“Uh…e pa preko dvadeset godina sam živio sa hrvatskom reprezentacijom, pratio ju po svijetu milion puta, zbog te ljubavi razjebavao si život, razjebavao veze, davao otkaz na poslu, dizao kredite, isplakao more suza, prolio litara i litara krvi, prešao milione kilometara, zatvaran nebrojeno puta, znači X puta ulijetao u situacije opasne po život, spavao po asfaltima, parkovima, trgovima diljem EU umotan u MOJ SVETI HRVATSKI BARJAK, i bilo mi je super, bio sam sretan, grijala me moja pripadnost, od sveg zla štitila me čelična patriotska spona, spoj mene i moje Hrvatske, moje napaćene domovine….a sad…zadnjih nekoliko mučnih godina, kao da me netko udarcima u glavu probudio iz lijepog i toplog sna, izopačilo se, pred očima se izmijenilo, prelilo se sve prvo u šok i u nevjericu, pa u tugu i očaj, pa u bijes, pa u mržnju…pa se evo, prelilo u ravnodušnost, tešku, najtežu moguću. S tom nagradom su me nagradili otimači moje svetinje, moje ljubavi, ta kurvina kopilad bez kičme iz vrha hrvatske nogometne mafije.
Sinoć je repka igrala s Turskom alarmantno bitnu tekmu za SP. NevjerojAtno, ali nisam gledao tekmu, nije mi palo na pamet, preblijede su mi boje moje repke, ove repke. Izašao sam iz kuće, prošao pored kvartovskog kafića u kojem je pedesetak mojih prijatelja, i poznanika sa žarom pratilo tekmu, htio sam stati, ali…i tu sam samo prošao dalje. Nije me ništa vuklo da ostanem, nisam imao niti jedan jedini osjećaj, ni trnce, ni žmarce, ni toplinu u srcu i obrazima, ni uzbuđenje, ni nadu…ne, ništa, ni jedan osjećaj osim osjećaja ogromne praznine koja je nastala iz dugogodišnje ekstremne tuge. Sve to, sav je taj jad izazvan zbog moje zemlje i mog naroda, jer njihove, tj. naše boje i čast, naše prave boje i pravu čast sada ”brani” hrpa korumpiranih, nedoškolovanih i neodgovornih bezobraznika koji se dave u parama i nemaju suzu u oku kad zasvira himna, i ne pomisle na blatnjave rovove, na grmljavine topova i tenkova, na rane i prolijevanu krv, na vriskove i jauke, na jurišne pokliče, na mrak, na hladnoće, na samoće, na strepnje, na zebnje, na inat, na hrabrost, na suze i bol, na stotine godina proživljenih patnji i strahova do prvog dočekanog visoko dignutog barjaka, crven bijeli plavi….nažalost, to u ovim likovima ne živi, u njima živi, tj. gmiže i puže nešto drugo, želja za nečim drugim, znamo svi za čim. To što oni trebaju i žele, to mi ne želimo, mi to preziremo, protiv toga se borimo. Sad većina tih likova iz čopora što blati hrvatski dres, moli se ”bogovima” u odijelima i foteljama, oni su sad njihova vojska…a nama, malim ljudima sa velikim mudima, nama su leđa okrenuli.
Alo, nama, njihovoj sopstvenoj naciji, nama s kojima su trebali biti rame uz rame u pronošenju slave i imena naše zemlje. Oni su zadovoljni pijunčići koji žive pod svjetlima svjetskih reflektora, koji su u gnijezdu organizacije najmoćnijih svjetskih nogometnih kriminalaca, oni nezasluženo nose hrvatske dresove, oni ”žongliraju” sa ponosom ove nacije. Takve ih uzgaja i njeguje naš nogometni savez na čelu sa, već mi se gadi ta imena i spominjati, mamićem i šukerom, koji je, samo usput da kažem, nekad bio velika devetka, a sad čista nula, znači na čelu s ljudskim ološem u odijelu, koji iznutra smrde na trulež, koje ”krase” samo izdaja, pohlepa, pokvareni smješak, lažna obećanja… koji su nepošteni koliko su teški i koji ne znaju za čast i obraz.
