Već tad primjećujem da polako kreće smjena generacije.

Naime, istočna tibina – stajanje se polako prepušta mladim snagama, ali na gostovanja i dalje ide i starija i mlađa ekipa.

Ja osobno polako “izlazim” iz tog direktnog navijačkog svijeta ponajviše zbog prirode posla, ali dalje aktivno odlazim na gostovanja, dok ove domaće utakmice najčešće pratim sa samog terena u svojstvu fotografa.

U ovom tekstu obuhvatit ću razdoblje od 2006. do 2008. godine, a napisat ću ga djelimično kao sudionik, ali i kao promatrač sa strane. Kao što sam već ranije napisao u tom periodu dolazi do blage smjene generacije. Na domaćim utakmicama vođenje same tribine prepušta se novim momcima. Gostovanja “odrađuje” i starija i mlađa ekipa.

Od važnih utakmica izdvojio bih ipak onu europsku sa beogradskim Partizanom. Nakon, što sam saznao da za protivnika imamo klub iz glavnog grada Srbije, beogradski Partizan, mobiteli su se doslovno užarili.

Navijači Partizana su u to vrijeme bili među najozloglašenijim navijačkim skupinama, a tribinu im je u to vrijeme vodila podgrupa Grobara zvana Alkatraz. Već tada je u njihovim redovima bilo dosta problema jer su se i druge njihove podgrupe željele pitati na toj južnoj tribini. Tih godina upravo su navijači Partizana i “koštali” svoj klub u Europi.

Veliki broj poziva sam dobio iz Hrvatske ponajviše radi ulaznica, a zanimljivo upravo radi te utakmice pozvao me je moj prijatelj sa Pala koji je vatreni Partizanovac i koji rijetko propušta utakmice Partizana bilo gdje da igra. Rekao je da dolazi sa prijateljem u Mostar na dan utakmice te bi volio da im malo objasnim gdje, što, kako…

Kaže Grobari idu preko istočne Hercegovine pa bi im bilo nezgodno da idu tuda, a voljeli bi malo i prošetati Mostarom.

 

Ja kao ljubazan domaćin sve dogovorim i na dan utakmice nađem se s njima par sati prije. Prošetamo gradom, popijemo piće i dopratim ih do ulaza na stadion namjenjen za navijače Partizana. Nakon toga nađem se ekipom iz Splita, Rijeke, Dubrovnika te im dajem ulaznice i odvedem ih u tadašnji Klub navijača koji se nalazio u mostarskom naselju Centar 2.

Ispred samog kluba ludnica. Satak vremena, možda i više, prije utakmice skupina od preko 1000 Ultras-a kreće prema stadionu kroz grad, a do stadiona se priključuju i drugi navijači. Na samom ulazu gužva. Na tribinu ulazim dosta ranije i primjećujem da će i navijači Partizana biti na istoj tribini, samo odvojeni nekakvom željeznom ogradom uz koju stoji par redara.

Već tada primjećujem i prve čarke redara i navijača Partizana. Sve u svemu stadion se polako puni, a i igrači uskoro izlaze na teren. Sam početak utakmice počinje u prepucanjanju, bacanju baklji sa jedne na drugi dio tribine. Grobari se nagurivaju sa redarima, dok dio tribine gdje su navijači Zrinjskog popunjava specijalna i interventna policija. Navijači Zrinjskog se gotovo cijelo vrijeme sukobljavaju sa policijom, dok zaštitari polako gube konce na dijelu prema Grobarima. Ipak, na sreću dio specijalne policije ulazi i među navijače Partizana i premješta ih na samo dno tribine.

U tom periodu utakmica se i prekida, a zbivanja na terenu zamjenjena su zbivanjima na tribinama. Nastavak utakmice na terenu donosi niz katastrofalnih grešaka nogometaša Zrinjskog što igrači Partizana koriste i dolaze do visoke pobjede. S druge strane na tribinama navijači Partizana manje više promatraju utakmicu jer nakon intervencije policije stanje se izuzetno smirilo, a slično je i na drugoj strani.

 

Do kraja utakmice na tribinama se ništa ne događa, a posljednjim sučevim zviždukom policija izbacuje navijače Partizana koji bježe prema autobusima. Na samim ulicama Mostara vlada opći kaos jer je masa navijača Zrinjskog krenula prema autobusima u kojima se nalaze navijači Partizana. Policija tek uz pomoć suzavca uspjeva koliko toliko održavati situaciju. Na ulicama Mostara mnoštvo prevrnutih kontejnera.

Nakon par sati autobusi sa Grobarima napuštaju Mostar. Ubrzo nakon toga primam poziv od kolega sa Pala koji nisu uspjeli napustiti grad i koji su se sakrili u obližnju šumu pored stadiona. Nekako ih ipak uspijevam navesti gdje da izađu da im pokažem kako da dođu do svoga vozila. U šoku jedva izlaze iz šume te zajedno sa mnom kreću prema Rondou. Na piće nismo uspjeli ni sjesti jer gotovo cijela ulica je bila pod nekakvim barikadama od kontejnera i puna dima od zapaljenih kontejnera i suzavca.

Dan poslije smo se ponovno čuli, a i sada kada se sretnemo često istaknu kako ni sami ne znaju kako su taj dan uspjeli ostati u “komadu”.

Nakon te utakmice Partizan je i izbačen iz Europe, a Zrinjski je nastavio svoju europsku turneju nažalost koja je završila odmah naredno kolo.

PODIJELI