“Stadion djeluje kao dvorana, travnjak kao tepih, navijači djeluju kao turisti.”

Od stanice Manchester aerodrom do stanice Liverpool Lime street vlak vozi nešto više od sata. Uz desetak zaustavljanja ustrajno se probija kroz predvidiv engleski krajolik i naselja koja se sastoje od jednog jedinog tipa kuće koji je kapitalizam izgradio pacificiranom i pasiviziranom srednjem sloju.

Vlak je pun pa tako i “moj” vagon u kojem uz sva popunjena sjedeća mjesta više nema slobodnog prostora ni na “tribini stajanje”. I u toj gužvi, pristojno strpljivoj, ali opet i glasnoj, ne možete čuti ni riječi engleskog. Odzvanjaju njemački, arapski, španjolski, švedski, japanski, poljski, a Niko, Željko i ja se dodajemo na hrvatskom, zapletenom iza ritmički usklađenih kotača što brzo pritisnu tračnice i odbace se do sljedećeg spoja. Sve do Liverpoola Lime street stanice koja se nalazi desetak minuta hoda od samog gradskog središta. Od nje do Albertova doka pubovi, trgovine, hoteli i gužva koja najavljuje vikend. Albertov dok, nekad najveći brodogradilišni koncept u svijetu, danas je kompleks pretvoren u splet kulture i ugostiteljstva, temeljito osmišljenih prostora industrijske arhitekture gdje možete vidjeti, među ostalim, i muzej The Beatlesa. Tamo gdje su nekad odzvanjali teški alati, radnički glasovi, škripa i sirene, danas se “gugla” globalna turistička psihoza. Ovoga puta u zraku čak ima i engleskog, ali sve se ponovno vraća na atmosferu iz vagona kad uđete u fan shop nogometnog kluba Liverpool.

Gužva je gotovo nesnosna, ali nema nervoze pa kao da doista postoji razumijevanje u svjesnosti o istoj navijačkoj religiji kluba kojem se posvećuje do kraja i bezrezervno. Promatram sve pomalo sa strane, i fizički i emocionalno, jer nisam pretjerano vezan uz taj klub, osim što se nadam da ću biti prisutan pravoj navijačkoj misi, da ću svjedočiti iskrenoj engleskoj nogometnoj euharistiji, uzvišenoj atmosferi sporta koji barem na 90 minuta od društvenih autsajdera čini one koji pokreću i ritmom srca određuju ritam događanja. I sve je sugeriralo na svečanost, grad je bio pun navijača sa šalovima, kapama i drugim “bespaličnim” obilježjima. Te je subote došao Huddersfield, Anfield je, naravno, opet bio pun. Do njega stižemo taksijem. Taksist zanimljiv i razgovorljiv, govori kako će nam najprije pokazati pakao, mjesto gdje završavaju dečki bez budućnosti i poštovanja.

“Pogledajte lijevo”, kaže oštro, a između krovova nakostriješi se Goodison park, dom “mrskog” Evertona. “A sada pazite, evo nas u raju”, kaže taksist raznježeno dok se penjemo i zaustavljamo pred Anfieldom. Dva sata prije utakmice nogometni strojevi su ufvelike zalaufani. Koncert na velikoj bini već traje, izvođači se izmjenjuju, štandovi sa suvenirima, hranom i pivom, redovi na blagajnama nisu predugi, ali su stalni, iz okolnih ulica sve je više šalova i kapa koje pristižu na stadion. Obilazimo oko Anfielda i vraćamo se na početnu točku pred Main standom. Ulazimo na stadion. Imamo mjesta na gornjoj tribini, pod nebom. Stadion djeluje kao dvorana, travnjak kao tepih, „ispod tribina“ kao predvorje hotela, a navijači… pa, brate mili, navijači djeluju kao turisti. Mislio sam da će misno slavlje početi s „You never walk alone“, ali ispalo je da je s time završilo.

Kao i veliki kršćani dolaze u svetište, ali ne vjeruju u spas. Na prve taktove svi ustaju, pjesma se razliježe preko krovova, ali s krajem himne ispada da je navijanje završilo. Tek skok kod postignutih golova i povratak u pozu neutralnog promatrača. Svjedočim kako je turizam pobijedio nogomet, kako engleski nogometni huliganizam, tako tijesno povezan sa socijalnom predestinacijom i skladištenjem društveno niželigaškog revolucionarnog nukleusa, ne samo da ne postoji, nego je nepovratno izgubljen u proizvodnji novca u kojoj je nogometna igra još neko vrijeme tek izlika da se potroše i funte i vikend. Utakmica se ne gleda nego razgledava, poput galerije skupocjenih izložaka, distancirano, bez euforije ili eksplozije.

Potezi i golovi se konstatiraju, ne i proživljavaju, i jedine bitke koje možete vidjeti su one nakon utakmice kada se pokušava doći do taksija. Draž nogometne igre pretvorena je u imperativ igara oko nogometa i, ma koliko god vam se činilo isprazno i bljutavo, ispuni vas strahopoštovanjem svaki detalj planski osmišljen da se dosegne profit. Ništa se ne prepušta slučaju, niti se vas prepušta vlastitoj volji. Navijačko pleme postalo je turističkom grupom, navijački rekviziti pretvoreni su u suvenire, navijački bunt postao je numerirana kontrola i jedino što je odudaralo od te otimačine nogometa i novca bio je već spomenuti taksist i njegov žestoki sarkazam prema protivničkom plavom taboru. I dok tako s najvišeg kata Anfielda gledam panoramu Liverpoola, doslovno uživam u simbolici ispod nas. Goodison park je u susjedstvu.

Između Anfielda i njega i svuda uokolo poput DNK linija vijugaju naselja koja čini već spominjana jedna te ista kuća; depresivan, jednokatni dvojni objekt. Sve izgleda kao da spava i u tom snu teško, zlovoljno diše, a dva stadiona usred njih djeluju kao grotla ugaslih vulkana. Stanuje li tko u tim kućama, ne znam. Nisam vidio nikoga da izlazi ili ulazi, tek zavjese na prozorima i automobili na parkiralištima govore kako to ipak nije mjesto duhova. Kako razlikuju svoju od susjedove kuće, kako razlikuju subotu ili nedjelju od ponedjeljka? Napuštamo Anfield. Liverpool je pobijedio, pola grada je blokirano zbog turista koji su sišli s tribina. Krećemo se u velikoj gužvi, masi koja šuti i iz koje se tu i tamo energično prolomi: „Taksi!“ I koliko god da nas je u koloni, obuzima me nezaustavljiv osjećaj tjeskobe da ćemo svi mi na kraju, uključujući i nogomet, u budućnost uvijek koračati sami.

(Autor: Goran Gerovac, večernji.hr)

PODIJELI