Među huliganima Bila Bjuforda je potcjenjena knjiga, naročito ako vam teško pada da artikulišete sopstvene nagone prema nesputanom nasilju.

Objavljena 1990. godine, ona je odiseja kroz ultra-nasilan, nacionalistički, od alkohola odvaljeni svijet engleskih fudbalskih huligana u svom najgorem izdanju osamdesetih. Ona pruža subjektivni pogled na atraktivnost grupnog nasilja kroz autorovu bliskost sa odraslim ne-toliko-obespravljenim muškarcima koji svoje slobodno vrijeme provode putujući kao grupiji po Evropi izričito da bi se tukli sa ljudima koji vole neke druge klubove.

Prošlo je neko vrijeme otkako sam pročitao Među huliganima, ali se živo sjećam debelih pijanih ortaka kako marširaju ulicama stranih gradova i započinju pijane kavge sa kim god; apolitične politike koja ponekad ponire u čist rasizam; najsmješnijeg svjedočanstva u prvom licu o tome kako je kad vas mlate panduri koje sam ikad čitao; i autora kako zuri u ništavilo grupnog nasilja i piše o onom što vidi.

Fudbalski huliganizam je tuča iz neodgonetljivog razloga: navijači jednog tima tuku se sa drugima zato što navijaju za druge timove. Nema geopolitičke koristi ili gubitaka, nema motivacije u časti ili plemenitosti, ništa od učešća ili nagrada u kompetitivnim borilačkim sportovima – to je tuča samo tuče radi. I dok su Englezi nekada bili glavni nosioci ružnoće u ovoj prelijepoj igri, Rusi su u međuvremenu očigledno preuzeli tu titulu.

Ovog vikenda je Njujork Tajms objavio članak o ruskim huliganima, koji su se proslavili nakon putovanja na Evropsko prvenstvo 2016. godine, gdje su opremljeni GoPro kamerama odvaljivali od batina svoje engleske pivom napijene ekvivalente. Umjesto da se pojave mrtvosani od alkohola i zamahuju krošeima između dva povraćanja na suho, moderni ruski huligani svjesno treniraju boks, hrvanje, Mai Tai i mješovite borilačke vještine, usput izbjegavajući intoksikaciju.

Kakva bijedna, patološka supkultura, Ipak, prema pisanju Tajmsa, oni imaju kod časti: pesničenje golim šakama se više cijeni, nije dozvoljeno oružje, nema šutiranja u glavu, nema napadanja prolaznika i stanete čim protivnik kaže “stani”. I uz policijske racije u Rusiji pred Kup konfederacije 2017. i Svjetsko prvenstvo 2018. godine, fudbalski timovi moraju da zakazuju sastanke sa rivalskim klubovima i upute se u šumu noseći MMA rukavice kako bi tukli jedne fruge u borbama u kojim umiju da učestvuju i na desetine ljudi.

To što su MMA i njegove komponente postale sastavni dio sitnih stadionskih ratova zvuči jedinstveno odvratno sve dok se ne sjetite da običaj da obučeni borci unose tehniku u spontane kavge nije ništa novo. Crni pojasevi iz brazilskog džiu-džicua kontrolišu surfersku ekipu na Sjevernoj obali Oahua i mlate nepoznata lica. Prije dvije godine, ragbi igrač je stavio protivniku kragnu nogama usred meča. Ova dinamika ponekad se preokrene i u suprotnom smjeru: poljski fudbalski huligan Artur Spilka postao je 20-2 bokser i prošle godine se tukao sa Deontajem Vajlderom za titulu šampiona teške kategorije u WBC. Neki su pokušali da kanališu ove impulse: jedan ruski političar je predložio da se sporedna atrakcija huliganizma pretvori u sport, a M-1 Global je u februaru organizovao MMA borbu između takmaca iz rivalskih klubova.

Ipak, tendencioznost čitave stvari je krajnje nedolična. Tuče na mečevima i oko njih su glupave, ali su gotovo razumljive ako ste pijani i dosadno vam je dok gledate utakmicu na kojoj je sve izglednije da neće biti golova, a nisu ni toliko štetne kad udarite nekog ne znajući šta zapravo radite. Ako ste trijezni i slobodno vrijeme provodite valjajući se po strunjačama i udarajući vreće kako biste pretukli druge huligane, spontanost potpuno nestaje, a tuče postaju nešto sasvim drugo. Anti-socijalno ponašanje postaje psihopatsko, a samonametnuta zabrana šutiranja u glavu podložna je izmjeni.

Ali već se nalazimo u moralno sivoj oblasti. Nema tu ničeg novog: poreklo huliganizma korijene vuče iz 1300-tih. Niko ne brine da će huligani postati pozitivni uzori ili kultiviše pozitivni javni imidž koji će privući sponzore – najvažnije je zaštititi prolaznike od potencijalne opasnosti. Ukoliko toliko jako želite da se tučete zajedno sa grupom prijatelja u ime omiljenog tima da ste voljni da idete u šumu da to radite, a drugi vas tamo čekaju, ima smisla uložiti sate i sate vježbe u teretani, otići u šumu i mlatiti jedni druge. Samo ne maltretirajte nikog drugog dok to već radite.

(VICE)