinja.
To bi izgledalo otprilike ovako. Pokažem na neki lonac i onda napravim sebi prstima rogove na glavi uz glasanje – “Muuuuuuuu”. Tada on niječući odmahne rukom i počne imitirati kokoš. Kupovina za psihijatriju.

Kratak obilazak grada i spremni smo za put dalje.

Put prolazi u veselju i spokoju. Do Kecskemeta, gdje primjećujemo dvije cure u minicama. Sve bi prošlo uz poglede i komentare, da u jednom trenutku prva ne pokazuje gaćice, a druga grudnjak.

“Škriiiiiiiiiiiiiiiiiiip!!!”

Bio je to zvuk kočnica našeg kombija u zaustavljanju pred jarkom.
– Jeste vidili ovo, divice ti svete? – Usklikne jedan od nas.

Naravno, bile su to djevojke za novce. Prilaze nasmiješene, te nam se kršćanski dobrohotno predstave;

– Maria. – Kaže jedna.
– Samantha. – Doda druga, vrteći uvojak kose oko prsta, hineći nevinost.

Upadamo u priču s njima. Nakon pitanja, što, kako i koliko, odgovaraju;
– Cucke ten juro, dohanyzas tventi juro, end kibaszott fifti juro. O kej?

Nije časna ni završila rečenicu, oglasi se jedan veseljak;
– Daj ti meni nev‘sta te cucke za deset, pa šta one bile! – A svi prasnu u smijeh.

I onda najjači dio priče. Zaljubljeni par ode od naših kombija do neke skretničarske kućice, obave “cucke” i eto ti ih do nas nazad u pune četiri minute. Ako lažem ja, ne lažu propertisi fotografija, koje stavljam na uvid. Ne znam što je bio taj cucke, ali je gospodična imala izraz lica pred povraćanje. Prisjelo joj deset eura.

Putem je bilo na desetke tih poduzetnica. Pa ja ne znam dali smo jedne promašili, a da se nismo zaustavili remetiti im poslovnu idilu zajebancijom.


Zbog tog našeg voajerskog egzibicionizma dolazimo u Debrecen tek u 19.00, te dok se vrtimo kao kreteni tražeći stadion, prolazi još pola sata.
Napokon, parkiramo pored mora naših autobusa, kombija i auta, te kod stadiona rješavamo ulaznice.
Naravno, i tu gubimo dosta vremena zahvaljujući tradicionalnom mađarskom neznanju engleskog jezika.

Glavnina ekipe je u parku pred stadionom i tu pijemo, pjevamo i tražimo nevolje, ali njih ni za lijek.


Kako je tradicionalno brutalna, mađarska policija ovaj put izuzetno tolerantna, a iz grada dolaze vijesti da njihovi huligani časte pićem naše navijače, ne preostaje nam ništa osim da pognutih glava krenemo prema stadionu Olah Gabor. Ispred ulaza ekipi pokušavaju prodati skupe karte, ali na kraju odustaju, pa svi ulazimo besplatno.

Atmosfera dosta dobra. Nas tisuću i pol, dvije, muku muči da nadglasa duplo manji broj domaćih, ali glasnih navijača. Ali zabave ne manjka. Pogotovo kad nam Srbin Igor Bogdanović zabija gol, pa ga zasipa par baklji, kao i kulendžije na tribini do nas.


Na kraju je 3:0 za Debrecen i sve smrdi na ispadanje Hajduka iz daljnjeg natjecanja. Ekipa je toliko razočarana utakmicom bez pobjede i gostovanjem bez akcije, da napuštamo stadion u tišini. Kratko bubnjanje po policijskim oklopima, rastajanje od ekipe i svatko ulazi u svoje vozilo.
Na jednoj benzinskoj izvan Debrecena nevjerojatan prizor. Pedeset ljudi u objektu, svi jedu, nitko ne krade, ali nitko ni ne plača. Naime, luđaci zauzeli stolove i samo uzimaju s polica i jedu na licu mjesta. Prodavač ili je lud ili slijep. Zadovoljan prodanim cigarama i papirnatim maramicama, jer su ih vandali morali kupiti, pošto stoje iza pulta.


Putovanje nastavljamo cijelu noć, a zora nas zatiće u Republici Srpskoj gdje jedemo, fotkamo se i komuniciramo s urbanim lokalnim stanovništvom, koje je oduševljeno što nas vidi. Nakon što smo ga izrugali, gospodin s bicikle je za nama još dugo vikao;

– Jebem vam i žena i dete i familija, sve vam prokleto bilo…


U Bosni opet nezaobilazni Bajro i nakon toga velebni Vinjani, sveta granica Hrvatske. A na granici poznati brko. Nasmiješen nas pozdravlja i pita;
– Pa di ste momci moji, kako vam je bilo na koncertu?
– A brale, prva liga. – Kaže jedan. I taman da će još nešto izustiti, kad ga prekine glas policajca;
– Koga ti praviš ludim, a pička ti materina? Mislite da je Mijo lud? Napolje svi marvo jedna! Ajde Mate, pritresi bandu do gola!

Njega je to očito mučilo puna dva dana i sad je došao red da nam naplati zajebanciju. I naplatio je. Rastavilo nam je kombi na dijelove, čak su nam provjeravali kvalitetu dizela, da nismo možda lijevali lož ulje.

Nakon dva sata maltretiranja, brko se zadovoljno nasmije i kaže:
– Ajte moji sokolovi doma. Drugi put đuskajte na Mišu Kovača, a ne na tog pedera!

Mahnuo nam je pobjedonosno, a mi smo nastavili put kući.

Autor: Jurica Juka Galić 
Izvor: www.themladichi.com