Vise od desetak puta sam isao u Split da gledam nas Partizan, svake godine od 1981., na sve prvenstvene utakmice i one na Trofeju Marjan.Ovo je bilo po svemu sudeci poslednje prvenstvo SFRJ, rat je takoreci vec poceo, naravno ni za sta ne bih propustio da moj Partizan opet vidim kako u najlepsim, tada Vokado crno- belim dresovima istrcava na stadion u Poljudu na kome sam toliko puta vec bio.Plan je bio uobicajen, polazak dan pred utakmicu, da se i ovoga puta ne bih jurio sa ridzama cele noci do Splita kupio sam onu braon kartonsku kartu za voz od Kragujevca do Knica, u danasnjoj vrednosti mozda oko 100 dinara, slovo C sam izbrisao, pa grafitnom olovkom napisao K, prepravio cenu i eto imao sam kartu do srpskog Knina. Samo jedno slovo i Knic je Knin.

Stigao sam do.Beograda, otisao uvece na voz za Split, bio je neki poslovni, tako su ga zvali.Na stanici sam video Ferida sa kojim sam isao na dosta gostovanja po celoj SFRJ.Bilo je tu jos dosta Grobara, spremni su bili i oni da krenu.Niko od njih kao ni obicno nije imao kartu za taj voz, pokusali su da udju, policija i ridze im nisu dali.Nisam ni ja imao kartu za taj voz vec onu prepravljenu, pustili su me da udjem, doplatio sam nesto.

Ferid je uspeo takodje nekako da udje,ostali nasi nisu, rekli su da ce da probaju nekako kasnije da nam se pridruze.Tako smo krenuli, ja sa mojom prepravljenom kartom do Knina.Kad smo stigli u Knin videlo se da je drugacije nego pre, srpske zastave, cetnicke pesme sa razglasa.Tu se voz kratko zadrzao, nastavio dalje, malo ljudi je nastavilo prema Splitu.Stigli smo tamo,pogledao sam okolo jos dok je voz ulazio u stanicu, videlo se da voz cekaju Splicani, navijaci, nas dvojica sami.Cim je voz usporio poceo da staje Ferid i ja smo iskusno izasli sa druge strane, prosli kroz vozove koji su stajali i preko sina otisli na ulicu sa druge strane stanice.Izgleda da nas niko nije primetio, bili smo jedina dva Grobara tog dana u Splitu.

Krenuli smo ka hotelu Park na Bacvicama, to je popularna gradska plaza nedaleko odatle.Bio je 26. Septembar 1990., dan posle koga u tadasnjem jugoslovenskom fudbalu nista vise nije bilo isto.U hotelu Park vec su bili nasi fudbaleri, tu sam i pre bio sa Petricem, Djordjevicem, Djurdjevicem, Stevanovicem, Mijatovicem, Jokanovicem
..I ranije su skoro uvek nasi fudbaleri bili u ovom hotelu, jednom sam na Trofeju Marjan bio sa njima i legendarnim Milosem Milutinovicem tri dana u Hotelu Lav, sest kilometara od Splita u mestu Zrnovnica.Kao i uvek kad dodjem u Split vreme do utakmice smo proveli u hotelu sa igracima, u setnji po Bacvicama i okolo, naravno bili smo oprezni i spremni u slucaju neke nepredvidjene situacije, desavalo se ranijih godina da Splicani dodju cak i u bastu hotela i stupe sa mnom u verbalnu komunikaciju i raspravu.Ovoga puta tako nije bilo.Ranijih godina kroz sva ta moja gostovanja tamo upoznao sam neke vidjenije od njih, Masla, Siska, Icu…a i ceo Sucidar,imali su zastavu Vukovi sa Sucidra, to je ultra kraj grada, u brdu gde sam na tim splitskim gostovanjima cesto bio, spavao kod brata Srbina Zeljka Ere i Joze, koji je tada navijao za Partizan i druzio se sa njima.Setao sam se slobodno kroz naselje i grad, bilo je verbalnih provokacija, nikad nista ozbiljno tu, dok su nas nekoliko puta kod stadiona i na stanici napali neki drugi.

Tu na Sucidru je bila i kasarna JNA, jedne godine je Majstor tu sluzio vojsku, bio sam kod njega, svi su ga u kraju znali.Meni su pricali da postuju to sto svake godine dolazim u Split i verovatno i zbog toga tu me niko nije napao, a bilo ih je mnogo.Da se vratim na ovo gostovanje, uzeli smo karte od igraca, dali su nam lozu na Zapadu, doslo je vreme da Ferid i Ja krenemo na utakmicu.Krenuli smo dosta ranije, ima od Bacvica do Poljuda dosta da se ide, naravno usput smo bili oprezni.Na stadionu smo prvo otisli u kafic ispod zapadne tribine, u sklopu njihovih klupskih prostorija i odatle sa nekima iz nase uprave u lozu na Zapadu.Na stadionu njihov Sever je bio skoro pun, imali su dosta velikih zastava sto se masu, oko 25. minuta bio je prekid, zapalili su dosta baklji.Igrali smo dobro, u 71. minutu nas najbolji igrac dana, legendarni Milan Djurdjevic postigao je svoj drugi gol, poveli smo sa 2-0.Dva minuta posle njihovi navijaci su poceli da preskacu ogradu sa Severa i utrcavaju u teren sa barjacima.

Poceli su da jure nase igrace i sudije koji su trkom uspeli da dodju do velikog prolaza na Zapadu koji vodi u svlacionicu.Posle su skinuli sa jarbola na Jugu jugoslovensku zastavu, zapalili je, podigli je zapaljenu, a kasnije i ustasku.Ferid i ja cim smo videli da prvi utrcavaju sisli smo stepenicama sa Zapada do nase klupe za igrace i zajedno sa njima utrcali u prolaz.Skoro svi su vec bili u svlacionici, sem Djuke, Milana Djurdjevica koji se raspravljao sa nekima koji su dosli dotle.

Pritrcali smo Ferid i ja, sad nas je bilo trojica, dotrcalo je obezbedjenje i policija i stali izmedju nas.Nastavili smo da nasrcemo na njih, kad dolazi Zec, Zarko Zecevic i vice:”Sta radite vas trojica, brzo u svlacionicu!”Usli smo u nasu svlacionicu, igraci su se presvukli, svi koji su dosli iz Beograda, igraci, strucni stab, deo uprave, bili su tu.Sacekali smo jos dosta tu na stadionu u njihovim klupskim prostorijama, na autobusu kojim su nasi igraci dosli polupali su stakla, cekali smo drugi.Ferid i ja smo posle posli sa njima drugim autobusom na aerodrom u Kastelima u nadi da ce za nas da bude mesta u avionu da se vratimo sa njima.Na aerodromu nam je Zecevic rekao da nema mesta za nas dvojicu i da su i u dolasku neki igraci sedeli na pomocnim sedistima.Rekao je njihovim policajcima da nas vrate u grad.E sad, nas dvojica sami u njihovom policijskom kecu, u gradu su posle utakmice neredi, polupani su izlozi i trafike, divljaju, a nas vracaju tamo.

Dva puba napred, Ferid i ja pozadi, krecemo, vec je noc.Pitaju nas gde nas voze, rekao sam u hotel Marjan, da cemo tamo da budemo do sutra, do polaska voza.Pocinju pricu o sukobu u Kninu, vec su tamo nasi Srbi podigli barikade, pricaju da su bili tamo i kao sta nam to treba.Ulazim u raspravu sa njima, a Ferid me gura da prestanem.Stigli smo do hotela Marjan, usli smo u hol, kad smo videli da su otisli polako smo se udaljili odatle.Bili smo prepusteni sami sebi u gradu gde se sve to desilo, gde specijalci nisu hteli da intervenisu na stadionu i okolo, gde su bili neredi, gde su svi bili neprijateljski raspolozeni prema nama.Bilo je kasno i pored svega morali smo da nadjemo neki smestaj do sutra do polaska kuci.Nasli smo neku sobu u gradu i ujutro otisli do Bacvica, ostali smo tu do polaska voza.Uvece smo otisli na stanicu neposredno pred polazak, desavalo se ranije da cekaju da vide da nije neko ostao posle utakmice.Jedne godine je nekoliko njih napalo Mirka iz Kragujevca u stanici, uleteli smo Foca , ja i jos nekoliko nas, dosla je murija, privela i nas i njih pa nas pustila na voz.Ovoga puta nikog nije bilo, usli smo u voz i posli kuci.To je bilo moje poslednje gostovanje u Splitu, za tih desetak godina odlazaka tamo svasta sam video i doziveo, put do tamo, utakmica, uvek je bilo zanimljivo i skoro uvek je neko drugi isao sa mnom.Bio sam jednom i na kosarci u maloj dvorani Gripe, 1982. na turniru, u finalu su igrali Partizan i Skavolini sa Kicanovicem.Isli smo svake godine u Split protiv Hajduka osamdesetih, nas desetak, dvadeset iz Srbije, i vise, nekad na Jug, nekad na Zapad, dosta karata sam sacuvao.Isli smo i masovno vozom pred kraj osamdesetih.Dosta puta policija iz Beograda nije dala da nas vise krene, a i usput su skidali ljude sa voza.Uglavnom, uspevao sam svake godine da odem u Split, pamtim neka od imena nasih koji su sa mnom svih tih godina u razlicito vreme isli.Sale, Foca, Stojke, Majstor, Brka, Mirko, Vlada Crni, Golub, Dejan, Deba, Ferid, Dragicka, Zuba, Cadja, Bora…Nikog i nikad se nismo bojali, mi smo bili deo Kaznene ekspedicije.Davno je to bilo.

PODIJELI