Osvrt jednog razočaranog / ZABRANJENOG /.

O Pampiju i starijim Grobarima.
Kada slušate priče starijih grobara o kaznenoj ekspediciji uglavnom slušate prežvakane priče o usranim Vinkovcima, Zagrebu i Pampiju. Prežvakane priče njihove mladosti koje su svima dosadile.

Svaki jebeni dan oni pričaju o Pampiju, čoveku koji je bio 5-6 godina aktivni navijač, a danas, na par kilometera od njih živi, osoba deset puta veći huligan od Pampija i koji kada zaglavi robiju ili bolnicu, niko od tih starijih se ne seti da pomogne.
Svaki jebeni dan oni pričaju o Pampiju čoveku koji se nije bio u stanju organizovati bar jednom za Split tako da nam i danas Torcida svaki jebeni dan to nabiva na nos.

 

Svaki jebeni dan oni pričaju o Pampiju, čoveku koji je ostavio Grobare i najboljeg druga u tuči sa Ciganima i pobegao.
Svaki jebeni dan oni pričaju o Pampiju, čoveku koji je maltretirao svoje Grobare a štitio i cirkao rakiju sa protivničkim navijačima.
Svaki jebeni dan oni pričaju o Pampiju, čoveku koji je začetnik sveg lošeg na jugu i koji je oterao generacije Grobara sa juga sakupljajuči kriminalce oko sebe.

I onda opet tako idu priče nekih starijih Grobara, što se sve to desilo.
Neki toliko daleko idu da daju sebi za pravo da kometarišu i olajavaju nečije postupke i da ih krive za propast nečega u čemu oni nisu imali ni promil udela.
Da li se iko od njih, ikada zapita “Šta sam ja uradio da tim momcima pomognem? Da li smo moja generacija i ja mogli nekako da utičemo da ih održimo zajedno i da uspeju u tome što su hteli a što su pokušavale i naše generacije a isto izgubile?”.
Možda je u ovom poslednjem pitanju i odgovor.
Možda među tim starjim Grobarima ima i nekih koje je pucala sujeta i kompleks što su Zabranjeni uradili mnogo više nego oni, u mnogo težim uslovima, u mnogo krvavijoj borbi, i izgubili daleko više krvi, da stvore nešto što se decenijama sanja, i zove se Grobarstvo.

PODIJELI