Na tribinama je sve manje onih koji su 29. maja 1991. bili na “Svetom Nikoli”. Ove godine umesto o Deji, Robiju i Darku, prisetili smo se kako je izgledao put navijača Crvene zvezde na finale Kupa šampiona.
Fudbalski klub Crvena zvezda poslednji je iz grada istočno od Minhena koji je postao prvak Evrope.
Bilo je to na današnji dan, 29. maja 1991. godine u Bariju, na stadionu “Sveti Nikola”, u fudbalski najlošijoj utakmici koju je odigrala ta nezaboravna generacija.
Posle 120 minuta bez prave šanse, gol Darka Pančeva u mreži Paskala Olmete označio je početak nezapamćenog slavlja – posle Grashopersa, Glazgov Rendžersa, Dinama iz Drezdena i Bajerna iz Minhena, savladan je i Olimpik Marsej, Zvezda je postala prvak Evrope!
Zapravo, samo je još jedan klub istočno od Nemačke uspeo da uradi što i crveno-beli – rumunska Steaua iz Bukurešta, 1986. godine.
Od poslednjeg teksta na ovu temu prošlo je 365 dana, što znači da je bi sećanje pre svih zvezdaša na najveći uspeh našeg klupskog i ne samo klupskog fudbala trebalo da bude bleđe nego što je bilo za 365 nijansi.
I, zapravo, kako godine i sezone prolaze, a bogati klubovi iz Premijer lige, Primere, Bundeslige i Serije A nastavljaju da se smenjuju na krovu Evrope, a sve nakon što su takmičenje ustrojili onako kako to njima odgovara, nekome sa strane s pravom učiniće se da uspeh šampiona države koja je uveliko bila u ratu vremenom nastavlja da devalvira i gubi na značaju.
Međutim, stvari mogu da se sagledaju i iz drugog ugla.
S obzirom na to da je Liga šampiona u međuvremenu, a prošla je evo i 24. godina od Barija, postala zabava za odabrane, uspeh koji je ostvarila zlatna generacija fudbalera Crvene zvezde, sa klupe predvođena Ljupkom Petrovićem, zapravo samo dobija na važnosti i vrednosti. Kao kakav “oldtajmer” kojeg je nemoguće kupiti, jer se takav više ne proizvodi ili recimo album “evergrin” muzike, koji je opstao u svega nekoliko primeraka, pa mu je cena višestruko veća nego u trenutku kada je objavljen…
Još dve stvari čine da, bar među zvezdašima, kult Barija ne izgubi značaj ni posle skoro dve decenije. Prvo, to što stvari u evropskom i svetskom fudbalu upućuju na to da sličan uspeh klubovi sa ovih prostora neće ponoviti ni u decenijama koje slede, jer ni prebogatim ruskim i ukrajinskim vlasnicima stotine uloženih miliona ne garantuju, najčešće, čak ni četvrtfinale Lige šampiona. A, drugo – to je i sama Crvena zvezda, koja se trenutno nalazi u toliko ruiniranom stanju da je, na neki čudan način, u životu i ostavlja sećanje na slavne dane njene prošlosti.
U tom smislu, najvažniju ulogu odigrali su navijači. Kako na stadionu danas ima sve manje onih koji su potrošili oko 300 nemačkih maraka za bus, smeštaj i ulaznicu za jug “Svetog Nikole”, odlučili smo da ove godine 29. maj ne prođe u pričama o Deji, Robiju, Darku, Jugi, Miletu, Mihi, Diki, Bini i ostalima, već o – navijačima.
Sa portala “Moja Crvena zvezda” preuzeli smo najzanimljivije detalje iz bloga koji je još 2012. godine, iz sedam delova, napisao vođa navijača iz tog perioda, Zoran Timić “Tima”, kojem se ovim putem zahvaljujemo.
PRIPREME ZA PUT
“Išlo nam je na ruku što se utakmica igra u Italiji gde je navijački pokret razvijen i policija imala razumevanje za razne rekvizite sa kojima bi imali puno problema u nekim drugim zemljama (zastave na motkama, bubnjevi, velika šetalica, rolne papira)… …a ja sam imao ideju da ponesemo i mali razglas da bi moglo bolje da se vodi navijanje. Zonja je smislio da bi mogli da napravimo i veliku šetalicu što je takođe prihvaćeno”.
“Stavili smo na papir sve to iotišli kod Cveleta, kom smo rekli da nam treba oko 200.000 dinara (to je tada bilo oko 14.000 maraka) i da će nam nešto trebati u kešu, a da ćemo nešto plaćati bezgotovinski. Takođe smo se dogovorili da nam daju jedan bus za nas koji bismo sve to nosili i avion za glavninu ekipe. Cvele je rekao da je sve to OK i naložio da nam daju 4-5 bariranih čekova (tada je to postojalo, a to su čekovi koji su bili sa njegovim potpisom i samo je trebalo da se upiše cifra – danas bi za to rekli blanko čekovi) i keša koliko nam treba”.
“Odmah smo sa time kupili materijal za barjake, popravili bubnjeve. Zonja je u ‘Radnoj ženi’ naručio zastavu i rekao nam koliko bi to koštalo”.
“Interesantan detalj se tada desio. Kada su nas pitali kako ćemo platiti, rekli smo bariranim čekom. Bili su malo sumnjičavi jer je u to vreme već počelo masovno da se izdaju čekovi bez pokrića koje je bilo jako teško naplatiti. Ja sam izvadio jedan od tih čekova i onako u šali pitao, pokazajući na Cveletov potpis na njemu i pečat F. K. pored, zar je moguće da ovo ne vredi? Žena koja je razgovarala sa nama je, videvši koja firma plaća, rekla da to sigurno znači nešto i da je to trenutno platežno najsposobnija firma u Srbiji, i da, naravno, sa tim čekom može da se plati bilo šta u bilo kojoj sumi. FK Crvena zvezda je u to vreme bio institucija i stvarno sve mogao”.
“Zonja i ja smo se dogovorili da odemo u Italiju i kupimo baklje. Uzeli smo rent a kar, stavili ga na voz do Ljubljane jer smo hteli da izbegnemo putovanje kroz Hrvatsku zbog velike nacionalne napetosti koja se tamo osećala. Sišli smo sa voza u Ljubljani i nastavili kolima za Italiju. U Pizi smo došli u fabriku i kupili 400 komada baklji koje su se tamo proizvodile. Nismo u povratku smeli da ih nosimo preko granice već smo ih ostavili u Trstu na garderobi na železničkoj stanici planirajući da ih pokupimo kad krenemo za Bari”.
POLAZAK ZA BARI I PUT
“S nama je u Bari išlo i pet momaka, navijača Rada sa kojima smo u to vreme bili u jako dobrim odnosima. Među njima je bio i moj veliki prijatelj Supa koji nam je dosta pomogao oko tog puta. Sašio je pet barjaka koje smo godinama posle toga nosili. Sećam se da ih je lično šio i da zadnji nije bio gotov, a bus je već bio ispred stadiona i čekao da on završi šivenje u prostorijama kluba”.
“Uspeli smo da sve završimo i 27. maja u večernjim časovima je bio dogovoren polazak našeg autobusa za Bari”.
“Mi smo za naš bus napravili majice sa Bart Simpsonom i natpisom ‘ULTRAS’ i ‘Invazija na Bari 1991’. Veoma dugo sam čuvao tu majicu i bila mi je više nego draga uspomena. U dogovoreno vreme smo došli ispred istočne tribine gde se po dogovoru pojavio i autobus sa Nišlijama. Potrpali smo kod nas u bus barjake, papir i transparente i napunili gepek, a kod Nišlija smo ubacili bubnjeve i veliku zastavu čiju je izradu organizovao Zonja”.
“Ja sam u početku bio skeptičan prema njoj ali kad smo je raširili na poljančetu ispred istoka dah mi je zastao. Zastava je bila veličine 60×37 metara (!!!) i bila je nešto najlepše što sam ikad do tada video. Bila je to velika srpska trobojka sa srpskim grbom na sredini”.
“Bili smo baš dobro raspoloženi svi. Sve je nekako u to vreme bilo u nekoj euforiji. Događale su se stvari koje su bile istorija. Ja sam tada imao 27 godina što su po meni najbolje godine za jednog navijača. Dovoljno star da shvatim trenutak i budem razuman i realan, a opet dovoljno mlad da imam dozu ludosti i buntovništva”.
“Mislim da su to prave godine za jednog čoveka koji je jedan od vođa ovako velike grupe da oseti, doživi i primi breme odgovornosti za finale kupa šampiona. Popunili smo autobus i negde pre ponoći krenuli”.
“Joca priča: Kada smo došli na granicu naša policija nas je ispretresala do detalja. Skoro su pali u nesvest kada su videli onoliku količinu toalet papira i na kraju su rekli da ne može da se iznese barjak sa Dražinim likom i transparent sa natpisom ‘Delije Ravna Gora’. Posle, ne malog, natezanja i naše rešenosti da ne idemo dok nam ne puste da nosimo barjak i transparent, kao i činjenice da je naše natezanje već prouzrokovalo poveću gužvu navijačkih autobusa na granici, što je pretilo da se otme kontroli, granična policija je popustila i mi smo krenuli za Italiju. Čim smo ušli u Italiju, svratili smo u Trst i uzeli sa železničke stanice one baklje koje smo ja i Zonja ostavili”.
DOLAZAK U BARI I ULAZAK NA STADION
“U Bari smo stigli oko dva sata posle ponoći, pred utakmicu. Ostao sam da se naspavam, jer nas je čekao težak i dugačak dan. Probudili smo se negde oko osam ujutro. Bio je lep dan i sve je nagoveštavalo jedan veliki spektakl. Kada smo se razbuđivali videli smo da nismo više jedini na parkingu i da je pristiglo još buseva i automobila”.
“Trebalo je uneti sve rekvizite (bubnjeve, papire, zastave, šetalicu…). Došli smo na parking ispred stadiona, gde je već bilo parkirana gomila buseva. Dogovarali smo se šta ćemo i kako uneti na stadion. Sve smo izvadili i čekali da dođe policija i pregleda sve to pre unošenja. Dosta ljudi mi je prilazilo i pitalo šta da rade za baklje. Zonja im je govorio da se sve vraća u buseve i ne pali na stadionu. Bila je smešna situacija: Zonja je išao i govorio ljudima da ih ne pale i vrate u bus a ja maltene iza njega delio baklje ljudima i govorio ljudima da se unose i pale”.
“Nisam mogao da dozvolim da finale KEŠ-a prođe bez baklji. Uspelo mi je i pored pokušaja opstrukcije čelnika kluba. Ne mislim da su baklje merilo vrednosti jedne grupe, ali je ipak lepše kad ih ima”.
“Došli su panduri, čak sa jednim prevodiocem, ali nije bio problem jer sam ja bolje znao italijanski nego on srpski. Prvo što su rekli je da ne mogu baklje da se unose, političke parole, kosturske glave i natpisi ULTRAS. Nisam hteo da se prepirem sa njima oko toga, ali sam znao, ako nam ne daju zastavu da unesemo – nema ni nas na stadionu. Posle duže vremena smo je poneli i verovatno ne bih bio na stadionu da nismo mogli da unesemo našu zastavu ULTRAS”.
“Prvo su pregledali veliku šetalicu i nju smo stavili sa strane, a oni nastavili da gledaju kutiju po kutiju sa papirima i ostalo. Dok su se oni zabavljali sa papirom, ja sam iskoristio trenutak nepažnje i ubacio transparent ULTRAS u veliku zastavu. Naravno, nisu videli, i tako smo bez problema rešili taj problem. Nismo imali ni kosturske glave, ni političke parole, a baklje smo unosili na drugačiji način. Jedino što nam nisu dali da unesemo je bilo sto crveno belih kišobrana jer su imali metalni vrh”.
UTAKMICA
“Polako se bližio početak utakmice i jedno pola sata pre početka počeli smo da delimo papire i rolne. Podelili smo ih govoreći ljudima da ih bacamo kad igrači sa sudijama krenu ka centru. Samo što smo ih podelili negde oko pola sata pre početka naši igrači su izašli u trenerkama da vide teren, stadion i atmosferu. Cela tribina je kao po komandi bacila papire i rolne. Iako nije bilo kako je planirano, iako se desilo skoro pola sata pre početka, bila je prelepa slika”.
“Sever se zabeleo i izgledao je kao da pada gust sneg. Crvko kaže: Pre utakmice sam stajao na donjoj tribini u baru i pio bezalkoholno pivo. U jednom trenutku kao da je pala noć. Bačeno je sa gornje tribine hiljade rolni papira i stvarno se uopšte nije videlo nebo. Bio sam prijatno iznenađen i posle toga odmah otišao na gornju tribinu. Bilo nam je krivo što nije ispalo kako je trebalo, ali nam je bilo jasno da je super ispalo”.
Uloga Radovaca…
“Moram da kažem da su glavnu ulogu u sklanjanju jugoslovenskih zastava sa tribine imali petorica momaka navijača Rada, koji su išli sa nama. Svojski su se trudili i skoro da ni jedna nije ostala zapažena na tribini”.